ERNAD BAJREKTAREVIĆ: Zaplet zvani ˝Si vis pacem, para bellum˝

Piše: Ernad Bajrektarević

Kako sam bez priprema ušao u svoje prvo polumaratonsko iskustvo, (vidi tekst; Maratonac hoda počasni krug) koje me je koštalo mnogih problema, odlučio sam se bolje pripremiti.

Odabrao sam patnju na treningu, kako bi je manje bilo na trci. Želio sam kakav-takav mir, pripremajući se za ˝rat˝. Prije početka priprema imao sam bazu od četiri hiljade pretrčanih kilometara. Program po kojem sam se pripremao u osnovi se temelji na programu treninga za maraton osmišljenom u ustanovi: Furman Institute Of Running & Scientific Training (FIRST). Podrazumijeva sedmično jedan trening intervala, jedan tempa, tri lakša treninga kros trčanja- bez zahtjeva u pogledu tempa ili dužine – i nedjelja rezervisana za trening dužine. Osim trčanja ponedjeljak je bio rezerviran za trening snage sa težinama, a srijeda za trening fleksibilnosti, mobilnosti i ravnoteže. Subota je slobodna.

Polazna tačka programa je najbolje polumaratonsko vrijeme, što je u mom slučaju 1:35:07, istrčano ove godine. Na osnovu tog vremena četveromjesečni plan priprema za maraton podrazumijevao je kao cilj maratonsko vrijeme od tri sata i dvadeset minuta. April i maj zaključio sam sa po 220 pretrčanih kilometara, trčeći raznoliko, ali ne pridržavajući se doslovno plana. Devet sedmica pred trku radim intenzivnije, doslovno po planu, kao da mi je ciljano maratonsko vrijeme tri sata i dvadeset minuta.

Prve sedmice priprema doslovno po planu došao je lični rekord na pet kilometara, prije svega motiviran novim patikama Nike Winflo. Međutim, dužina od 29 kilometara pokazala se kao pravi zalogaj. Poslije dvadesetog kilometra svaki naredni sam gledao kao zadnji, ali trčavši od kilometra do kilometra, iako teško, došao sam do zadatog cilja. Tu sam vidio da tijelo može, uprkos razumu koji nakon određene granice počinje potkopavati projekat. Prije ove dužine sve moje dužine oko trideset kilometara bile su neplanirane. Odluka o dužem trčanju padala bi nakon što sam uvidio u toku trčanja da sam raspoložen. Ovo je prvi puta da sam trčao sa unaprijed zadatim dužinama i tempom. Prije sam trčanje prilagođavao svom raspoloženju, radeći po programu počeo sam sebe prilagođavati trčanju.

Prva sedmica, doslovno po planu, zaključena je sa 63 pretrčana kilometra. Druge sedmice priprema smjenjivali su se kao na traci: intervali, tempo, trening snage, kros trčanje i dužina. Dužinu od 32 kilometra istrčao sam tempom 5:00, što je naprednije od zacrtanog plana, ne doživivši nikakvih kriza i trčavši u prvom dijelu sa pola snage. Druga sedmica je donijela novi lični rekord na jednu milju (6:08) i zaključena je sa 76 pretrčanih kilometara. Treća sedmica donijela je 78 pretrčanih kilometara. Četvrta sedmica ponovo dužina od 32 kilometra, na stazi sa sto metara elevacije, istrčana prosječnim tempom 4:58 i novi lični rekord na 30 kilometara (2:29:10). Peta sedmica zaključena je sa osamdeset pretrčanih kilometra, ali zbog nesnosnih ljetnih temperatura treninge sam prebacio u noćni termin, sat prije ponoći. Dužinu od 24 kilometra sam ispoštovao, ali ne i zadati tempo. Kao da sam trčao u rerni. Nakon nedjeljnje dužine i treninga snage ponedjeljkom, najteže su mi padali intervali utorkom. Šesta sedmica donijela je između ostalog tempo trening od 13 kilometara koji sam odradio bolje od zadatog vremena, sve je bilo uredu, ali sutradan nisam mogao stati na stopalo. Prvog dana bol je pulsirala i morao sam posegnuti za analgeticima kako bih mogao zaspati. Drugi dan sam pokušao obuti patiku i odmah sam se pokajao. Tu noć završiti ću na hitnoj i dobiti ću injekciju i uputnicu na snimanje stopala, vidio sam pauzu od desetak dana. Sljedeći dan bol je umanjila. Klasična trkačka povreda (plantarni fascitis) kao rezultat povećanja sedmične kilometraže i malo tvrđe patike. Propustit ću jedan laganiji trening i planiranu zadnju nedjeljnju dužinu od preko 32 kilometra i jedan trening snage. Šesta sedmica je završena sa skromih 46 kilometara.

