ADNAN SELIMAGIĆ: Moj prvi maraton

"Maraton je stotine kilometara. Cilj je posljednjih 42,2".

1227
Foto: Bojan Gnjidić

Piše: Adnan Selimagić

Sve je počelo 14. 6. 2019. godine u Sarajevu. Ustvari, počelo je nekoliko dana ranije kada sam dobio upit da budem pratnja na noćnoj utrci ulicama Sarajeva.

Odbio sam uz konstataciju da nisam potrčao od vremena kada sam, kao dječak, trenirao fudbal i da nema šanse. Ispostavilo se da je to bilo retoričko pitanje jer su me startni broj i majica čekali u kancelariji. Tako sam istrčao prvih 10km i u sebi probudio uspavani takmičarski duh iz djetinjstva.

Beograd

Nedugo nakon desetke dogodio se i prvi polumaraton u Sarajevu te još ukupno njih sedam do danas. Već nakon drugog, krajem 2019. godine, razmišljao sam o maratonu. Mogu li ja to pripremiti, smijem li se prijaviti, štošta mi se vrtilo po glavi. Međutim, želio sam novi izazov te u novembru prijavljujem svoj prvi maraton u Beogradu za 26. 4. 2020. godine, a kako će se kasnije ispostaviti, prvi nesuđeni u ovom gradu. Korona virus je prekinuo pripreme koje sam radio samostalno samo mjesec i po do maratona. Maraton je pomjeren za 18. 10. 2020. godine. U tom periodu priključujem se grupi Capital Runners 387 (CR387). Upoznajem iskusne trkače i još bolje ljude. Trener, profa, dirigent tog orkestra, je jedan i jedini, aktuelni rekorder BiH u maratonu koji tu titulu nosi već 46 godina u vremenu 2:15:54 – Sead Kondo. Sjećam se prvog susreta s njim kad sam rekao da želim pripremiti maraton. Svi koji su poznavali trenera su se nasmijali i rekli: “Uh, on takve voli, trebao si još sačekati prije nego ćeš to reći”.

I tako, po drugi put počinju pripreme za Beograd, ali više ne samostalno. Pored treninga snage koje sam radio u teretani, ove pripreme začinjavam i funkcionalnim treninzima u fitness centru. Ne mogu dovoljno naglasiti važnost ovog dijela priprema koje će se u konačnici višestruko isplatiti.

Korona virus i dalje pravi probleme, trke se ne održavaju. Međutim, pripremam se sa grupom kao da je sve normalno i kao da će se maraton dogoditi. Kad sam bio u peak-u, dolazi informacija da je Beograd zvanično otkazan za narednu godinu. Drugi put prolazim skoro kompletne pripreme, ali nikako da počnem svoj put dug 42.195 metara. Startnina je prenesena za naredno izdanje maratona, a mi gledamo da li ima neki zamjenski u regiji koji još nije otkazan, koji bi se mogao održati. Šteta forme koja se stekla, silno želim nagradu za uloženo na treningu. Našli smo maraton u Podgorici krajem novembra, Millennium Run. Trener slaže kockice kako bi produžio maratonski trening još pet sedmica. Međutim, vrlo brzo opet otkazivanje, treće. Ne može se riječima opisati osjećaj razočarenja. Prenosim i ovu startninu za narednu godinu.

Ponovo se vraćam na sada već famozni Beograd. Dolazi informacija da je novi Beograd maraton zakazan za 16. 5. 2021. godine. Napokon znam datum koji ciljam. Govorim sebi: “Evo ga, treća sreća, valjda će se ovaj put održati”. I održao se, ali bez mene. Ovaj put me spriječila povreda koju nisam uspio sanirati da bih mogao izdržati maraton. Moj stav je da ću ga odraditi kako treba ili nikako. U naredna dva mjeseca ne treniram puno jer mi povreda ne dozvoljava više od tridesetak laganih minuta. Punim treninzima, sa mojim CR387, se vraćam sredinom jula, a već tada smo znali da je novi termin Podgorica Millennium Run maratona 21. 11. 2021. godine. Idemo ispočetka, po peti put. Počinje Podgorički maraton blok.

