AZER VEJZOVIĆ: Kako sam broj dnevne norme cigareta zamijenio istrčanim kilometrima

Ortopedija. Bijeli Brijeg, soba br. 3.

1546
Foto: bljesak.info

Piše: Azer Vejzović

Ortopedija.
Bijeli Brijeg, soba br. 3.
Decembar: dvadeseti. Godina: 2012. Sati: 9 ujutro. Vizita.

“Azere, kako si?”
-Dobro sam, doktore, samo me strah ovoga što mi visi iz koljena. I ne mogu saviti nogu u koljenu, to jest ne znam mogu li, nego znam da ne smijem pokušati…
“To što visi je dren. Ništa ne brini, sve je dobro prošlo samo odmaraj…”
Poslije jakih žigova koji probadaju područje lijevog koljena pri najmanjem pokretu, šiljak tog bola se poput udice zariva u nervni sistem.
“SESTRO!”
“Azere, je li sve u redu?”
“Oprostite, možete li mi dati nešto za bolove? Jako me boli. I još jedno pitanje… Ovo što me žiga u koljenu kad previjate gazu i što kao đavo boli – hoćete li vi meni izvaditi te žice uskoro?”, pitam tiho i molećivo, pun nade.

Sestra me pogleda namrštena lica. “Žice?”, pita. Sada nije jasno ni meni ni njoj. Zadigne gazu, pa se nasmiješi. “Azere, to su samo konci. Izvadit će ti se za par dana, ništa ne brini. Čak je doktor Latinčić rekao da bi trebao danas malo prohodati hodnikom. Uz štake naravno.”

Smjesta zamrzivši tu sugestivnu primjedbu, ustajem uz pomoć dviju štaka i tatinih ruku da šetam hodnikom trećeg kata ortopedije. Neki prosječan pace hodanja prosječne osobe je negdje oko 12 minuta/ kilometar. Moj, uz štake što su nalikovale pomoćnim kotačima na dječjem biciklu, i tatine dvije ruke, bi bio negdje oko 48 minuta, ako i toliko. Poslije desetog koraka, i upravo ohrabren prvim kakvim-takvim postoperativnim koracima, bjelilo gaze remeti tečnost jarkocrvene boje. Pojavljuje se bočno na koljenu, sa dva minimalna reza koja su napravljena kako bi se problem ukliještenog meniskusa riješio vađenjem komadića kojeg mi je doktor u sali u jednom trenu pobjedonosno pokazao između dva kraka pincete. Crvena tečnost zauzima sve veću površinu, i uskoro se dvije tačke na koljenu spajaju, formirajući tako zastavu Japana na mom koljenu. Adrenalin me prožima, i smjesta tražim da se vratim u krevet. Neću da mislim o ovome. Moje sutrašnje pitanje tokom vizite je također rođeno iz skepticizma tih nekoliko dana: “Hoću li ja moći uraditi pravi čučanj kad sve ovo prođe?” Doktor potvrdno kima glavom, i dodaje: “Osim istrošene hrskavice za koju i nema nekog lijeka, ligamenta koji se drži 15-20%, i sada sređenog meniskusa – nemaš problema”. Govori to kao da je samo muha na tren sletjela na mene, poslije čega napušta prostoriju, te ostajemo samo ja, moje bandažirano koljeno, ograničena pokretnost koja će trajati sedmicama, i strah, paranoja i negativne slike koje zauzimaju svaku slobodnu sobu u mojem umu.

Pet godina poslije

Onda je prošlo pet godina, i čujem da će prvi polumaraton biti održan u Mostaru. U tom trenutku, bio sam u svom najgojaznijem izdanju, i samo kilogram je falio da vaga pokaže trocifren broj po prvi put u životu. Tješio sam se da cigaretama usporavam debljanje, jer sam negdje usput počeo i da pušim. Ipak, polumaratonsko takmičenje, u meni je probudilo entuzijazam za nekom promjenom. Uvijek sam volio takmičenje, jer na taj način pronalazim način za dodatni podstrek za biti bolji, biti jači. Sa balkona, dugim hodnikom, ulazim u dnevni i govorim mami i tati: “Evo kontam da istrčim polumaraton.” Nekoliko sekundi mi je trebalo da shvatim zašto se smiju; kroz tih nekoliko metara u hodniku, zadisao sam se kao da me kakav tigar po afričkim safarijima progonio čitav dan. Nisam mogao da im zamjerim, jer je situacija bila toliko tragična, da je postala apsolutno komična. Zauzeo sam stav “sjedi gdje i sjediš” i tako su prošle još tri godine. S pušenjem, bez fizičke aktivnosti, samo sam vremenom uspio da skinem 20kg viška.

