Razgovarala: Ljilja Lukić
Aida je doktorka stomatologije koja već 11 godina radi za jednu farmaceutsku firmu.
Budući je magistar nutricionizma. Za sebe tvrdi da je hedonista i zaljubljenik u život. Njen trkački život počinje 2016. godine, i to, kako kaže, sasvim slučajno.
– Te godine sam na društvenim mrežama pratila neke ljude koji su počeli trčati. Spominjala se škola trčanja u Zagrebu. To me zaintrigiralo pa sam odlučila da probam naći nešto i kod nas. I našla sam – Školu trčanja Klix. Sjećam se da je info sesija bila negdje krajem marta i znala sam da moram otići. Tu sve kreće. Nisam imala problem sa kilogramima. Jednostavno sam htjela neku fizičku aktivnost, po mogućnosti vanjsku. Nikad neću zaboraviti prvih sedam dana tokom kojih je vladala mala zbunjenost. Oko mene sve nepoznati ljudi. Počela sam se pitati hoćemo li se ikada upoznati malo bolje?!
Ubrzo se jesu upoznali, toliko da su počeli da se druže i privatno.
– Jedva sam čekala treninge. Bili smo zaraženi toliko da smo ih čak morali “odrađivati” na godišnjem odmoru. Nije bilo šanse da se propusti. Meni bi nešto bilo.
Aida priča da je oduvijek bila vrlo aktivna.
– Ona koja nema mira. Brat i ja smo imali sreću da nas je tata stalno “tjerao” na neku fizičku aktivnost. Bilo je tu raznih sportova: od skijanja, plivanja, tenisa, stolnog tenisa… Skijati sam naučila sa četiri godine. Tata me je odveo na vrh i rekao: “Sad ćemo se spustiti“. Tako je i bilo. Najbolje je odmah “u vatru”. Ljetovanje ili zimovanje se nije moglo zamisliti bez nošenja raznih sportskih rekvizita.
Treninge trčanja je pratila i teretana.
– Znala sam imati samo dan odmora od svega. To sad nije tako. Trenutno su vježbe snage u kućnoj varijanti. Odem i na hiking. Često sam ga upražnjavala na početku pandemije.
Za trčanje kaže da joj je jedna od najboljih odluka u životu.
– Posebno sam zahvalna na ljudima koje je donijelo u moj život. Ni sanjala nisam da ću se toliko “obogatiti”. Praktički sam dobila drugu porodicu – prijatelje sa kojima dijelim dobre i loše dane, proživljam uspone i padove, putujem, pjevam… Za mene je socijalizacija jako bitan segment i bez toga ne bih mogla funkcionisati. To vam je ono kao kad bih bila biljka bez vode. Eh baš tako. S druge strane, trčanje mi je postala antistres terapija, moj ispušni ventil. Sjećam se kad sam krenula trčati, da se moj psihički momenat promijenio. Nisam se mogla ni na koga naljutiti. Pitala sam se šta nije uredu sa mnom. Onda sam shvatila – trčanje. Postala sam jača, kako u fizičkom tako i u psihičkom smislu.
Ubrzo je shvatila da su trail trke ono što joj posebno prija.
– Moj prvi trail je bio JUT 2017. Pojma nisam imala kako to izgleda. Znala sam da se trči u prirodi, po brdima. Sama usred šume, usred predivnog zelenila, cvrkuta ptica, sa nevjerovatnim pogledima koji su oduzimali dah. Kombinacija trčanja i prirode. Za mene ništa bolje.
Kad smo je pitali za trkačka postignuća, rekla je da su to prije svega prijatelji koje je upoznala tokom trkačkog staža.
– Prijateljstvo koje me ispunjava i motiviše. Zatim povjerenje koje sam dobila od dragih ljudi iz NGO Marathon-a da vodim jednu grupu u sklopu Škole trčanja Klix. Uživam u tome. Od trkačkih postignuća, tu je Vučko trail, staza od 37K na kojoj sam uvidjela da stvari za koje mislite da su nemoguće, postanu moguće. Pogotovo kad završite za neko solidno vrijeme. Za mene je to bilo odličnih 5h40min sa elevacijom od 1.328 m, po veoma toplom danu. Doduše, tad sam za pacera imala prijatelja koji me je doslovno “gonio” Bjelašnicom uz povike “Hajde Aida!”. Taj dan nikad neću zaboraviti. Posebno prolazak kroz cilj i osmijeh ispunjen srećom. I puno dragih lica.