Podgorički maraton blok

Tri mjeseca kasnije, treninzi su u peak-u. Osjećam se odlično, nikad spremniji. Već se zamišljam na startu i kako govorim svima da jedva čekam. Do tada smo odradili nekoliko treninga specifičnih za maraton, dužine 25-30km sa intervalima u ritmu maratona. U nedjelju 31. 10. u Tuzli imam posljednji jaki trening, polumaraton kao Tune-Up Race za Podgoricu. Treninzi govore da na maratonu mogu ciljati vrijeme 3:20 (čak i ispod), što je pace 4:45. Idem u Tuzlu po rezultat nešto ispod 1:39:00 što je pet sekundi po kilometru brže od potrebnog za maraton. Trener govori da je najbitnije da se na kraju utrke ne osjećam umorno. Rezultat je bio 1:38:21, i što je najvažnije, na kraju sam se osjećao svježe. Odlična uvertira za nadolazeći maraton. Samopouzdanje je na vrhuncu i jedva čekam da taper počne i da na start u Podgorici dođem svjež i zdrav. Ne prepuštam ništa slučaju te u završnim sedmicama dodajem koju minutu više sna i koji ugljikohidrat više. Tijelo mora biti zadovoljno. Čeka nas veliki izazov.

Plan utrke

Plan je, kako sam već naveo, završiti u vremenu 3:20. Nisam prošao sve ovo sa ciljem da samo završim. To nisam ja, to nije moja filozofija. Nebrojeno puta sam pregledao stazu. Ravna je, idealna za dobar rezultat, ali su mi svi rekli da je maraton nepredvidiv i da se još dosta toga mora poklopiti. Puno sam čitao o raznim strategijama, razgovarao sa trenerom, razgovarao sa ekipom, drugarima koji su više puta imali privilegiju završiti maraton. Onaj dio kako se maraton trči od 30. kilometra, famozni maratonski zid oko 32. kilometra jednostavno nisam želio u svojoj glavi. Maraton se trči od prvog metra! Ponavljao sam sebi da ću hirurški precizno odraditi svaki kilometar. Spreman sam!

Prosječni pace treba biti 4:45. Odlučio sam se za negative splits – trčati prvu polovinu nešto sporije od druge. Pravim plan za svaki kilometar staze. Prvih 5km po 4:47-4:50. Zatim, blok od narednih 30km gdje u prvom dijelu (15km) mogu biti par sekundi sporiji od željenog pace-a, 4:45-4:47, dok drugi dio mora biti 4:43-4:45. Posljednjih 7km odradit ću kako se budem osjećao. Idealno bi bilo ako uspijem spustiti na 4:41 u zadnjih nekoliko kilometara. Gledam plan na papiru, 42 polja, i na njemu izgleda dugo. Raspoređujem još pet gelova na svakih 7,5km (cca 35 minuta). Vodu ću piti na svakoj okrepnoj stanici, kojih će biti jedanaest. Podešavam alarme na satu koji će me podsjetiti na svaku planiranu radnju (gel, potrebni pace). Ostalo je još da spremim stvari i krenem sa ekipom u Podgoricu.

891 dan poslije…

Od 14. 6. 2019. godine, mog trkačkog početka, prošao je 891 dan. Evo me u Podgorici, na početku dugo iščekivanog puta u dužini od 42.195 metara. Spreman. Svjež. Zdrav. Znam svaki metar staze, svako skretanje, svaki pravac. Nebo je savršeno, plavo, nema oblaka, sunce visoko iznad famoznog Millennium mosta u centru Podgorice. Naspavan, dopunjenog rezervoara sa ekipom čekam znak za start. Većina trči polumaraton. Počinje odbrojavanje 10, 9, 8,…3, 2, 1! Vrijeme je za rock ‘n’ roll na stazi. To sam čekao. Idem po svojih 3:20.

Tok utrke

Moji drugari iz CR387 često su mi na treningu govorili da sam kao singerica kada je u pitanju pace. Idem još jednom to potvrditi. Ne zalijećem se i već na 200 metara trčim u zacrtanom ritmu. Prva 3km su blaga uzbrdica. Otkucaji srca su nešto veći od očekivanog. Ipak je toplije nego što bih volio, 18°C. Brzo sam prestao misliti o tome. Na vrijeme se ne može uticati, idemo dalje po planu. Prvih 5km prolazim jednu sekundu brže od planiranog. Odlično je počelo te se fokusiram na idući zadatak. Zbog konfiguracije staze (jedan veliki krug) podršku sam mogao imati samo na 7. kilometru kada smo ponovo prolazili pored Millennium mosta. Tu dobivam prvu fotku, znak podrške i sa skretanjem desno odlazim prema aerodromu, vinogradima i maslenicima.