Foto: hercegovina.info

Avgust, 2020.

Ne osjećam se ni dobro, ni zdravo.

Ništa me ne boli, ali ne mogu da uživam u životu. Pri svakoj epizodi dosade ili bezidejnosti, ja zviznem jedan cigar, pa se onda osjećam još iznurenije, slomljenije. Odlučim da ću baciti cigare još jednom. Mark Tven ima izreku: “Ništa lakše nego ostaviti cigare – ja sam to učinio već hiljadu puta!” I smješkam se, ali od muke, jer znam koliko je istine u tom. Sedmicu dana od ostavljanja pušenja, osjećam se ohrabreno, i hoću da istrčim malo, da osjetim “pod rukom” promjenu zbog nešto čistijih pluća. U ta doba sam čitao knjigu “Budni u 5”, i jedna od stvari koju knjiga savjetuje je da se ujutro, veoma rano bavimo fizičkom aktivnošću, i uvjerimo se u brojne koristi na raznim poljima života, ne samo fitnessa i generalnog zdravlja. Spičim tako jedno jutro 20 minuta baš intenzivnog treninga. Ne osjećam da me guši k’o prije. Pace je bio 4:34, ali je to zaista bilo nešto silovito, i guranje do ekstremno visokih granica. Malo sam umoran, ali vidim razgalilo me ovo od jutros. Odlučim odmoriti dan, pa onda opet odlučim trčati. Prvi put istrčim 5K, ali uz određene dionice hodanja, da se ne onesvijestim nasred avgustovskog dana. Opet mi se svidjelo. Veoma brzo sam počeo da pratim vremena, pejsove i distance, jer me loži brza adaptivnost tijela, kao i probijanje granica. Kroz manje od deset dana, uspio sam da istrčim svoj prvi 5K bez imalo hodanja tokom. Kako mi to nije bilo malo, odmah dva dana nakon toga, stavljam sebi za cilj da trčim 7K ispod 32 minute, što je bio dosta dobar izazov. Uspio sam za 31 minut. Ohrabren takvim početnim i luđačkim progresom, samo 11 dana nakon početka bavljenja trčanjem, stavljam sebi cilj od 10K. Spremim se, naložim, pustim Les Browna na slušalice i “gonim”. Idem bez problema. Adrenalin bi me do Neuma odveo, čini mi se. Na sedmom kilometru, odlučujem biti Spartanac i kažem sebi “idemo na 15K”! Adrenalin, zamišljene scene, stari životni porazi, kilometri koje u glavi posvetim nečemu/nekome dok trčim… sve to me gura i ja istrčavam 15k bez odmora, bez hodanja, pejsom 4:57, na 11. dan trčanja. Kako se hladim, noge postaju olovne. Zovem zeta koji je profesor sporta i zdravlja i pitam: “Je li normalno imati tamnonarančast urin od trčanja?” Ustrtarim se, pa odmorim koji dan. A onda ponovo, malo po malo, istražujući granice – naprijed.

