COVID-19 POSLJEDICE: Iskustva domaćih trkačica/trkača na putu povratka u trening

Pripremili: Ljilja Lukić/Ersan Bijedić

Kod trkača to podrazumijeva i pitanje povratka u trening, što je specifično za svaku pojedinu osobu, a o čemu smo pisali i prije par dana (LINK).

Povratak u trening zavisi od niza faktora, težine simptoma koje je imao oboljeli, dužine bolesti, same pauze od netreniranja, razine na kojoj je trkač prethodno bio, obavljenih dodatnih pretraga poslije oporavka itd.

Slučajevi se mogu dosta razlikovati, a u ovom tekstu donosimo iskustva nekoliko domaćih trkačica/trkača različitog nivoa treninga i različitog nivoa težine bolesti. Njihovi primjeri i saznanja mogu biti od pomoći dvojako:

1. kao upozorenje da budemo još oprezniji kako bi prevenirali bolest,

2. da dobijemo informacije i upute iz ličnih iskustava koje nam mogu poslužiti (ali radimo prvenstveno preventivno, da nam ne bi služile).

Sa čitaocima Moje trčanje – trcanje.net su svoja iskustva podijelili Srđan Samardžić, Selmin Pamuk, Slađana Cvjetković, Dženana Ivković, Franjo Lovrić i Suada Ćosović.

Ukoliko se želite oprobati u trčanju ili unaprijediti svoj trkački trening, učinite to kroz naš MT trening klub.

ISKUSTVA TRKAČICA/TRKAČA

Srđan Samardžić

Simptomi su bili malaksalost, upaljeno grlo i blaga temperatura. Prvi dan me samo umor uhvatio, mislio sam da je to od treninga, ali sutradan mi se već javila temperatura i bol u grlu. Šest dana sam imao blago povišenu temperaturu, nakon toga sam se dobro osjećao, ali sa stalnim osjećajem umora. Dvadeset dana sam pauzirao sa trčanjem, nakon toga sam lagano krenuo, ali bilo je jako teško i 6km istrčati. Sad sam 20 dana u treningu, ali sam išao tri dana po 6km, potom pauza dan, pa tri dana po 8km, pa pauza, pa tri dana po 10km. Sve to skroz lagano. To je postepeno za mene koji inače treniram dva puta dnevno. Iz dana u dan sam lagano povećavao kilometražu i sve se bolje osjećao, oko mjesec dana će sigurno trajati povratak – prije nego se okrenem jačim treninzima. Savjet trkačima koji su bolovali od korone je da prate svoj organizam i da se ne forsiraju dok se potpuno ne oporave. Neka krenu skroz lagano i postepeno da povećavaju kilometražu, ali sve na osjećaj.

Selmin Pamuk

Prvo što sam osjetio od simptoma je bilo blago “škakiljanje” grla. Dan nakon toga dobio sam strašnu glavobolju i temperaturu, a uporedo sam imao velike bolove u predjelu leđa, pretpostavljao sam o čemu se radi. Nakon izvršenog testiranja i informacije da je test pozitivan osjetio sam psihološki pad jer sam bio svjestan da će to ostaviti traga na meni. Period izolacije je meni bio najteži dio u ovome, nema simptoma, a obavezno je biti u kući. Pokušavao  sam sa nekim vježbama snage i tu sam već osjetio utjecaje Covid-a. Na preporuku ljekara pojačao sam unos vitamina i minerala. Doktor je predlagao i nakon isteka izolacije još jedan period da provedem u odmaranju, ali je naglasio i da veliki utjecaj na brzo prolaženje simptoma ima fizičko stanje organizma i tijela. Moje prvo trčanje je bilo 5K i tu su mi  treneri Sead Kondo i Alen Raonić sugerirali da je to sasvim dovoljno. Iskren da budem osjetio sam zamor prilikom tog trčanja, a najviše se primijetilo na otkucajima srca. Ukupno sam pauzirao 20 dana i sam taj period ne bi ostavio ovoliki trag da nije bilo prisustva virusa. Protekli vikend sam trčao 10K na Igmanu sa svojom ekipom iz Capital Runners 387 i tu se znatno osjetio utjecaj Covid-a. Skrenuo bih pažnju svima da vode brigu o stanju svog organizma i tijela, da čuvaju sebe i druge. Vidimo se na Advent Run-u.

