Piše: Krešimir Tabak
Ipak, za razliku od većine trkačkih natjecanja koja su odgođena, organizatori jedne od najtežih utrka u Europi u teškim su uvjetima ustrajali i priču i ove godine uspješno doveli do samoga kraja.
Iako sam u trkačkom svijetu manje od godinu dana, to se vrijeme pokazalo dovoljnim da o utrkama na Plitvicama čujem sve što trebam znati. Na druženjima s klupskim kolegama javljale su se kao tema o kojoj se govori s posebnim tonom i velikim poštovanjem: lijepa priroda, dobra organizacija, teška staza i utrka na koju se ide bez rezultatskoga imperativa. Poseban dojam o Plitvicama ostavlja paragraf Nebojše Lujanovića iz novopečenoga romana Maratonac: „Nema rezultata. Jedna od rijetkih utrka koja se trči da bi se preživjelo. Nema tempa ni pulsa. Samo preživjeti.“ Kad sve to čujete i pročitate, zapitate se gdje to idem, ali istoga trenutka u tijelu ne osjetite manjak samopouzdanja, nego višak adrenalina. Prihvaćam izazov i s grupom Pulsaša putujem na put dug 250 kilometara. Prvoga dana obilazak parka i suživljavanje s netaknutom prirodom, krstarenje jezerima, ugodno druženje i uzajamna potpora. Usprkos odmarajućem učinku prirode, tema neizbježna – utrka, a i uzbuđenje na razini. Kako se prvi dan približavao kraju, u natjecateljskom dijelu ekipe osjeti se i pozitivna trema. Budući da sam još uvijek rekreativac, taj me osjećaj mimoilazi. U večernjim satima opuštanje i posljednje pripreme. Slušam trenera i vizualiziram: deset kilometara nizbrdice, zatim četiri kilometra uspona, ostatak valovit, a na posljednja dva kilometra najveća uzbrdica. „Nemoj se potrošiti u prvom dijelu, idi 4:30, a kad dođe uzbrdica prati osjećaj“ – riječi su s kojima odlazim na počinak.
U pet sati svi smo na nogama, spremamo se i odlazimo na start. U zraku se osjeti miris natjecanja, čitava ekipa u dobru raspoloženju. Zajedničko fotografiranje pa zagrijavanje. Vrijeme prohladno, na rubu kiše, prvi startaju maratonci, od naših imenjak i Dijana. Pola sata iza njih krećemo i mi – polumaratonci. Od Duvnjaka, uz mene, Mateja, Vesna i Mario. Početak težak. Mišići, nedovoljno zagrijani, nisu u optimalnu stanju. U glavi jedna misao: samo polako. Lovci na postolje odvajaju se na samom početku, iza njih nekoliko skupina. Nalazim se u pretposljednjoj. Vodim računa o tom da me drugi ne povuku.
Na utrci, kao i u životu, važno je ostati individualac i ne podleći inerciji skupine. Nakon prvih kilometara osjetim kako se pomjeram, idem naprijed i prolazim pored pojedinih trkača. Važniji je od toga dobar osjećaj i čiste misli. Nije važno koji si u muškoj konkurenciji, nije bitno koliko je puta iza, a koliko ispred tebe, ni kakvo brdo te čeka. Misli na korak koji trenutno činiš i kako se osjećaš u tom trenutku. Kako je u tijelu? Može li ono izdržati taj tempo? „Može i brže“, dolazi odgovor iz nutrine. Kad može, onda pojačaj. I, pojačavam. Čini se da sam postigao radnu temperaturu. Posljednja tri kilometra nizbrdice padaju na 4:05. Malo soli nije na odmet, a nešto kasnije i gel dobro dođe. Nakon proteinske potpore stiže i uzbrdica, a s njom i trenutak istine. Koliko sam spreman? Hoće li biti snage? Hoću li izdržati? Egzistencijalna pitanja, dosad proživljena u različitim kontekstima nameću se i u ovoj situaciji. Odgovor potvrdan. Dug korak, lako tijelo i svijest bez tereta odolijevaju izazovu. Usprkos brdu ostajem u dobru ritmu, tempo je 5:05. Iako isključivo pratim sebe ne mogu se oteti dojmu da jedan po jedan za mnom ostaju pojedini muškarci. To potvrđuje da sam na dobru putu. Idemo dalje.
Brdo se povećava i već dugo traje. Uspoređujem ga sa životnim situacijama kad nije bilo lako i znam – nije nerješivo. Bori se i idi dalje, bez imperativa, samo prati nogu kojom trenutno ideš naprijed. I eto ga, sad već dolaze lakši trenutci, malo valova i malo više dinamike. Radna memorija dovoljno jaka da uspije opaziti ljepotu krajolika. U pravu je bio Nebojša, Plitvice uistinu nemaju urbanih dekoracija, nema kao u Splitu zgodnih djevojaka koje stoje na stazi i govore: „Ajmo, momci, vi ste najbolji!“ Na Plitvicama vas tek može ubrzati kakav mrki medo kojega srećom nisam sreo. I ne mislim da je manjak umjetna šarenila i galame nedostatak Plitvica. Priroda i mir koji ona pruža povlastica je u kojoj čovjek može bolje osjetiti sebe, svoje tijelo, svoje misli, vlastite mogućnosti i vlastite granice.
S tim na umu, ulazim u posljednju četvrtinu utrke, svakim kilometrom poboljšavam plasman i dolazim do završnice, do onoga posljednjega brda koje valja preživjeti. Uistinu izgleda kako su ga opisali, tim više što je iza tijela skoro dvadeset pretrčanih kilometara, ali polako, znaš da je ovo posljednji izazov i koliko god veliko bilo znaš da si svladao i veće prepreke, sjetiš se nekih od njih i što si ih svjesniji to je brdo manje. I taman kad si zapeo do kraja, već si ga svladao. Nakon kilometara tišine, na posljednjem se već osjeti atmosfera s cilja.
Hoćemo li? – pitam tijelo i pružam korak. Više se nema što čekati. Potrošit ćemo i posljednji atom. U ciljnoj ravnini tempo ispod 3:30, ulazak u cilj. Tu me čeka moja životna potpora – Ružica. S njom i Naomi, naša mlada nada, danas trećeplasirana u utrci na pet kilometara. Zadovoljstvo!
Pogled na sat: 1:35:13. Osobni rekord! Hej!, u utrci za koju kažu da ju treba preživjeti. Pogled na ukupan plasman: deveti u muškoj konkurenciji, treći u dobnoj kategoriji. Ne vjerujem! Je li moguće!? Podatci kojima se do sada nisam zamarao odjednom postaju relevantni.
S radošću čekam svoje. Pristižu redom Mario, Vesna pa Mateja, mlada lavica koja je Plitvice izabrala za svoj prvi polumaraton. Na kraju s maratonske utrke stižu Dijana i imenjak. Raduju me i njihovi uspjesi jer iako je trčanje individualan šport, mi smo ekipa. Možda nas drugi ne shvaćaju, ali mi razumijemo jedni druge. Danas smo sve svoje uloge, poslovne i privatne, ostavili kod kuće i bili u samo jednoj – onoj trkačkoj, a kako je igrati tu ulogu znaju samo oni koji su u njoj bili. Oni koji nisu, neka oprobaju. Jamačno, neće požaliti.
Vaši komentari