Zašto trčim

Kroz nekoliko dana, dobio sam prijedlog da počnem koristiti Stravu. To je najviše pomoglo stabilizovanju navike i novog načina života. Svi ti ljudi, stari i novi, nadmetanja, brojke, mape, izazovi… Mislim da bi svi trenirali manje da nije Strave. Jurim nove distance, nove pejsove, staze, upoznajem nove ljude… Ali kad razmišljam o tome zašto trčim, ili zašto sam počeo, odgovor nije lagan. Više je kao mozaik isprekidanih motiva, poput bezglave jurnjave za nečim, za imaginarne nagrade, u najvećem broju slučajeva. To je smiješno, ali ja i dalje djelomično trčim u znak revanša kad me kolega u prvom razredu osnovne pobijedio u krugu oko škole, a sebi sam bio predvidio trijumf. Još sam bio izabrao osrednjeg protivnika, da ne bude težak za pobijediti, a da ne bude poslije ni da sam pobijedio, jer mi je protivnik bio kakav garib. Sad nekad trčim i pomišljam: “E, moj Tiki, sad me ne možeš prestići!”, posebno jer znam da Tiki od osmog razreda ima minimum stoju kad stane na vagu. Vremenom sam našao da što više motiva pronađem, to ću lakše nešto izvesti. Osim toga, prosto volim da se nadmećem i postavljam visoke ciljeve. Prije nego sam počeo da trčim, prvo što sam otišao i uradio je da sam pregledao sve svjetske rekorde na 5K, 10K, 21K… Što je veća ambicija, veći je i doseg, učio me jedan profesor u srednjoj. Barem u mom slučaju. Potom mi je motiv bio da ubijem izgovore, jer su ih svačiji životi puni. Umjesto da uživam u laganim treninzima u predvečerje ili jutro, ja idem u avgustu, u septembru, u 15h iz kuće, kad je najgore, trčim do grada i natrag, nekih 10K. Da pokažem neke stvari sebi. Kipti znoj k’o lud, a ja sebi govorim: to je šminka dobrog treninga. Ili, odlasci u samu zoru kad je još mračno toliko da je potrebna baterija, i kad nailazim na kerove koje vlasnici izvode prije odlaska na prvu smjenu. Trčanja po kiši su postala omiljena vrsta treninga, još kad zgazim onu baru, pa se patika smoči naskroz, na prvom kilometru. Ili kad me poprska nemaran vozač, od pete do pod vrat, a ja dignem ruku, nasmijem se i vrisnem: “OPRAŠTAM TI, BRATE, IDEMO DALJE!” Iskren da budem, više volim to, nego kad je sve potaman. A kad su uslovi takvi, trkača je malo ili nimalo, i osjećate se kao “the chosen one”, i sebi u zimskim noćima, kišnim i teškim ponavljate ispod daha “per aspera ad astra, per aspera ad astra…”

Trčanje je za mene preslika unutrašnje filozofije življenja. Onaj ko će fušeriti u trgovini, u kancelariji, s ljudima, fušerit će i u treningu. Onaj ko će posustati na treningu, ustuknuti pred kišom, vjetrom ili minusom na termometru, ustuknut će i pred drugim životnim teškoćama. Zato je trčanje za mene i velika metafora življenja. Ili grizete do kraja, ili grizete mlako i pomalo. Ovo drugo ne mogu da zamislim, i zato sam tužan što ove zime snijeg nije padao u Mostaru, jer sam posebno priželjkivao takav trening.

Foto: Ida Dugalić

Novi početak

Naravno, nijedna priča ne ide samo uzlaznom putanjom. U novembru, uz zadobijenu prehladu, iz dosade, krenem opet da duvanim. Kako odmaram, a dosadno, pa kilometre zamijenih cigaretama. Fazon s pušenjem je što uvijek pušite i duže i više nego ste spremni prihvatiti za činjenično stanje, a bacanje cigara uvijek dolazi debelo kasnije nego bude po svim proračunima. S tim da obećah sebi da ću trenirati, bez obzira na rezultate, bez obzira na bol. Pošto mi se nisu dopali slabiji rezultati, kao i instantno, a drastično, smanjen kapacitet pluća, uskoro ih bacam najčvršće dosad. Bilo je taman pred Novu godinu, pa ima i kalendarski novi početak, pored onog unutarnjeg, intrinzičnog.

Ipak, ja sam veoma neuk u pogledu trčanja.

Tek sam tri mjeseca nakon redovnog trčanja, čuo za različite tipove treninge. Ali to što sam čuo, nije me nagnalo da ih radim. Tek odnedavno sam uveo long run jednom sedmično, a ostalo – kako mi naleti. U trenutku dok ovo pišem, tek sam dva puta odradio trening intervala u životu. Sve osim, da kažeš long runa, kod mene je junk miles. Jer volim da trčim, i ne volim da se ograničim, premda sam spreman i na nove izazove, tako da uskoro planiram drastično popraviti kvalitetu treninga. Ali tranzicija mora biti lagana u mom slučaju. Inače – kontraefekat.