Slađana Cvjetković

Imala sam laku kliničku sliku sa blagim simptomima. Začepljen nos (prvi simptom), jedno popodne temperatura 37,5 koja se skinuta paracetamolom, par dana sinusne glavobolje, prigušeno čulo mirisa i ukusa dva-tri dana, problemi sa želucem (jača kiselina, bolovi), bolovi u leđima (gornji dio). Sve je to trajalo nekih 10-ak dana. Nije bilo upale pluća i ostalih komplikacija.

Pauza od bilo kakve fizičke aktivnosti je trajala tri sedmice nakon izlaska iz izolacije odnosno 6 nedjelja ako računamo i period bolesti.

Ljekari su mi preporučivali da nakon izlaska iz izolacije ne počinjem ni sa kakvom težom fizičkom aktivnosti (a trčanje je spadalo u ovo) bar mjesec dana. Nakon tri sedmice počela sam sa treninzima nordijskog hodanja kao alternativi trčanju i vraćanju fizičkoj aktivnosti. Navedeno je bilo prihvaćeno od ljekara kao dobra aktivnost s obzirom da se na ovim treninzima dosta pažnje posvećuje tehnikama disanja (zbog pluća), a nije velika fizička opterećenost. Ovi treninzi su pored vježbi zagrijavanja, uključivali i vježbe snage, a nakon hodanja vježbe istezanja (bazirane na jogi sa akcentom na disanje). Na prvim treninzima  je bilo uočljivo brzo zamaranje, puls je brzo skakao na 170 i više, a na plućima sam imala doživljaj oklopa. Duže mi je trebalo da se oporavim od treninga. Nakon mjesec i po ovih treninga kada je nestao doživljaj oklopa i kada se nivo zamaranja smanjio uradila sam (na svoju inicijativu) skener pluća, UZ srca i nalaz d-dimera iz krvi. S obzirom da su svi ovi nalazi bili dobri i nisu pokazivali bilo kakve promjene dobila sam dozvolu od ljekara za trčanje. Otprilike trebalo mi je 2,5 mjeseca za povratak u trening trčanja.

Moj savjet je postepeno vraćanje, osluškujući svoje tijelo uz kontrolne nalaze sa dozvolom ljekara bez obzira na težinu simptoma. Dati sebi vremena uz alternativnu fizičku aktivnost manjeg intenziteta.

Dženana Ivković

Covid – 19 sam bolovala na samom početku ljeta. Uz priličan minimum simptoma prvih dana – blago ili nikako povišena temperatura, bolovi u očnim dupljama i blaga malaksalost, došlo je do dodatnih komplikacija zahvaljujući neliječenoj i kasno otkrivenoj urinarnoj infekciji. Nakon 12 dana borbe sa visokim temperaturama, dijarejama i bolovima, vidno iscrpljena, dehidrirana i sa zapuštenom obostranom upalom pluća sam primljena u Izolatorij na kliničko liječenje. Bila je to danonoćna borba i jedan od dužih treninga izdržljivosti. Uz intravenozne terapije aplicirana je i imunomodulatorna terapija. Dakle, „obarala“ sam i „uspavljivala“ sopstveni imunitet. Već drugi dan nakon tih terapija, osjetila sam poboljšanje i tada sam počela i prve „konkretnije“ vježbe, dakle, još u toku boravka u Izolatoriju. Radilo se o svakodnevnim vježbama disanja, kao i laganim, ali redovnim vježbama istezanja. To je nešto što je meni mnogo pomoglo i godilo za dalje, malo teže korake – „vježbati“ na stepeništu. Ni sami doktori mi nisu davali iste preporuke po pitanju pauze i povratka treninzima nakon susreta s ovim virusom, ali svi su se u jednom složili – trebat će vremena da bi se vratilo u stari režim. Ono što bih savjetovala rekonvalescentima je, osim osnovnog kontrolnog pregleda pluća i krvne slike, prije nekih jačih i „ozbiljnijih“ sportskih aktivnosti proći sistematski pregled (akcenat na srčani mišić).