Sreća pauzirao sam samo četiri dana, bol i upala stopala su minuli i bojažljivo sam se vratio treninzima odlučivši da ne nadoknađujem propuštenu dužinu zbog rizika od obnove povrede. Sedma sedmica je zaključena sa ukupnih 77 kilometara. Osma i deveta sedmica pred trku donijele su smanjenje obima treninga, ali i smanjenje motivacije. Na trčanje sam išao bezvoljno i nerado. Mjesec maj sam završio sa 287 pretrčanih kilometara, a juni u kojem se desila povreda sa 300 kilometra ili 30 sati i 59 minuta teškog rada. Trener mi je rekao u teretani: Mašina si, napravio sam od tebe Ronalda, ali onog starijeg Ronalda.

Vrhunac zvani marathon

Stojim na startnoj liniji svog prvog maratona i pokušavam upalit sat. Ali iz nekog razloga baš sad pred trku on me izdao, ne radi. Zamišljam kako ću sad do vraga trčati 42 kilometra na slijepo, bez povratne informacije o pređenoj udaljenosti i tempu. Počeo sam se okretati gledajući lijevo-desno, lomiti prstima, škripati zubima, znojiti, i onda sam se hvala Bogu probudio. Bila je to samo jedna od stresnih epizoda pred trku koja se nekad manifestirala kroz učestalo mokrenje, nekad kroz trnjenje nogu, a sada kao noćna mora. Već na javi sat radi, obučen sam u Nike opremu, ali osjećam se kao da sam u smokingu i kao da ću netom krenuti na svadbu. Trkači će razumiti to osjećanje. Poprilično sam odmoran, i za razliku od nekadašnjeg sebe, kada sam strahovao od kilometara koje trebam pretrčati, jedva sam čekao da svečanost krene.

Trčim sa prijateljem i kolegom sa dugih pruga, zadužio je broj 007 i izgleda kao trkački James Bond. Kada je Edis odlučio trčati maraton, njegov treći, bilo mi je drago jer ćemo zajedno dijeliti patnju. Njegova želja je bila da trčimo prvu dionicu tempom 5:00, to je najlakši dio staze sa blagim padom, prihvatio sam to kao kompromis, sam bih na početku odabrao sporiji tempo. Izgurali smo se na samu ciljnu liniju, i prije same trke raspon onoga što sam mogao očekivati protezao se od toga da dobijem proliv, do toga da kolabiram, odustanem ili da se strunim ko sijalica, to jest da me zadesi Filipidisova sudbina, daleko bilo! Jedino nisam mogao očekivati da će biti lagano.

Krenuli smo, redali su se prvi kilometri tempom 4:54, 4:53. Kako je to bilo brže od onoga što sam planirao počeo sam zaostajati za Edisom, on me je zvao i vukao da trčim uporedo s njim. Bio sam oprezan, znajući da te brže sekunde u u ranom stadiju trke mogu platiti minutama na samom kraju. Saobraćaj je zaustavljen, razgledam Sarajevo ovaj put iz trkačke perspektive, jedan kroz jedan grad je moj, naš. Na petom kilometru cilj je utrke posvećene rahmetli Osmanu Junuzoviću, u toj gužvi na cilju promakla mi je prva okrepna stanica sa vodom. Na osmom kilometru, uzeo sam prvi energetski gel, iako nisam osjetio nikakav pad energije. Prvu desetku smo istrčali držeći prosječan tempo ispod pet minuta po kilometru. Ali to je tek desetka.

