Piše: Žarko Jovanović
– Hoću pokušati spremiti sub 3:00 maraton!
– Ma daj, trebaš ti još puno pure jesti!
– Živi bili pa vidjeli.
Ovako je trajao razgovor između mene i jednog u tom momentu iskusnijeg trkača koji je iza sebe imao barem 5-6 godina trkačkog staža više od mene. U tom momentu moj najbolji rezultat je bio 3:24 i postignut je u Ljubljani 2019. godine. Tada sam još trenirao bez nekog cilja i pravca, većinu treninga sam radio na nekakav svoj subjektivni osjećaj, trčao sam 4 puta sedmično i obim je bio oko 50 kilometara (preko sedmice 3 trčanja po 10 km i dužina vikendom od cca 20km). Za ozbiljan maratonski rezultat premalo. Lagani napredak se osjećao na kratkim dionicama, ali to nije bilo to. Od momenta rađanja ideje pa do realizacije proteklo je nešto manje od dvije godine i 4 istrčana maratona u tom periodu. Taj period bi sigurno bio kraći da nije bilo svima nam mrske pandemije korona virusom.
Sa početkom 2020. godine krenuo sam sa postepenim povećanjem obima trčanja da bi gradio bazu za kvalitetne maratonske pripreme. Primarni cilj je bio da maraton idem prvo oko 3:10 pa onda kroz daljnju nadogradnju krenem ka magičnoj granici od 2:59.
Kao što je globalna pandemija poremetila puno toga, tako je poremetila i moje planove, maratoni širom regiona i svijeta su se odlagali, trke otkazivale i lagano smo svi tonuli u apatiju te je motivacija bila na minimumu. U međuvremenu je Darko Lončar veoma hrabro krenuo u organizaciju 1. Two Cities maratona u Sarajevu i rekao sam sebi da ne smijem propustiti priliku da u tadašnjoj situaciji istrčim maraton pa kakav god da rezultat bude. Trčalo se tada u specifičnim uslovima i iako ni fizički ni psihički (kao i većina trkača tada) nisam bio spreman za nekakav ozbiljan rezultat (3:43), akcenat je bio da se održi trkački moral i upiše još jedan maraton u trkački dnevnik. Nakon toga, situacija se popravljala i na mala vrata se trčanje vraćalo na scenu. Na poziv trenera iz AK Doboj da sa njima idem u Zenicu na državno prvenstvo u atletici, prijavljujem disciplinu 3000 metara da malo „razbijem“ monotoniju mojih EZ treninga. U međuvremenu pripremam detaljan plan treninga za tada već najavljivani Beogradski maraton koji je sa aprila pomjeren za jesen. Pošto je atletsko prvenstvo cjelodnevni događaj i naš nastup je tek u poslepodnevnim časovima, slobodno vrijeme provodim sa trenerom i analiziramo taj moj plan i dodatno ga prilagođavamo mojim mogućnostima i trenutnoj formi.