Sata nemam, a prve trkačke patike sam dobio nakon 500 sprašenih kilometara. Smatram da pretjerana oprema i “šminkanje” ruši primarnu čar treninga, mada nemam ništa protiv toga, i svjestan sam koristi raznih i mjerača, i gelova, i pojaseva i svega. Ali je zasad kod mene tako.

Prva utrka

I tako dolazimo do moje prve utrke; Mostar, moj prvi grad, moj prvi polumaraton, moj prvi sport kojim se bavim u životu sa 26 godina.

O mostarskom polumaratonu maštam već dugo. Nakon nekoliko početničkih sesija trčanja, već su glavom počele prolaziti scene trčanja. Još tada sam pisao neke paragrafe i slao prijateljima i čuvao za sebe. Rekao sam već da prvo provjerim najbolji rezultat ikad, pa onda idem dalje. Tako sam na jednom od spiskova rezultata vidio, sada rahmetli, Osmana Junuzovića, i počeo da zamišljam kako se s njim nadmećem. Osman, prvak BiH, slavno ime već godinama, i ja koji trke nemam, ali rekoh već – takve sulude ambicije su te koje mi daju snagu tokom treninga na kiši, vjetru, čelopeku… Zamišljao sam ja to već od septembra, gradio i njegovao fantaziju, kao što režiser gradi radnju filma, pa dodaje detalje, i stalno nešto kreči. Treninge sam počeo raditi sve češće, a kilometraža je postajala sve duža. Dvadeset osmog decembra, prvo čitam vijesti, pa onako gledam u stranu, i govorim sebi: jao, jesi flegma, Azere, ni da kažeš ono klasično “Bože sačuvaj”… Osman preminuo, a svi koji su ga poznavali u šoku. Ja kući sam, pa čitam članke, sve nalik jedne na druge, i kreću neki neartikulisani zvukovi iz grla. Mislim se u sebi: pa bolan Osmane, ni upoznali se nismo, ni potrkali još, a ja stalno u glavi zamišljah neko, kao, nadmetanje s tobom, i – šta sad? Ti otišao? Krenem da pričam prijateljici u glasovnoj o tome, i samo se razvalim. Dvije minute sam ja k’o dijete jecao van sebe. Malo plačem, malo jecam, malo brišem nos rukavom. Ni sad ne znam kakav je to spoj emocija bio, ali ja ni za kim u životu ne znam da sam tako zaplakao, a da ga ni upoznao nikad nisam. Život je čudna jednačina.

Dani polako prolaze, a ja sve češće gledam videe o trčanju. Počelo mi se podvlačiti pod naviku da se probudim usred noći i gledam neko obaranje rekorda u trčanju. Trči Kipchoge 1:59 izazov, ulazi u cilj, ja emotivniji od njega. Gledam Letesenbet Gidey kako obara ženski rekord na 5k, još kako je komentator nekakav unesen, približava se finišu, pa ona euforija i sve, ja ridam suze k’o da ja prelazim onu liniju. Prosto sam zavolio kidanje granica, i zaista se radujem kada gledam takve podvige, i sve to me motiviše na ovo moje. Ja nikad ni u čemu ustrajan nisam bio, jer me stalno nešto drugo odvuče sa staze, i bukvalno i metaforički. Međutim, vidim i doživljavam da me u trčanju nešto hrani i vuče, i dalje.

Tri, dva, jedan!