Prvi mjesec po izlasku iz bolnice, fokus mi je bio boravak na otvorenom, čist zrak i sunce. Obzirom da je bio mjesec juli, idealno rješenje je bilo odlazak u planine. Savjetovane su vrlo, vrlo kratke i lagane šetnje, a duži odmori i vježbe disanja… a poslije i nešto duže šetnje sa blažim usponima i bez tereta, ponekad lagano plivanje i bicikliranje. Tako sam mjesecima gradila podlogu da trčanje i povratak stazi ne bude nikakav dodatni stres. Iako sam bez problema izdržala i neke zahtjevnije planinarske ture (nisam imala upale mišića, niti zaduhe kako većina ljudi spominje da ima prilikom uspona), uvjerila sam se da mi takve ture donose osjetan pad energije i zahtijevaju mnogo dana da se odmorim… zato radije biram kraće, ali redovnije odlaske u prirodu, a organizam ne izlažem većim naporima i iscrpljivanjima. Tek peti mjesec oporavka mogu reći da sam dočekala da zaista i odradim trening trčanja. Sada već mogu da „uvežem“ par kilometara dok trčim, ali ne pojačavam. To je sve zasad. Poštujem savjete stručnih lica. Nije jednostavno, naravno. Moj svaki odlazak u prirodu i stazu mi vraća nadu za nove šanse i izazove i daje dodatnu snagu. Iznimno zahvalna i svjesna da sam sretna što sam uopšte na stazi. U oporavku poput ovog treba racionalnosti, strpljenja, motivacije, upornosti i zahvalnosti… jedno veliko srce i „hladna“ glava.

Franjo Lovrić

Covid 19 me uhvatio tjedan dana prije održavanja Mostarskog polumaratona. Mislim da je pad imuniteta zbog velikog obima posla bio jedan od razloga zaraze virusom. Prvi simptomi su bili nedostatak energije i opći umor, nakon čega se javila blaga temperatura koja je trajala dva dana i nije prelazila preko 38.5 stupnjeva. Temperaturu sam regulirao samo paracetamolom, pio sam dosta tekućine i kretao se koliko to stan omogućuje. Iako je temperatura nestala nakon dva dana, osjećao sam laganu kostobolju između lopatica, osjet mirisa i okusa sam gubio na mahove i isto tako su se vraćali. Odmah po isteku izolacije i negativnom testu vratio sam se trčanju. Razumljiv je bio pad u intenzitetu i dužini treninga, jer on bi se desio i da se bez bilo kakvih problema prekine kontinuirani trening na dva tjedna. Kroz prve treninge sam trčao dosta laganije od mog uobičajenog tempa, kilometraža ne bi prelazila 5 kilometara. Osjećaj na treningu je bio sličan osjećajima nakon gripe ili jače viroze. Tek nakon nekih mjesec do mjesec i pol dana nakon zaraze vratio sam se uobičajenim treninzima prije bolesti. Važno je naglasiti da su treninzi  koje provodim rekreativnog karaktera i umjerenog intenziteta, do tri puta tjedno.

Suada Ćosović

Dijagnoza periferna upala pluća na oba plućna krila, liječenje 15 dana antibioticima. Budući da sam se dobro osjećala i nije mi nedostajalo snage, bila sam spremna da počnem trenirati odmah po dobijanju negativnog testa, međutim preporuka pulmologa je bila mirovanje makar mjesec dana od izliječenja. Uz svu zagađenost vazduha, trčanje u gradu sam odgodila i više nego mjesec dana. Prve aktivnosti su bile planinarenje, a onda trčanje nakon što sam potvrdila da se dobro osjećam trenirati na sadašnjim hladnim vremenskim uslovima. Naravno, trening je manje intenzivan nego je bio gdje sam stala prije Covida, ali ne osjećam veće teškoće da vratim kondiciju.

Vaši komentari