Vrlo brzo nakon toga, sustižem jednu trkačicu, vidim po boji broja da je maratonka. Razmijenili smo nekoliko riječi i zajednički krenuli u osvajanje preostalih 35km.

Više o trci u Podgorici čitajte na MT (LINK).

Noć prije utrke organizator je objavio link za LIVE praćenje trkača. Biće tri kontrolne tačke – 13km, 28km i 34km. To znači da neću biti “sam” jer ostatak grupe mojih CR387 koji su u Sarajevu, kao i pratnja koju sam ostavio na sedmom kilometru prate moj napredak. Od 7. do 13. kilometra nema nikakvih problema. Prvu kontrolnu tačku prolazim u vremenu 1:01:33 (22 sekunde brže od planiranog, pace 4:44). Na tom mjestu se razdvajaju maratonci od polumaratonaca. Postaje pusto. Tek u daljini vidim poneku malu tačku, maratonca koji krstari pravcima dugim po 3km. Moja maratonka i ja usklađenih koraka kao da smo trenirali nastavljamo naš put. U tišini koja nas okružuje odzvanjaju samo naši koraci i satovi koji sinhronizovano pisnu na svakom pređenom kilometru. Na jednoj jakoj, ali kratkoj uzbrdici kod aerodroma, susrećemo prvog maratonca koji šeta. Bodrimo ga da se popne i nastavi dalje, a on nas pozdravlja i pita da li smo na pola puta. I bili smo, na 21,2km u vremenu 1:40:32 (20 sekundi brže od planiranog, pace 4:45). Osjećam se svježe i govorim sebi: “Idemo još jednom ovako i imamo 3:20”. Do ovog momenta najbrži kilometar je bio 4:43, a najsporiji 4:47; znači sve po planu.

Prolazimo aerodrom i nakon 23. kilometra ulazimo u nepregledno prostranstvo maslina. Ne vidi se kraj pravca koji treba pretrčati. Dug je skoro 5km. U daljini se vide samo šarene tačkice, volonteri na okrepnoj stanici. Podloga na kojoj trčimo nema nikakve oznake. Lijevo i desno savršeno poredani drvoredi maslina. Da nije sata koji pokazuje pace 4:45, ne bih znao da li trčim ili stojim u mjestu. Kao da se oko mene ništa ne kreće. Prolaze minute, a volonteri su i dalje sitni, nikako stići do okrepe. U jednom trenutku moja maratonka usporava. Ne smijem dozvoliti da idem sporije od 4:45. Ubrzavam u nadi da će me pratiti. Nekoliko puta se okrećem, ali nije mogla. Tako, od 24. kilometra ostajem potpuno sam. Počinjem osjećati utrku u nogama, što je bilo očekivano. Po otkucajima srca vidim da moram više raditi kako bih zadržao željeni pace. Kada sam prišao okrepnoj stanici na 26. kilometru, jedan od volontera je trčao prema meni i pitao šta želim da mi pripreme od okrepe (vodu, sok, kolu, banane); nevjerovatno. Do sada sam pio samo vodu te volonter to prenosi kolegama preko motorole. Čeka me moja voda, ali i nekoliko maratonaca koji sjede na travi pored okrepne stanice. Nije lijep osjećaj jer se odmah počne vrzmati po glavi misao da li ću i ja tako. Samoća, okolina, ne pomaže da takve misli jednostavno potisnem. Ne mogu reći da mi se tada dešava kriza, ali prva manja nelagoda jeste. Također, počinjem osjećati blago zatezanje u koljenu lijeve noge. Ružne misli, na sreću, prekida druga kontrolna tačka na 28. kilometru. Odmah sam pomislio na one koji me prate preko LIVE rezultata. Znam da komentiraju prolaz i bodre me, a ja sam sretan jer sam zadržao 15 sekundi prednosti. Na krilima zadovoljstva nastavljam jako prema trećoj kontrolnoj tački. Vraćajući se, prolazim ponovo pored iste okrepne stanice koju sam prošao na 26. kilometru, ali, ovaj put, na satu pokazuje da sam prešao 30km. Pozdravljamo se, a ja skrećem desno, prema gradu. Od 32. do 35. kilometra je blaga uzbrdica. Umorne noge osjete i najmanji uspon. Znam da je to ključni dio i da moram ostati fokusiran. Na tom dijelu me posjetio dron. U tišini nije bilo moguće ne čuti njegovo zujanje iznad glave. Mahnuo sam kao da mu se zahvaljujem. Vjerovatno su pregledali stazu u potrazi za maratoncima kojima je potrebna pomoć. Do 35. kilometra sam prošao i treću kontrolnu tačku. Prije same kontrolne tačke, dočekala me jaka uzbrdica i okret od 180 stepeni, gdje sam morao skoro stati u mjestu i ponovo krenuti. Tu sam se po posljednji put prijavio pratiocima kroz LIVE rezultate “govoreći” da se još držim jako, izgubio nekoliko sekundi, ali 35. kilometar prolazim u vremenu 2:46:13 (12 sekundi brže od planiranog, pace 4:45). Mnogobrojni treninzi snage upravo dolaze na naplatu.

