MATEA PARLOV KOŠTRO: Moj put do Tokija

Igrom slučaja 2017. godine prelazim u novi klub AK Svetice kod Slavka Petrovića i prve sezone trčim discipline na stazi te se pripremam za Univerzijadu na Taipeiu u disciplini 5000 m.

1915
Matea Parlov Koštro

Piše: Matea Parlov Koštro

Budući da sam do prelaska u AK Svetice najviše trčala discipline 1500m i 3000m te trenirala samo jedanput dnevno, prelazak na 5000 m, kao i malo ozbiljniji način treniranja, tj. dva treninga dnevno, su mi bili velika promjena.

Jedna od ključnih stvari po kojima je moj trener specifičan je sustavni rad koji uključuje laktatnu dijagnozu i praćenje trenažnog procesa prema laktatima. Ono što me posebno iznenadilo je jako loš laktatni test koji je trener napravio čim sam prešla kod njega od prethodnog trenera. Budući da sam nesistematično trenirala kod bivšeg trenera, test je pokazao jako loše rezultate, a razlog tome je pretreniranost u koju sam bila utonula. Trener Petrović već u kratkom periodu primjećuje da imam prirodno razvijene aerobne sposobnosti koje sam s krivim načinom treniranja potisnula. Ono što karakterizira vrhunskog trenera je planiranje i programiranje treninga na razini mikrociklusa do makrociklusa.

Ukoliko se želite oprobati u trčanju ili unaprijediti svoj trkački trening, učinite to kroz naš MT trening klub.

Dvojbe u vezi discipline

Upravo u trenutku kada me trener Petrović poziva na sastanak kako bismo dogovorili okvirni plan utrka za sljedeću sezonu počinju moje dvojbe. Na razgovoru me trener pita vrlo jednostavno pitanje, a to je što zapravo želim trčati, koju disciplinu? Kao iz topa odgovaram 3000 m, na što me trener pita – znam li da to nije olimpijska disciplina. Moram priznati da me ovo pitanje zateklo i da o ovoj vrlo bitnoj činjenici nisam uopće razmišljala. Trener mi predlaže opciju maratona, no ja opet kao iz topa odbijam. Odlučujem se okušati na 3000 m sa zaprekama. Već na prvim treninzima shvaćam da sam razvila veliku odbojnost i strah prema zaprekama (koje su zaista niske 0,762 m) zbog nesustavnog i neprofesionalnog pristupa drugih trenera koji su me tjerali da trčim zapreke bez ijednog preponaškog treninga. Odlučujem priznati treneru da jednostavno imam preveliku blokadu prilikom pretrčavanja zapreka i da je možda najbolje da odustanem jer se ne osjećam dovoljno ugodno. Ovo je trenutak u kojem napokon odlučujem dati priliku maratonu. Dogovaram s trenerom da krećemo u maratonski trening i pripreme za moj prvi maraton.

Transfer na maratonski trening

Treninzi su mi u početku djelovali spori, suhoparni i psihološki naporni. Često puta prigovaram treneru da su mi treninzi prespori i preniskog intenziteta, na što mi on objašnjava da je to bazični period, tj period u kojem se skuplja jako puno kilometara niskog intenziteta i da se još malo strpim. Ono što razlikuje maratonski trening od srednjih i dugih pruga je sposobnost tijela na skupljanje velikog obujma kilometara, razvijanje tolerancije na iste te mirnoća, staloženost i strpljenje na koje me je trener Petrović stalno upozoravao. Također, trener me upozorio kako postoji mogućnost da će maratonski treninzi biti veliki šok za moje tijelo pa se možda napredak neće odmah vidjeti, tj. mome tijelu će možda trebati neko vrijeme da se treninzi prime. U maratonskoj utrci, ali i u samom treningu se svaka ishitrena odluka kao i gubitak mirnoće i strpljenja skupo plaćaju. U početku maratonskih priprema je trener bio iznenađen kojom brzinom moje tijelo prihvaća nove treninge i prilagođava se na iste. Polako prihvaćam činjenicu da sam maratonka, da dnevno pretrčavam puno kilometara zbog kojih mi se kvadricepsi pune i da moram početi konzumirati ugljikohidrate koje nisam konzumirala prije jer sam mislila da oni debljaju. Ubrzo na red dolazi polumaratonska utrka u Mostaru koja je trebala prethoditi mome prvom maratonu na proljeće. Pobjeđujem u Mostaru usprkos činjenici da sam prije samog starta utrke otrovala želudac i jedva došla do cilja. Nakon utrke završavam na hitnoj na infuziji te iste noći dobivam visoku temperaturu koja se ne spušta cijeli tjedan. Nakon par dana zvoni mi mobitel, javljam se pod visokom temperaturom i plačući završavam razgovor u kojem me trener uvjerava da je najbolje da maraton odgodimo za jesen kako bi mi se tijelo oporavilo. Strpljivo treniram do jeseni i  moga prvog maratona, Berlin maratona.