Krenula utrka, a vidiš ti odmah to niko ni za koga ne zna, to uzbuđeno, veselo, zagužvano… Naravno, samo nešto bržim trkom pređeš najveći dio već u prvih pola kilometra, a onda vidim: malo se moram zauzdati, jer ću lipsati na petom kilometru. Ubrzam malo, vidim pejs ide čak i ispod 4, a osjećaj super. Međutim, mi što smo iole naprijed, to vidiš da je već pejs stabilizovan, nema nekih prestizanja, nema “hodanja” pejsa gore-dole. Ispred mene nekoliko trkača duplo stariji od mene. Pet banki. Kontam njih ću prestići kad-tad, mladost pobjeđuje sigurno, ali tu sam ih vidio i tek kasnije na finišu, odmorne. Nakon 10 minuta, zagrijan sam, i ide to, samo mi postaje vruće. Stari me čeka na 6-om kilometru ispod ulice odakle sam inače, da me vidi i mahne, i ja furam dalje, jer veliki dio utrke prolazi kroz Raštane. Sto metara ispod linije gdje se navršava šest punih kilometara utrke, dr. Latinčić koji mi je operisao koljeno, je prije nekoliko godina napravio vikendicu. Garim ja, i na pravcu vidim neko na njegovoj kapiji sklanja nekakvo granje. Po građi, vidim s leđa da je on. “Doktore!”, doviknem. “Hvala vam što ste mi DOBRO operisali koljeno”, dobacujem, a on, iznebušen, tek diže pogled i gleda u mene onako upitno. “Evo me trčim polumaraton”, dovikujem ja i već ga prolazim, a njemu se sad tek otima osmijeh na licu i jedva stigne dobaciti: “Super, super!”, i vidim da me prepoznao, jer smo se susretali još nekoliko puta nakon one operacije s početka priče. Onda ulazim u sivu zonu. Iza mene nekoliko desetina metara nema nikog, a onaj prvi ispred mene, na istoj udaljenosti, kao da jede nešto sa strujanjem mostarske bure, jer nikako da malo spusti tempo, pa da ga probam stići. Bila su tu usput dva-tri pokušaja nečega što bih sa rezervom mogao nazvati sprintom, više da se odmaknem malo onom iza mene što se približio, i da mu poručim: “Dečko, ajde o’ladi!” O prestizanju onih ispred mene ni govora. Trčao sam tako 80% utrke, i sve to me podsjeti na onaj vic, kad dođe stranac na Bulevar, pa pita nekog prolaznika: “Can you tell me where I am right now?”, a naš mu lik odgovara: “A ni tamo, ni ‘vamo, brato.” Jer, to me debelo i glasno podsjetilo na najveći dio mog života, baš to zvučno “ni tamo, ni vamo”, jer ne pripadam ni prvima, ni drugima, već vazda nešto na međi. To je ono što kažu: “Predobar za Seriju B, a preloš za Seriju A”. I na toj međi prolazi većinski dio utrke. U nekom trenutku pokušavam da pojedem čokoladicu, ali je ona suha k’o barut, pa me davi, umjesto da me malo okrijepi. Pičim dalje bez ičeg, jedino s ono malo vode što progutam kad zgrabim od naših volontera. Na dnu Avenije, ne vidim baš nikog ispred sebe, a vraćajući se od Piramide, sad kroz grad slijede stalna skretanja. Na raskršću kod caffe Porta, ispred mene dva policajca, regulišu saobraćaj, a ovi ispred mene svi odmakli, ne vidim doslovno nikog 200m ispred sebe. Nisam siguran u kom smjeru dalje treba – još mi treba da zalutam sa staze! – i pitam policajca s očitom nervozom u glasu – U KOM SMJERU SAD? A ovaj odgovara “Iđi, bolan, šedi, pij kafu”, i kontam nakon te neslane šale će mi pokazati pravac, ali ovaj se okrene kolegi, tražeći smijeh na tu “pošalicu”; usmjerim pogled, zaškiljim i jedva primijetim jednog trkača kako skreće lijevo, te ga slijedim tom putanjom. Volonteri su, inače, bili vrhunski; pokazivanje smjera, riječi ohrabrenja, boce vode u zraku… kad sam prolazio nekim okrepnim stanicama, bodrenje je bilo toliko moćno, da me bilo stid trenutnog pejsa, i kontam: ma moram ovo nagraditi, i sprašim sprint od par sekundi, a ono se atmosfera zapali još više. Sve to da više snage nego višednevno punjenje ugljikohidratima pred utrku. Najžalije mi je i istovremeno najsimpatičnije bilo ovo ispod gimnazije – okrepna stanica, i sve klinci: idem uvijek na prvu slobodnu bocu vode, i kako prilazim, mali, koji je bio treći u redu volontera, vrišti: “UZMI MOJU!” To mi bješe preslatko, te ja još jedan “sprint” za njih, zaista na granici vlastitih mogućnosti, a oni nesebično nagrađuju dječijom vriskom, kao da se radi o pogotku u finalu Lige prvaka, i to u sudijskoj nadoknadi. Spuštam se Titovom ulicom, pored Šehitluka, kad neki deda-prolaznik gleda u mene i kaže: “Polako, ali sigurno, to je najbolja taktika.” Pravo da kažem, uvrijedi me to, i da sam imao prostora objasnio bih ja njemu koji je ovo kilometar, i koja mi je utrka i sve… ali sam progutao komentare, jer mi snage ponestaje – nakon 18-og kilometra, isto kao da ulazim u drugi polumaraton u nizu. Energija lapi, a pokoji trkač me prelazi. To više nije trčanje, nego džogiranje, neće li se snaga malo povratiti. S prelaskom bunurskog mosta, i penjanjem uz stranu do Cernice, stiže me dahćuća prilika – neka žena, gari životom, i uskoro je tik pored mene. “Kako ide?”, pitam je, i krenu da izgovori nešto, ali joj riječi zastaše u grlu i samo odmahnu rukom. Kreću negativne misli: “Eto te i žene počele prestizati!”, i zareknem se ja sebi da me ona neće prestići, makar se onesvijestio. Trči ona, trčim ja; ona na svakom koraku podvriskuje k’o Serena Williams pri svakom udarcu loptice reketom, i stvarno me prisili da držim viši tempo nego što bih sam mogao. Na Titovom mostu, ja smanjim tri sekunde tempo, ona odmah pređe u blagu prednost, a u meni proradi ono mostarsko: “ne’š majke mi, da si još tolika”, a ona – sama kost i koža, meščini mast ispod 7%, a ja još stomačića imam, i sigurno 25kg više od nje. Zgulim k’o eto, neki sprint, stignem joj korak, a ona i dalje dahće, podvriskuje i gari. Ja sam prije mislio da ja najviše gledam pejs, ali je ona gledala svako sekund i po.