Ulazim u nepoznatu zonu, ali nema straha. Nikada nisam trčao duže od toga. Penjem se uz još jednu jaču uzbrdicu i izlazim na pravac od 5km koji vodi u grad. Govorim sebi: “Samo da dođem do grada i onda ćemo lako posljednja 2km”. Ostao mi je jedan kofeinski gel koji čuvam za 37. kilometar. To će biti jedan brzi espresso s nogu koji će me dovesti do cilja. Noge postaju sve teže i teže, ali kad god pogledam na sat vidim 4:45. Kao da se pokvario ili sam ja zaglavio u brzini. U isto vrijeme se osjećam odlično jer ne usporavam, a s druge strane, pomalo razočaran jer ne mogu brže. Govorim sebi: “Drži ovako do kraja, samo ne padaj”. Nakon što sam popio espresso počela se ukazivati posljednja okrepna stanica na 40. kilometru. Prolazim u vremenu 3:10:10 (20 sekundi sporije od planiranog). Ne obraćam pažnju na to. Ušao sam u grad, idem odraditi ovaj finiš od 2km onako kako sam trenirao toliko puta na atletskoj stazi Safet Zajko u Sarajevu. U glavi su mi intervali od 2k, pa milje, pa ponavljanja od 1k, trener koji nam govori da idemo dobro, konstantno, da ne padamo u ritmu. Misli mi prekida sat koji javlja da sam 41. kilometar završio za 4:44. Osjetim da ima još goriva u rezervoaru i 42. kilometar, koji je blaga uzbrdica, završavam za 4:38 u vremenu 3:19:32. Ispred mene se ukazao Millennium most, tako blizu, a tako daleko. Prema satu će se kasnije ispostavit da je bio udaljen još 330 metara. Znam da me moji čekaju na cilju, ekipa u Sarajevu prati kada će pored mog imena pisati da sam završio. Opet se sjećam intervala 400, 300, 200 metara. Idem ovo odraditi za CR387 onako kako radimo zadnja ponavljanja na treninzima intervala. Dajem svoj maksimum te posljednje metre svog prvog maratona završavam za 1:18 (pace 3:52). Gotovo je! Prešao sam cilj. Postao sam maratonac! Gledam u sat koji pokazuje vrijeme 3:20:50 i pretrčanih 42,33km. Bio sam ponosan. Neopisiv je osjećaj prolaska kroz maratonski cilj.

Rezime

Debitantski maraton sam završio u negative splitu; prvu polovinu u vremenu 1:40:32, a drugu u vremenu 1:40:18. Najsporiji kilometar je bio 4:51, najbrži 4:38. Hirurški precizno odrađen svaki kilometar i realno postavljen cilj su doveli do toga da ne doživim taj famozni maratonski zid, čak bi se usudio reći ni jednu veću krizu. Dobro isplaniran i odrađen maraton, u finišu stvara osjećaj da jedva čekam naredni. Ljestvica je u debitantskom nastupu postavljena visoko, a Millennium Run i Podgorica zauvijek ostaju jedno predivno iskustvo.

Na kraju bih se u ime cijele ekipe Capital Runners 387 posebno zahvalio našem treneru, Seadu Kondi, koji svoje znanje i ljubav prema ovom sportu nesebično prenosi na nas, ozbiljne rekreativce.

Vaši komentari

Banner