Stay strong, never give up

Ispred nas je trčao stariji gospodin, dobro zagazio u sedmu deceniju života, u plavom dresu Capital runners 387 na čijim leđima je pisalo ˝Stay strong, never give up˝. Prava maratonska poruka. Negdje prije kraja prve trećine utrke smo ga pretekli; kratko sam mu dobacio; Samo jako dječak! Mlad je ko je zdrav, kaže jedna poslovica. A šta je nego zdrav čovjek koji u tim godina trči maraton? Odgovorio je; Jako poslije tridesetipetog kilometra. Nećemo se više viditi do kraja trke. Sustigli smo gospođu koja je čitavo vrijeme trčala sto-dvjesto metara ispred nas i pretekli je negdje na petnaestom, teško je disala. Rekao sam Edisu; Gotova je! Suosjećao sam zbog njenog hropca i nadao se kako trči štafetu.

Svo vrijeme sam trčao brže od onoga što sam zamišljao prije trke, prije petnaestog kilometra uzimam magnezijum direkt, trebat će, poslije tempo tanko prelazi iznad 5:00. Devetnaesti kilometar ću neosjetno istrčati tempom 4:43, i to mi je bio znak da malo povučem ručnu.

Trčeći prema vrelu rijeke Bosne sustigli smo jednu grupu od pet maratonaca, rekao sam Edisu da ih prati misleći kako će nam biti lakše za nekim držati korak, ali kako su bili sporiji od našeg trenutnog tempa brzo smo ih pretekli. Jedan iz te grupe kasnije će preteći nas.

Prije same trke najprivlačnija i posebno atraktivna dionica zbog svoje ljepote bila mi je ilidžanska aleja. Međutim, pri trčanju prema vrelu Bosne osjetio sam kako je u zraku velika vlažnost. Vjerovatno zbog samog vrela u podnožju planine Igman. Ta najatraktivnija dionica kojoj sam se radovao pokazala se kao najdosadnija za trčanje, jedva sam čekao da izađem iz tog prirodnog zelenog tunela formiranog od strane visokih grana drveća, dugog tri do četiri kilometra, kome se ne nazire kraj. Polovinu trke od 21 kilometar istrčali smo za satičetrdesetipet minuta, uzimajući po koji gutljaj vode u trku na svakoj okrepnoj stanici. Edis mi je poslije te polovice rekao da već osjeća umor. A bio je to tek kraj početka.

Na dvadesetitrećem kilometru uzeo sam još jedan gel, a zadnji koji sam imao ostavio sam za poslije tridesetog kilometra. U mom slučaju, ako ništa, gelovi djeluju bar na nivou placebo efekta. Poslije prve polovine trke osjetio sam kako Edis ima određenih poteškoća, tempo nam je lagano padao, ali smo trčali zajedno. Tada sam vidio kako se niz moje noge cijedi bijela pjena. To su ostaci deterdženta i omekšivača koje nije iscijedila mašina za pranje veša, ali zato jeste centrifuga zvana trčanje. Čitavom trasom maratona od samog početka pozdravljali su nas i bodrili volonteri i volonterke. Na dvadesetiosmom kilometru rekao sam Edisu da su iza nas dvije trećine trke i više se ne sjećam da smo komunicirali, ostao je iza mojih leđa. Ispred nas je zadnja trećina zvana patnja.

Trideseti kilometar, koji ima uspona 11 metara, položio sam tempom 5:30. Na tridesetidrugom sam uzeo svoj zadnji energetski gel. Izvadio sam kapsulu natrija, a sol se iz napukle kapsule raširila ustima. Tu slanost u ustima nije moglo saprati ono malo vode u plastičnoj čaši na okrepnoj stanici. Prolazeći pored kafića u Istočnom Sarajevu jedan gost ili konobar me zovnuo, ne znajući da je u mojim ustima slana pustinja: Hajde momak, hladna piva! Za mene lično bio je to propali pokušaj duhovitosti. Naišao je volonter na biciklu i dodao mi flašicu vode, gesta koja je išla u prilog Dečkima u plavom i dobroj organizaciji trke. Nosio sam flašicu postepeno sapirući slanost iz usta.