Posljednji kilometar

Carinskim mostom idem i dođe mi da stanem, da hodam i kažem joj: “Leti! Ja ne mogu više”, ali mi pade od Muhameda Alija na um njegov poznati citat: “Pati se sad, a uživaj ostatak svog života…” I, stvarno na izmaku snaga; čovjek ispred hotel Era bodri k’o najrođeniji, pred sami finiš, a ja ne mogu više ni da mu klimnem glavom. Kad bi klimn’o, meščini da bi mi tu noge i stale. Jedno 50m pred finiš, sklopim sa sobom posljednji pakt dana: ubrzanje, pod svaku cijenu. Kontam: ubrzat će i ona, ubrzaj i ti! Ako hoće da prije mene uđe, makar joj zadaj jaku konkurenciju. Ali izgleda da je ona maksimum rasporedila na čitavu utrku, i ja ulazim sa par metara prednosti u cilj. Medalja, voda, sjedam i pomišljam: fala ti, Bože, na ovom komadu betona! Noge kao konfiskovane od strane veće sile. Nagrada u obliku statistike zvuči ovako: 1:33:31. Dok pišem ove brojke, upravo uviđam i simpatičnu koincidenciju: palindrom – rezultat je isti i kad se čita sazada. Moj prvi polumaraton, moja prva utrka. Da me samo vidi Tiki sad, ha ha!

Kreće analiza, anegdotice, rezultati, gdje se moglo više, koliki pejs planiram za sljedeću utrku… Gledam u onaj metež, pa u nebo, i pitam se: kako je moguće pronaći toliko zadovoljstva u toliko fizičke i psihičke patnje? I namignem nekom unutrašnjem sebi. Neke stvari ostaju misterija.

Možda svaka sljedeća utrka bude po djelić neke velike slagalice života. Možda s druge strane medalje postoje poruke čitke jedino pod prstima njihovog osvajača. To ne mogu znati, ali znam da već zamišljam dejt sa sljedećom utrkom, i trljam dlanove. Ovaj, stopala!

Vaši komentari

Banner