Plan je da se kroz 12 sedmica odradi 60 treninga prema sledećem sedmičnom rasporedu:
| Ponedeljak | Utorak | Srijeda | Četvrtak | Petak | Subota | Nedelja |
| Odmor | Intervalni treninzi | Lagano trčanje 20-30 min | Tempo treninzi ili brdski intervali | Odmor | Dužina ili fartlek | Lagano trčanje 20-30 min |
Ovaj plan sam veoma ozbiljno shvatio i „zagrizao“ da ga i ostvarim. Postavili smo cilj da maratonsku trku na jesen istrčim prosječnim tempom od 4:15 min/km što bi u konačnici trebalo da bude maratonski rezultat ispod 3 sata. Iz treninga u trening poštovao sam zadato i ostvarivao zacrtane ciljeve, a neke od treninga sam odrađivao čak i dosta jače od previđenog. Što se sedmičnog obima trčanja tiče, on je iznosio u intervalu od 70-90 kilometara u zavisnosti od rasporeda i intenziteta treninga. Ja treniram, oni pomjeraju maratone i sve tako, već zacrtanih 12 sedmica plana se pretvori u 16, pa u 20 i tako sve dok se sve mogućnosti da se istrči jesenjski maraton nisu iscrpile. Već pomenuti beogradski maraton je otkazan, podgorički je održan u izmijenjenom formatu na kružnoj stazi samo za domaće takmičare zbog tada važećeg režima ulaska u Crnu Goru, a tuzlanski maraton sam tada preskočio jer staza nije bila AIMS sertifikovana, a šta će mi rezultat kada ga Ersan neće priznati, to mogu i oko kuće istrčati (LINK)…
A meni ostalo da treniram i čekam neku priliku. Nekako sam krajem godine zaključio sam taj ciklus priprema i odlučio da se tokom januara posvetim sporom trčanju sa što većim brojem kilometara i da od februara ponovno krenem sa ozbiljnim pripremama za Beogradski maraton koji je otvorio prijave. Prvobitni najavljen za april i prema tome sam prilagodio trening i formu tempirao za taj kako sam mislio centalni događaj sezone. Opet nevolje, pomjeraju ga prvo za maj, pa onda za jun. Ni jedan ozbiljan trkač nije ni razmišljao da u junu trči beogradskim ulicama, ali ima nas hazardera koji volimo da se patimo. Pripreme su prošle odlično, organizam se privikao na jak tempo i izgleda da će biti sezona uspješna i rekordna. U međuvremenu sam odradio generalnu probu na polumaratonu u Gradišci gdje sam istrčao 1:21:06 što je tada bio i moj lični rekord. Tokom maratonskih priprema u sklopu treninga sam odradio neke veoma brze distance za koje pre samo godinu dana nisam mogao ni da sanjam.
Pucam od samopouzdanja, spremam se za Beograd, pratim vremensku prognozu i najavljuju sunčano vrijeme, ne slušam nikog od „struke“ kada kažu da nije pametno takmičarski trčati u takvim vremenskim uslovima pogotovo kada sam većinu priprema odradio u zimskom periodu i da ću vjerovatno platiti danak vrućini. Ne obazirem se nego 6. juna idem na Beogradski maraton da pokažem da je moje vrijeme već došlo i da je ona pura sa početka ovog teksta već pojedena. Na samom startu trke, osjeti se ona maratonska atmosfera, dosta poznatih lica, svi poželjeli maraton, poželjeli gužve na stazi i onaj osjećaj kada se more ljudi spusti niz beogradske ulice. Trka je krenula i ja sam uhvatio dobar ritam koji sam planirao držati tamo do tridesetog kilometra pa onda ostalo izvući kako se mogne i planirani rezultat je bio 3:05, a ako se mogne i koja sekunda bolje. Sve je išlo po planu i na polumaratonu sam imao prolaz od 1:25, što je značilo da drugu polovicu trebam istrčati za 1:35-40 i da sam na korak do planiranog cilja. Nakon 26 kilometara sam odjednom ostao bez goriva, vrućina uzima danak, na okrepama uzimam veće količine vode i pokušavam se vratiti na ritam trke, ali bezuspješno. Preostalih 16 kilometara se pretvorilo u agoniju, grije sunce, grije beogradski asfalt, svaki korak koji napravim mi stvara bol u predjelu tabana i sada mi je samo cilj da trku privedem kraju u jednom komadu. Na kraju rezultat 3:24:24, puno lošije nego što sam planirao.
Nekoliko dana posle maratona provodim analizu svojih grešaka u pokušaju da svoju muskulaturu povratim u „radni režim“ i nastavim da treniram, jer već 18. jula je državno prvenstvo u maratonu i to je događaj koji se ne propušta. Malo je vremena da se nešto u treningu popravlja i prilagođava, samo radim rastrčavanja i po neki brz trening. Između dva maratona sam odradio i trku na 10k u Modriči i istrčao za 36:16 što mi je dalo dozu samopouzdanja da je Beograd iza mene i da misli usmjerim na Sarajevo i drugo izdanje Two Cities maratona. U glavi razrađujem taktiku, ići opet hazarderski ili strpljivo i pametno krenuti od starta, ne znam ni sam. Dolazim na start u dilemi i tek na nagovor iskusnog maratonca Dalibora Jovičića, prihvatam da idemo rezultatski neopterećeno pa kakav rezultat na kraju bude. Nisam bio ni svjestan koliko će taj potez da doprinese mom maratonskom sazrijevanju, gdje mi je on tokom trke ukazao na moje greške u pristupu, pokazao kako da maraton podijelim na etape, kako i kada da koristim gelove i okrepne stanice kao i kako da maraton istrčim „školski“ bez pada u ritmu. Kilometri su se nizali i vidio sam da će rezultat biti odličan, daleko ispod 3:10, što će za mene biti lični rekord kako god da završimo. Zajedno smo išli do poslednjeg kilometra i onda sam ja malo pojačao čisto da potrošim ono malo energije koje sam ostavio za kraj. U cilj ulazim sa vremenom 3:06:26 što je dovoljno za 8. mjesto i novi lični rekord.