Pogledao sam na sat i vidio da sam negdje na dva sata i četrdesetitri minute trčanja, deset kilometra prije kraja. Kako je moja najveća dužina 33 kilometra i kako je sve poslije toga novo iskustvo gdje ne mogu znati šta se može desiti, ali i zbog nagomilanog umora, odlučio sam da do kraja držim prosječan tempo između 5:30 i 6:00 i imam zadovoljavajuće maratonsko vrijeme. Nije vrijeme za kocku, maraton može poniziti. Ispred mene se nalazio najteži valoviti dio staze i najteži tridesetipeti kilometar sa 24 metra uspona. Na samom kraju tog kilometra – kojeg sam istrčao tempom 6:13 – bila je okrepna stanica, uzeo sam dvije čaše vode i na brzinu ispio jednu i drugu. Uzeo sam i drugu dozu magnezijuma. Spuštao sam se prema Željinom stadionu. Krug oko stadiona trčao sam ispred led reklama željeći na taj način uštediti koji metar staze. Maratonka koja je trčala veći krug, iza led reklama, dobacila je: Skraćuješ stazu! Nisam više viđao volonterke koje bi davale podršku, tek jedan srednjovječni par i gospodina koji govori svojoj saputnici: Al se ljudi pate!

Bila je to faza utrke u kojoj mi je vazda dolazio glas koji kazuje: Stani malo, prošetaj, umoran si. I drugi glas koji poklapao ovaj prvi govoreći: Nisi došao da šetaš, trči! Znao sam da razum ima svoje razloge za šetnju, ali i da moram dobro kanalisati misli i razumom se boriti protiv samog razuma. Na kratko ponovo mi se priključio Edis, kasnije će mi reći da je čitavo vrijeme trčao sto – dvjesto metara iza mene. Trčali smo zajedno i on je samo dobacio kako mora malo prošetati. Poslije trke sam mu rekao da me je vukao da trčim brže u prvom dijelu trke, odgovorio je kako sam i ja njega vukao, misleći na ovaj drugi dio.

Radujem se dolasku na Skenderiju, svjestan da je blizu kraj. Tada dolazi prekopana ulica Hamdije Kreševljakovića. Na nagomilani umor, makadam je došao kao zahtjev više, usporio sam bojeći se da na neravnom terenu ne iskrivim nogu jer moj gaz nije ni blizu stabilan kao na početku trke. Edis me je ponovo sustigao i pretekao negdje na četrdesetidrugom kilometru. Utrčati ću odmah poslije njega u cilj i dospjeti u zagrljaj svoje djece. Od stoisedameset prijavljenih i stoičetrdeset maratonaca koji su završili utrku zauzeću trideseto mjesto. Što se mene tiče svaki od njih stoičetrdeset, boreći se sa svojih 42.2 kilometra, pobjednik je za sebe. Iza leđa ostala je istrčana maratonska distanca, plus dvjesto metara viška, i moje maratonsko vrijeme; 3:45:18. Na ravnijoj stazi, možda već u Banjaluci, moglo bi to i petnaestak minuta brže. Bit će to boj kakav Banja Luka nije vidila od 1737. godine.

Rasplet zvani posljedice

Poslije istrčanog maratona uslijedila je bolna masaža, čitavo vrijeme stiskao sam zube i vrištao. Nekoliko puta sam sustezajući se htio reći maserki da prestane. Pitao sam se: Zna li ova šta radi? Danima poslije osjećao sam bolove u nogama, bolila je loža iza lijevog koljena, a posebno je teško bilo čučnuti. Mišićni sistem je bio pokidan i doveden do krajnjih granica. S druge strane po prvi puta otkucaj srca spustio se na prosječnih 44 otkucaja sedam dana nakon maratona. Nikada bolja kardiovaskularna kondicija. Osoba koja završi maratonsku trku fizički nije ista osoba koja ju je započela. Osim toga i na emotivnom planu maraton mijenja čovjeka. U životu mnogo toga dobijemo ne ulažući poseban trud, neke titule nam dodijeli dragi Bog ili priroda, za ovu maratonac, koja je vrh ledenog brijega mog dvopiogodišnjeg bavljenja trčanjem, prolio sam trčeći kante vlastitog znoja. Uz bolove u mišićima, pregršt lijepih osjećanja i tri pocrnjela nokta na nožnim prstima koji su nova potvrda trkačkog staža, došla je i jedna nova medalja. Ovaj put najteže zarađena. Bilo je zahtjevno i iscrpljujuće, ali da je lahko ne bi maraton uz patnju – neposredno nakon cilja – donosio toliko ponosa, osmjeha i zadovoljstva. Da je lahko ne bi medalja oko vrata vrijedila ni po lule duhana.

Vaši komentari