MIRSADA JAHIĆ ZENUNI: Možda bih bila i brža da manje pričam dok trčim

Tuzlanka Mirsada Jahić Zenuni je često viđeno nasmijano lice na trkama u BiH i u regionu. Od kada se prije pet godina pridružila školi trčanja ARK "Rekreativci" Tuzla, trčanje je postalo sastavni dio njenog života. Za Moje trčanje priča kako je od tada uspješnija, zdravija i sretnija.

1081

Razgovarala: Ljilja Lukić

Mirsada je odlučila da sa nama podijeli svoju sportsku priču s nadom da motiviše ljude svih starosnih grupa i različitih zanimanja.

– Svaka životna priča je protkana i lijepim, ali i teškim momentima. Zbog toga mislim da je jako bitno da napomenem da sam mnogo radila, odgajala kćerku, mnogo se brinula za sve, jer biti samohrana majka nije nimalo lako. Onda je kćerka odrasla, a ja naslijedila porodičnu penziju. Nisam se baš lako mogla snaći u takvoj situaciji i počela sam planinariti, što mi se mnogo svidjelo. Imala sam malu baštu na vikendici, pa sam također uživala i u njegovanju iste.

Prije pet godina na nagovor prijateljice počinje trčati u školi trčanja ARK “Rekreativci” Tuzla.

– Tada sam imala 47 godina i mislila sam da to nije za mene, ali sam ipak pokušala. Nije bilo teško uz trenere kao što je Mirzet Valter Halilović. Poslije tri mjeseca istrčala sam svoj prvi polumaraton i to u Sarajevu. Bila sam sretna i ponosna. Nastavila sam trčati, redovno sam trenirala, ali nisam razmišljala o obaranju ličnih rekorda. Bila sam sretna u ulozi pravog rekreativca. Ipak sam vremenom počela obarati lične rekorde, tako da sam prije dvije godine istrčala polumaraton u Apatinu za dva sata, što je moje najbolje vrijeme kada je u pitanju polumaraton. Najbolju desetku sam istrčala u Zenici za 55 minuta, a najbolju peticu u Travniku za 27 minuta. Sretna sam svaki put kad istrčim polumaraton, ali mnogo bolje se osjećam kada istrčim štafetu, peticu ili desetku, jer poslije tih trka ne osjećam umor i mogu više da uživam.

Mirsada je poznata po razgovoru i motivaciji koju nesebično pruža tokom treninga.

– Često se pojedini trkači šale kada kažu da bih bila mnogo bolja trkačica kada bih mogla samo trčati i ganjati pace, a manje trošiti energiju na razgovor tokom trke. Najviše volim treninge u dobrom društvu u prirodi i na prirodnoj podlozi. Mnogo mi se sviđaju treninzi na našem stadionu “Tušanj” zbog tartan staze. Tu radimo intervale, moje omiljenje treninge. Najnezahvalnija opcija je trčanje kroz grad, ali nekada i to radimo kada je u planu trening dužine. U zimskom periodu najčešće trčimo van grada zbog čistijeg zraka. Dok mnogi trče sa slušalicama uz muziku, ja preferiram dobro društvo i razgovor dok treniramo, samo nam kafa nedostaje. Iako nerado, nekada trčim i sama, ali to pretežno budu kraće dionice od 5km.

Njena kćerka se isprva bojala za majčino zdravlje.

– Kada je vidjela koliko sam napredovala u svakom smislu, pružila mi je nesebičnu podršku, jer su za nju najvažniji moje zdravlje i sreća, kao što su meni njeni. Moji prijatelji me također podržavaju i dive se mojoj upornosti i uspjesima. Kada se pojavim negdje, kažu: „Evo naše šampionke, maratonke“ i osjećam da su ponosni na mene. Kada me prijatelji upoznaju sa svojim prijateljima, vrlo često kažu: „Ovo je Mirsada, ona trči maratone“. Iako ja nikada nisam ni istrčala maraton, ne objašnjavam ništa i ne idem u detalje.

Kao i većina rekreativaca koji vole druženja na trkama, Mirsada je ove godine imala mnogo manje prilika za putovanja.

– Bez obzira na situaciju, treniram tri do četiri puta sedmično na otvorenom i učestvujem na pojedinim utrkama poštujući sva pravila u cilju suzbijanja pandemije. Učestvovala sam na pet trka, od kojih sam na jednoj osvojila drugo mjesto, a na dvije treće, a tu se ubrajaju i dvije štafetne trke na maratonima.

Trčanje je aktivnost koju bi svima preporučila.

– Mnogi nisu svjesni negativnih efekata pasivnog načina života i nezdrave ishrane. Aktivnost mnogo utiče kako na fizičko, tako i na psihičko zdravlje. Možda neko ne može trčati, ali može biti aktivan na drugi način. Preporučujem svima da bar pokušaju nešto, jer niko nam neće pomoći, dok ne pomognemo sami sebi. Tako da ćemo biti bolji i uspješniji, a uz to zdraviji i sretniji. Ja treniram i ljeti i zimi, u svim uvjetima, i vjerujte da nikad nisam bolesna. Samo prilagodim treninge i opremu i uživam u svakom treningu, bila da je vruće ili hladno, kiša ili snijeg. Svejedno, jer me to čini sretnom.

Tokom pet godina istrčala je pedesetak trka.

– Imam kofer pun medalja, mnogo diploma za osvojeno prvo, drugo i treće mjesto u kategoriji i nekoliko dobrih rezultata u ukupnom plasmanu, a što je najvažnije – sretna sam i ispunjena. Mnogo divnih ljudi sam upoznala kroz trčanje na prostorima BiH i regiona. Podržavamo jedni druge na utrkama i često komuniciramo na društvenim mrežama. I to je najbitnije od svega: da je čovjek fizički i psihički zdrav, uživa u onome što radi i okruži se pozitivnim ljudima.

Vaši komentari

Banner