Sve u svemu, za mene vrhunski rezultat, ali to nije to… U sedmici posle maratona radim odlične treninge i vršim analizu urađenog, te zaključujem da ovo nije moj maksimum i da za kraj godine moram pokušati još jednom da ostvarim svoj cilj. Po glavi vrtim potencijalne maratone u okruženju, dvoumim se između Zagreba i Podgorice, a u glavi me kopka ideja da trčim i prvi maraton u Banjaluci. U međuvremenu trčim trejl trku na Majevici i prvi put se u svojoj karijeri penjem na postolje, i odmah na prvo mjesto. Forma je dobra, pobjeda više nego dominantna. Odmah naredni vikend po jakoj kiši trčim Banjalučki polumaraton i osvajam 5. mjesto sa vremenom 1:19:06. Na zajedničkoj večeri posle trke sa radnim kolegama dogovaramo zajednički nastup i na banjalučkom maratonu gdje ću ja biti predstavnik naše grupacije na maratonu, a oni na ostalim distancama. Nema dileme, idemo jako pa kako bude, primjeni znanja sa prethodnih trka na ovu pa vidi kakav si đak i da li će učitelj Dalibor dobiti pravog đaka ili će njegov trud biti uzaludan.
U mini maratonskim pripemama došao je 10. oktobar i sve je spremno za 1. Banjalučki maraton (o njemu je u prethodnom periodu bilo puno razne priče i ja neću ovde time da se bavim i zadržati ću se samo na onom bitnom, a to je sportski i rezultatski aspekt). Kiša pada neprestano, staza nam je svima nepoznanica, kontaktirao sam poznanike iz Banjaluke i raspitivao se o njoj, dobio inforacije da je „trčljiva“ i da nema nekih izrazito teških elemanata. Opet na startu poznata lica, Ersan lovi isto što i ja, odradio je odlične pripreme i vidim da puca od samopouzdanja, Dalibor se standardno samo smije jer njemu je maraton igra, legendarna braća Delić su tu, ma super ekipa za dobar maraton.
Odmah od starta zauzimam vodeću poziciju kod maratonaca i trčim pored trkača koji taj dan trče 10k i oni me zajednički dio vuku malo brže od planiranog. Već na šestom kilometru se razdvajamo i ja usamljen nastavljam maratonsku trku, tu mi se pridružuje policijac na motoru koji će idućih 36 kilometara biti moj pejser i jedino društvo na stazi. Pošto nam je druženje trajalo preko dva sata, uspjeli smo da se dobro ispričamo, upoznamo i dogovorimo piće kada opet bude kažnjavao nesavjesne vozače po Modriči.
Zbog zbrke sa oznakama kilometara na stazi, koje su bile vrlo loše postavljene držao sam ritam malo jači od planiranog, držao sam se prolazaka po GPS-u i nadao se da staza ipak nije loše izmjerena nego samo loše označena, što se na kraju ispostavilo da je istina. Na prvom okretu negdje na 16. kilometru moja prednost je iznosila nekih 200 metara, već na narednoj okretnici ta prednost je bila preko 500 metara i tad sam već počeo da vjerujem da taktički radim dobar posao i da će ovo biti super rezultat ukoliko ne bude neplaniranih okolnosti. Tijelo me slušalo, ni jednog momenta nisam osjetio krizu i od 32. kilometra sam krenuo furiozno te zadnjih 10 kilometara istrčao za manje od 39 minuta. Poslednji okret na trci je bio na četrdesetom kilometru i tada sam imao preko kilometar prednosti u odnosu na drugog trkača, u ovom slučaju Dalibora, što je pokazalo da je odlično prenio znanje i da će učenik da nadmaši učitelja. Prva pobjeda na maratonu se smješi, samo da stignem do Kastela, više ne pratim vrijeme, malobrojna kišna publika dobacuje, bodri i navija, a ja se fokusiram samo na bijele linije na stazi, približavam se ulazu u tvrđavu i prolazim kroz cilj.