Najteže pitanje za trkače je – koje trke posebno pamte, jer je uvijek teško izdvojiti jednu. Aida je izdvojila nekoliko koje su obilježile njeno dosadašnje trkačko iskustvo.
– Sve trke pamtim i svaka je posebna na svoj način. Bez obzira da li je bila iznad ili ispod očekivanja. Pogotovo kad trčite u društvu pa jedno drugo motivišete. Izdvojila bih ipak svoj prvi polumaraton – Sarajevski. Sjećam se kao da je bilo jučer: patnja, mantanje, glas koji govori “nije ovo za tebe i molim te nemoj više nikad”… Da nije bilo mojih tadašnjih trenera, ko zna kako bi to završilo. Oni su mi tek kasnije priznali neke stvari u vezi mog stanja. Ne bih to opisivala ovdje. Ali brzo se to zaboravi, i već nakon dan, dva počnete razmišljati o sljedećoj trci. To su ti “ludi“ trkači.
Izdvojila bih i moj prvi Skakavac trail. Trka na kojoj sam prošla kroz sva četiri godišnja u društvu prijateljice i na kojoj smo trčali sa kilogramom blata na tenama. I sa mojom povredom. Ali ništa nije smetalo. Osjećaj je bio bitan.
Zatim, Piramida trail gdje sam oko desetog kilometra, na vrhu piramide, saznala da sam prva i na nagovor oficijelnog fotografa, usred trke, pozirala. Nisam napravila ni dva koraka, kad se stvorio vaš Ersan koji opet potvrđuje da sam prva i da zbog toga želi da napravi fotku. Ja sva uzbuđena pristajem. I ne samo to, nego tražimo ugao za slikanje, a da nam sunce ne smeta. Sve to me je moglo koštati i prvog mjesta, boba je falila.
Za mene je posebna i “Trka za život” na Jahorini. Tu sam trčala sa prijateljicom i baš smo se zabavile prelazeći silne prepreke. Tačnije njih 20. Na kraju nas je čekalo kupanje nakon kojeg smo se “sušile” naredna 2K. I nezaobilazni Ha Long Bay polumaraton u Vijetnamu gdje je nas šest odlučilo hedonistički trčati zajedno. Pjevali smo, zezali se, učili Vijetnamce naš jezik… To je bilo nešto posebno. Samo da ste vidjeli osmijeh na našim licima, sve bi vam bilo jasno.
Vidite da mi je jako teško izdvojiti trke koje pamtim. Svaka ima nešto posebno. Pogotovo kad se dogovorite da trčite u društvu i onda jedno drugo “gurate”. Mogla bih ja još koju spomenuti, ali nema smisla. Bio bi to roman.
Planovi za trke ove godine su se ipak, morali mijenjati.
– Nama trkačima su trke van države jako bitne. Ne samo zbog trke već zbog putovanja, druženja. Ove godine smo planirali Kapadokija trail, ali se nažalost, zbog situacije otkazao. Plan nije utihnuo, već se samo prolongirao za sljedeću godinu.
Iako je pandemija poremetila planove za putovanja i trke, treninzi se ne prekidaju.
– Trčim tri, četiri puta sedmično. Tri puta u sklopu Škole trčanja i jedno trail trčanje. Obično su to Vilsonovo, Aleja na Vrelu Bosne, Trebević. Sve u društvu. Rijetko odem sama. Prijatelji su ti koji me motivišu i puno je lakše. Pandemija nas je sve iznenadila. Nismo bili svjesni da se sve može promijeniti preko noći, pa tako i rutina treninga. Kad to spominjem, onda mislim na smanjen broj ljudi na treninzima. U početku je to bio mali broj, sad je već opuštenije pa nas je i malo više. Trčanje je u ovoj situaciji najbolji oblik opuštanja. Sad vidite da se neke stvari jednostavno ne mogu planirati. Ali, ono što mi je jako drago je da sam pandemiju dobro iskoristila za odlaske na planine. Opet ću reći, prijatelji su ti koji me motivišu, a i saznanje da mi je trčanje antistres terapija.
Razgovor sa Aidom završili smo porukom svima onima koji se možda još uvijek dvoume – da li obuti patike i probati?
– Poručila bih im da probaju, jer dok to ne urade, ne mogu znati. Možda trčanje postane nešto što će upotpuniti njihov život. Ja nisam znala tada, a sada znam. Definitivno, jedna od mojih najboljih odluka.
Vaši komentari