Prvi maraton

Ono što sam morala naučiti prije starta je bilo punjenje glikogena u kojem mi pomažu nutricionisti iz Nutrivisiona, zatim uvježbavanje uzimanja okrepe na okrepnim stanicama i trčanje istim tempom bez velikih oscilacija u tempu koje iscrpljuju tijelo u tako dugačkoj utrci. Prvi maraton prolazi bez većih poteškoća osim zadnjih 5 km gdje sam se suočila s blagom malaksalošću koja mi je do tada bila strana. Treneru signaliziram da mi je dosta teško postalo i on me bodri govoreći da se skoncentriram na plavu liniju na cesti i da ubrzam frekvenciju rada ruku. Trener me pokušava ohrabriti zadnja 2 km bodreći me, na što se ja derem da me pusti na miru, da samo želim ući u cilj ma kakvo vrijeme na kraju bilo. Ulazim u cilj, semafor pokazuje rezultat od 2:38. Sretna sam, ali i iscrpljena, ispričavam se treneru što sam se derala na njega, a on mi govori da je to sasvim normalna reakcija iscrpljene maratonke u posljednjim kilometrima utrke. Slijedi moj novi maratonski ciklus, jako sam motivirana, željna rezultata. Tijelo se u novom ciklusu još bolje prilagođava treninzima, sve sam svjesnija talenta koji posjedujem i sve više uživam u treninzima iako mi i dalje fale kraće utrke i nalet adrenalina u finišu utrke.

Sevilla, Kopenhagen, Doha

Slijedi moj drugi maraton u Sevilli nakon sjajno odrađenih priprema u Albufeiri u Portugalu. Na startu dogovaram prolaze s trenerom, također obećajem da se neću nabit na glavu zecu i da neću raditi pritisak na njega. Naravno, ne pridržavam se obećanja, zec mi uporno govori da usporim i trčim iza njega, ja sam još upornija u svom naumu i konstantno ga ubrzavam. Prolazimo prebrzo polumaraton, ja se osjećam odlično. Dolazimo na 22. kilometar i čujem poznati glas kako se dere na mene da je prebrzo, da izvolim usporit. Mašem treneru i govorim da mi je lagano te nastavljam dalje iritirati zeca. Dolazim u posljednja 4 km gdje trener govori da sjajno izgledam, da mi kukovi nisu pali i da probam ubrzati. Tek u tom trenutku kada ubrzavam tempo osjećam umor u nogama, no završavam sa sjajnim rezultatom od 2:32:43 koji me dovodi do drugog rezultata svih vremena u Hrvatskoj. U sljedećoj godini je uslijedilo Svjetsko prvenenstvo u maratonu u Dohi, a prije toga polumaraton u Kopenhagenu gdje ulazim u cilj kao prva europska trkačica s novim osobnim rekordom od 1:11:54. Ovdje shvaćam koliko je važno imati ugovor s dobrim managerom kako bi što bezbolnije „upala“ na jaku utrku i kako bi me organizatori zbrinuli po pitanju samog putovanja i smještaja. Slijedi maraton u Dohi, jako teška utrka, jako teški uvijeti i moje odustajanje na 32. kilometru. Bila sam razočarana ishodom utrke, činjenicom da mi se tijelo neće moći oporaviti do 12. mjeseca, tj do nove prilike za maraton, kao i činjenicom da sam svjesna kako su neke trkačice igrale na sigurno tako da su odradile 10-15 km utrke i stale kako ne bi potrošile tijelo i kako bi imale priliku trčati novi maraton u 12. mjesecu. Razočarana, iscrpljena i suočena sa činjenicom da sam za ovu godinu gotova s maratonskim utrkama i prilikom da skupim bodove za Tokio odlučujem početi s pripremama za proljeće. Obavljam razgovor s trenerom kao i prije svake nove sezone te se odlučujemo pokušati napasti normu na proljeće.

