Pripremila: Ljilja Lukić
Studija objavljena u časopisu „Frontiers in Human Neuroscience“, otkrila je da mozak dugoprugaša ima više poveznica u dijelovima mozga koji su zaduženi za kongitivne funkcije (razmišljanje, učenje, rasuđivanje…) od mozga zdravih, ali neaktivnih ljudi.
Ovo otkriće je dokaz da u trčanju i te kako ima nauke i da ono nije nepromišljeno postavljanje jedne noge ispred druge.
Ukoliko se želite oprobati u trčanju ili unaprijediti svoj trkački trening, učinite to kroz naš MT trening klub.
Naučnici već neko vrijeme znaju da savladavanje određenih aktivnosti zahtijeva razmišljanje i može promijeniti rad mozga. Na primjer, sviranje muzičkog instrumenta zahtijeva usavršavanje različitih finih motoričkih vještina, istovremeno angažovanje memorije, pažnje, planiranja unaprijed i mnogih drugih funkcija mozga. Zato nije iznenađujuće što su protekla istraživanja skeniranja mozga otkrila da vrhunski muzičari imaju tendenciju da imaju veću koordinaciju između područja mozga povezanih sa različitim vrstama razmišljanja, kao i senzornom obradom i kontrolom motoričkih radnji, nego ljudi koji nikada nisu svirali gitaru ili neki drugi instrument.
Slično tome, u neurološkim studijama sportista čije aktivnosti naglašavaju koordinaciju očiju i ruku, strategiranje i mentalnu pažnju (poput badmintonaša i gimnastičara) sportisti su uglavnom pokazivali veću međusobnu interakciju između dijelova mozga posvećenih kogniciji i mentalnom fokusu nego što su to radili ljudi koji se ne bave tim sportovima.
Ali trčanje se obično ne smatra toliko naprednim. Većina nas je naučila trčati dok smo još bili djeca, možda u početku pogrešno, postepeno sa više samopouzdanja, a poslije smo uglavnom prestali da razmišljamo o tome kako trčimo (makar svjesno).
Tako da uglavnom ne očekujemo da trčanje aktivira dijelove mozga koji kontrolišu naprednu kogniciju.
Trkački uticaji
Istraživači sa Univerziteta u Arizoni ipak su posumnjali da je trčanje intelektualno zahtjevno i da bi moglo uticati na obrasce razmišljanja kod ljudi koji trče, čak i kada ne trče.
Da bi testirali tu ideju, ispitivali su 11 takmičarski nastrojenih muških trkača i još 11 mladića koji su rekli da nisu trenirali u proteklih godinu dana. Istraživači su koristili upitnike i matematičke formule za kvantifikovanje nivoa fizičke aktivnosti muškaraca i procjenu njihove aerobne spremnosti (rekli su da su se usredsredili na muškarce zato što su bili zabrinuti zbog kontrole efekata menstrualnog ciklusa na tijela i mozak mladih žena).
Poslije toga su svi dobrovoljci šest minuta mirno ležali u MRI skeneru dok je mašina mjerila nivo aktivnosti u njihovom mozgu.
Istraživače je posebno zanimala bilo koja koordinirana aktivnost između različitih dijelova mozga, na šta ukazuju područja mozga koja su se istovremeno osvjetljavala na slične načine. Smatra se da takva sinhronizovana aktivacija ukazuje na to da su dijelovi mozga razvili funkcionalne veze, čak i ako su fizički odvojeni jedan od drugog.
Mozak trkača
Ispostavilo se da mozak trkača pokazuje više različitih veza nego mozak neaktivnih mladića, a te veze podrazumijevaju područja mozga potrebna za razmišljanje na višem nivou.
Naučnici su posebno primijetili više povezanosti kod trkača nego kod neaktivnih muškaraca između dijelova mozga koji pomažu u radnoj memoriji, multitaskingu, pažnji, donošenju odluka i obradi vizuelnih i drugih senzornih informacija.
Takođe je bilo manje aktivnosti, među trkačima, u dijelu mozga koji ukazuje na nedostatak fokusa i lutanja uma.
U suštini, činilo se da trkači imaju mozak u kojem su određene kognitivne vještine, uključujući multitasking i koncentraciju, finije „brušene“ nego među neaktivnim muškarcima.
– Po meni ovo sugeriše da trčanje možda ipak nije tako jednostavna aktivnost, kaže Gene E. Aleksandar, profesor psihologije, neurologije i fizičkih nauka sa Univerziteta u Arizoni.
Umjesto toga, čini se da je trčanje neka vrsta mobilne matematičke slagalice.
– Potrebne su složene navigacione vještine, kaže dr Aleksandar, plus sposobnost planiranja, praćenja i reagovanja na okolinu, žongliranje sjećanjima na prošla trčanja i trenutna stanja, a u isto vrijeme nastaviti i sa svim sekvencijalnim motornim aktivnostima trčanja, koja su sama po sebi veoma složena.
S obzirom na mentalnu zahtjevnost trčanja, nije bio iznenađen, kaže, da je mozak trkača ukazivao na drugačije obrasce razmišljanja nego kod neaktivnih mladića.
Studija nije dokaz
Naravno, ova vrsta studije ne može dokazati da je trčanje zapravo prouzrokovalo razlike u razmišljanju muškaraca, samo da su trkači imali određene obrasce razmišljanja.
Isto tako, nije jasno da li trčanje samostalno ima takve efekte ili bi drugi sportovi izdržljivosti, uključujući biciklizam i plivanje, bili povezani sa sličnim moždanim vezama i da li bi osobe koje nisu mlađe od 30 godina i muškog pola reagovale na isti način. Naučnici takođe nisu testirali kogniciju svojih dobrovoljaca, pa nisu mogli da pretpostave da li su različiti obrasci razmišljanja među trkačima povezani sa tim što su pametniji.
Ali dr Aleksandar i njegove kolege se nadaju da će u budućnosti izvoditi eksperimente koji bi nam mogli reći više o tome kako trčanje i druge fizičke aktivnosti zapravo mijenjaju obrasce razmišljanja i da li bismo, kako starimo, možda mogli da pobjegnemo mentalnom padu koji je sa godinama neminovan.
(Izvor: nytimes.com)
Vaši komentari