Gledam sat i ne vjerujem, vrijeme 2:51:38, u onom bunilu više ne znam ni kako se zovem ni gdje sam, samo znam da imam vrijeme ispod 3 sata, to je ono po šta sam došao. Prvi maraton u Banjaluci, prvo mjesto, prvi put ispod tri sata. Čekam proglašenje pobjednika, dodjele medalje, diplome i pehare pa da idem kući da uživam sa svojim dječacima u maestralnoj pobjedi i još jednom ostvarenom „životnom“ cilju.
Svima nam je poznata zbrka koja je tu nastala i ja kući odlazim sa učesničkom medaljom. Tek naknadno mi se nekoliko dana poslije uručuje pehar za pobjednika koji će da nosi centralno mjesto u mojoj kolekciji medalja i pehara.
Nadam se da je kritika organizatoru koja je nastala nakon trke urodila plodom i da se ovakve situacije nikada nikome neće ponoviti i da će neki novi heroji Banjaluke dobiti zaslužen tretman.
Odmoru mjesta nema, naredni vikend je još jedna legendarna trka, Apatinski polumaraton, preporuka svima da dođu i nauče kako se i u malim mjestima mogu napraviti super događaji i da sa te trke svi vrate zadovoljni. Pošto sam se ranije odlučio da trčim maraton u Banja Luci, na poziv organizatora iz Apatina sam prihvatio da budem pejser kod njih, na vremenu 1:29:59, tj vremenu na koje u svijetu rekreativaca stoji kao magična granica koju se svi trude probiti.
Svoj posao kao i u svemu do sada uzimam za ozbiljno i odrađujem polumaraton u vremenu 1:29:31, te svoj prvi pejserski zadatak izvršavam više nego odlično. Popilo se po koje Apatinsko pivo i put pod noge, nema se kad odmarati.
Pripremajući 2:51 maraton, vremena kraćih distanci sam popravio tako da mi rekordi iznose
(po gps – na treningu) (službeno – na trkama)
5k 16:43, 16:53
10k 35:30 36:16
21,1k 1:18:53 1:19:03
Već naredni vikend idem na 5K trku u Brod da testiram kako stvari stoje na kraćim distancama. Dobra i ravna staza, odlična konkurencija i rezultat nije mogao izostati, treće mjesto sa vremenom 16:53 i novi lični rekord, odmah iza profesionalnih trkača Mirka Maune i Mlađena Samardžića koji petice jedu za doručak.
U godini iza nas Tuzlanski maraton za rekreativce je certifikovao stazu i pokušao da organizaciju digne na viši nivo i preraste u jedan regionalni događaj, kakav grad Tuzla i zaslužuje. Pod sloganom trčimo domaće prijavljujem i maratonsku trku u Tuzli, pa makar je istrčao kao trening dužine. Kompletiram prijavu, saznam da će na startu biti slična ekipa (trio Bijedić, Jovanović, Jovičić) taman da vidimo gdje smo svi nakon maratona ispod 3 sata i ličnih rekorda u Banja Luci. Veče prije trke preuzimamo brojeve i u ugodnoj atmosferi razmjenujemo svoja iskustva, informacije o uslovima na stazi smo dobili od Dalibora koji je ujedno i prošlogodišnji pobjednik ovog maratona sa rezultatom 2:57. Zajednički konstatujemo da trčanje dva maratona u 20 dana na nekom vrhunskom nivou nije baš pametno, ali kad smo već tu, idemo to odraditi kako valja.