Odustati od norme?

Odrađujem sjajne pripreme u Portugalu i vraćam se u Hrvatsku kako bi odradila tapering za polumaraton, a zatim za maraton u Hamburgu. Moram priznati kako sam bila vidno razočarana i demotivirana otkazivanjem utrka, ali i treninga uzrokovanih situacijom s virusom u cijelome svijetu. Po prvi puta u karijeri osjećam nemoć, demotivirana sam zbog činjenice da nemam priliku pokazati za što sam radila proteklih mjeseci. Tešku situaciju dodatno otežava činjenica da se nalazim u najlošijem programu HOO, dakle stipendija je skromna, pripravnički staž u školi ubrzo završava i pitam se trebam li odustati od treninga i lova na normu, bez obzira na to da sam sigurna da normu imam u nogama, i zaposliti se u struci. Trener i cijela obitelj me uvjeravaju da dam priliku 12. mjesecu i maratonu u Valenciji. Moram priznati da nikada u svojoj 13 godina dugoj karijeri nisam imala u jednoj sezoni toliko oscilacija u motivaciji. Bliži se termin maratona u Valenciji, naporno treniram, na neke utrke dolazim na 80% forme kako bi čuvala snagu za 12. mjesec, često puta zbog činjenice da sam na 80% svoje forme i gubim utrke, no i dalje sam fokusirana na cilj. Mjesec dana prije maratona dobivamo vijest da organizatori ustraju u održavanju utrke, također su organizatori osigurali grupi trkačica koje love normu zeca koji će nam pomoći u realizaciji olimpijskog sna.

Maraton u Valenciji

Odlazim u Valenciju tjedan dana ranije kako bi se privikla na klimu i kako bi imala dovoljno vremena pronaći novi let ukoliko ponovno otkažu postojeći. Prije samoga puta morala sam napraviti PCR test, doći do pozivnog pisma od španjolske vlade i naravno paziti na sebe da se ne zarazim virusom jer mi slijedi ponovno testiranje dva dana prije utrke od strane organizatora. Prije utrke sam svjesna da sam trenirala koliko sam mogla, da je ova zadnja prilika u ovoj godini i govorim obitelji da ne želim ostavljati ništa za proljeće. Naravno, velik stres sam osjećala prije utrke usprkos činjenici da sam bila svjesna kako imam treninge i za brže od norme. Na startu trema nestaje, sad ostaje samo želja za normom, koncentracija na kilometre i na okrepu koju je teško uzeti u velikoj grupi cura. Utrka mi je ugodna, uživam u svakom kilometru i ostajem skoncentrirana na cilj i smirena. Zec u utrci prolazi prvi polumaraton u tempu 1:14:16 i tada shvaćam koliko rezerve imam u nogama. Nakon prvog polumaratona osjećam blagi pad u tempu, a zatim prijateljica Belgijanka upozorava zeca da smo dosta pali u tempu. Na 32.km zec odustaje od utrke i nastupa potpuni kaos među curama, grupa se raspada i postajemo svjesne da smo prepuštene same sebi u borbi protiv vjetra koji nas je pratio cijelu utrku. Ulazim u posljednje kilometre, trener i muž se deru da sjajno izgledam. Nemam većih poteškoća osim blagih grčeva u stopalu. Ulazim u cilj, rezultat na semaforu pokazuje vrijeme – 2:28:52. Uskoro i prijateljica Belgijanka ulazi u cilj.

Sretna sam i ispunjena, svjesna da mogu i brže, zahvalna na talentu koji mi je Bog dao, zahvalna na prilici da ove izazovne i netipične godine trčim maraton, zahvalna mojim sponzorima (Adidas Hrvatska, Nutrivision, Tensegrity centar) koji mi pomažu u realizaciji mojih ciljeva, ali najviše od svega zahvalna svim ljudima koji su budno pratili moje prolaze tokom utrke i veselili se skupa samnom. Zar mi išta više treba…

Vaši komentari

Banner