Start trke je u 9:00 i čitava Tuzla je pod maglom, vrijeme hladno, idealno za trčati maraton. Taktiku koju sam odabrao bila je slična banjalučkoj, povesti trku i ići tim ritmom koliko je to moguće. Društvo na stazi mi pravi Matija Ivaković koji je apsolutni vladar Tuzlanske trejl scene i publika kraj staze ga vrlo dobro poznaje. Matija je na maraton došao sa ciljem da proba ostvariti rezultat ispod 3 sata i veoma dobro drži ritam sve do dvadesešestog kilometra kada mu ponestaje energije (slično kao meni u Beogradu), ja dalje nastavljam sam i na veoma zahtjevnom dijelu staze povećavam svoju prednost iz minute u minut. Već na 32. kilometru prilikom okreta vidim da imam minimum kilometar prednosti i da je samo potrebno privesti trku kraju i biće to druga vezana pobjeda na maratonu u samo 20ak dana. Probijam se kroz gradsku gužvu jer je saobraćaj samo djelimično zaustavljen, prilazim centralnom kružnom toku gdje prestižem službeno vozilo organizatora i maraton završavam u vremenu 2:52:11. U samo dvadeset dana, dva maratona, dvije pobjede, i što je najbitnije, dva puta debelo ispod 3 sata i sada sa sigurnošću mogu reći da sam ispekao maratonski zanat.
Pored već spomenutog trening plana, pomenuo bih i ostale aspekte pripreme rekreativnog trkača za maraton ispod 3 sata. Kada me pitaju na koji način se hranim i da li vodim načina o ishrani, moram konstatovati da se moja ishrana ne razlikuje od ishrane ostalih ljudi koji se ne bave trčanjem. Najbitniji obrok mi je doručak i njega radnim danom konzumiram kod jedne teta Gracijele u radničkom restoranu rafinerije u Modriči.
Hvala joj što mi je u zadnjim sedmicama pred maraton forsirala makarone i ostalu tjesteninu. Za ručak jedem umjereno jer pretežno treninge radim u poslepodnevnim i večernjim satima tako da obroke doziram u skladu sa trening planom. Što se večere tiče, nju preskačem već 8 godina i nemam sa njom neki dobar odnos, umjesto nje pojedem jabuku ili neku drugu voćku. Od suplemetacije koristim samo dodatke prehrani u vidu željeza i magnezijuma (svakodnevno uzimam po 1 tabletu i ove suplemente kupujem u obližnjoj drogeriji). Tjelesnu masu održavam na nivou 78-80 kg u zavisnosti od perioda priprema i intenziteta treninga.
Što se patika za trčanje tiče, kao veoma bitnog aspekta opreme za trčanje, prednost dajem tradicionalnoj patici u odnosu na super brze karbonske modele poznatih proizvođača. Već treću godinu trčim u patikama švicarskog proizvođaća ON-running , model Cloudflow. Ova patika je ultra lagana i veoma izdržljiva. Ja redovno u njima pretrčim preko 2 000 kilometara prije nego ih zamijenim. Od kako trčim u ovom modelu, ni jednu jedinu povredu nisam imao i ni jedan propušten trening nisam imao, a da je razlog povreda vezana za trčanje.
Uzimajući u obzir da je meni kao trkaču-rekreativcu, trčanje tek 4. ili 5. stvar u dnevnom rasporedu aktivnosti i da na trčanje trošim veoma puno svog slobodnog vremena, uspjehe koje postižem smatram vrhunskim. Za nekakav daljnji napredak potrebno je da trčanje postavim u prvi plan, a to vodi do toga da trpi moja profesionalna, porodična kao i akademska karijera.
Plan za naredni period je da nastavim sa kontinutetom treninga i da se zadržim na trenutnom nivou i eventualno da naredne godine na nekoj od bržih staza pokušam popraviti svoje maratonsko vrijeme na nivo 2:45. U predstojećem zimskom periodu planiram da radim bazne pripreme i formu tempiram za polumaratone na proljeće (Beograd, Gradiška, Mostar), a maraton ostavim za jesen 2022. godine.
Vaši komentari
