Kako je Arnel preživio prvi maraton – “5:53:15”

Zapisi kažu da je u avgustu 490. godine pr. n. e. bijesnio rat između Perzijanaca i Grka. Grci su visili na rubu poraza i nestanka. Spas su vidjeli u Sparti te je po legendi vojnik Filipid dobio zadatak da ode do Sparte i zatraži pomoć. Herodot tvrdi da je Filipid po profesiji bio trkač. Od Maratona, antičkog grada do Sparte pružao se put dug 225 kilometara (140 milja) koji je Filipid prešao za nekih trideset i šest sati. Spartanci su rekli da bi mogli pomoći, ali da zbog svojih religijskih uvjerenja moraju sačekati pun mjesec da krenu. Filipidu nije ostalo ništa drugo nego da počne trčati nazad. 225 kilometra u suprotnom smjeru, ali tu za trkača nije bilo smiraja. Svjesni da ne mogu poraziti Perzijance, Grci su se bacili u očajnički napad koji je rezultirao nevjerovatnom pobjedom sa više od šest hiljada mrtvih Perzijanaca i samo 192 pala Grka. Ostatak Perzijanaca se povukao nazad i krenuo ka Atini te je Filipid dobio zadatak da obavijesti Atinjane.

0
317

Piše: Arnel Šarić Sharan – Onaj Koji Kuca

Tu počinje priča o maratonu.

Tri sata i oko četrdeset kilometara poslije, Filipid je uspio ući u Atinu, izgovoriti mi smo pobijedili, a zatim se srušio mrtav.

Ako zavolite trčanje na duge staze, maraton će početi sijati na vašem putu i bit će samo pitanje vremena kad ćete naletiti na jedan. Tu se ne radi o forsiranju ili pretjerivanju. Prirodni progres nalaže da distance i brzina godinama rastu. Sve ono što se čini nedostižnim u jednom trenutku, već je u drugom lakše ostvarivo. Sjećam se vremena kad sam mislio da je nemoguće bilo istrčati pet kilometara. Onda sam vjerovao da je nemoguće trčati cijelom dužinom pet kilometara. Nakon toga na red je došlo deset, sumnja u polumaraton, istrčavanje polumaratona, jednog, pa drugog, pa trećeg. Stvari vode jedna ka drugoj.

Moj drug Mirza je u oktobru prošle godine ostvario cilj i istrčao svoj prvi maraton u Ljubljani. Činjenica da je prije mene to uradio čovjek koji je počeo trčati sa mnom izazvala je u meni kombinaciju divljenja i zavisti te je bilo jasno da takvu vrstu uvrede i nepoštivanja reda samo znoj može saprati. Počeo sam pretraživati domaće terene u potrazi za svojim prvim maratonom i nije trebalo dugo da izaberem Beograd kao grad u kojem ću trčati svoja prva četrdeset i dva kilometra.

Tom izboru kumovalo je nekoliko razloga. U Beogradu nisam bio više od dvadeset godina, ne računajući svirku u zemunskom klubu Fest gdje sam od Zemuna/Beograda vidio samo unutrašnjost kluba i dno dvolitarske boce prvoklasne fruškogorske rakije. Beogradski maraton ima dugu historiju, ove godine održalo se dvadeset i deveto izdanje. Pored svega toga, imao sam dovoljno vremena za pripreme, a ni rampa nije predstavljala naročit problem, barem na papiru – trebao sam prijeći 23 kilometra ispod tri sata, imao sam šest sati za maraton. U novembru sam, svega nekoliko dana nakon zvanične najave, uplatio i počeo se spremati.

Mnogi previde da su trke zapravo samo finalni cilj, a da je ono što dešava prije njih mnogo, mnogo važnije. Mom tijelu se nije svidio novi, maratonski režim vježbanja koji je od mene zahtjevao treninge i do pet puta sedmično. Kako su se milje redale, čak i po najgorim danima u smogom prekrivenom Sarajevu, tijelo mi je počelo cviljeti, a onda i otkazivati. Svako malo kuburio sam sa ozljedama, ali kombinirajući jogu i smanjivši brzinu na treninzima, vraćao sam se u igru poprilično brzo. Ono što sam naučio za vrijeme šestomjesečnih treninga je da nemam discipline, da je grad premalen za polumaratonce, a kamoli maratonce i da trebam poraditi na dodatnim fizičkim aktivnostima (čitaj: vježbama snage – sad se negdje Mirza smije i govori: jesam li ti rekao).

bgdmar1
U centru za registraciju i izdavanje startnih brojeva. Sreća pregolema

U Beograd sam doputovao petnaestog aprila, dan prije maratona. Moja mama je, čuvši da prijave za trku zadovoljstva od 5k nisu potrebne, odlučila stati na crtu. U Domu omladine sam pokupio svoj startni broj (nevjerovatno niski 95), a onda smo krenuli u istraživanje Beograda. Poprilično kasno smo se našli sa našim domaćinima u Beogradu. Nakon večere dao sam se u ritualno postavljanje broja na majicu, spremanje stvari, punjenje sata i iPoda. Na jednu stranu sam izdvojio sve suplemente koje sam trebao popiti prije trke. Iako sam osjećao umor od puta, san mi nije htio na oči. Štaviše, u jednom trenutku moje tijelo je u potpunosti preuzela panika i strah. Osjetio sam da mi srce lupa kao ludo, nastojeći iskočiti iz grudi. Šta ako mi noga otkaže? Šta ako lupim u zid? Šta ako ipak nastane neki problem, pa mi se rampa zatvori pred očima? Onda sam krenuo na još luđe primisli. Šta ako se izgubim u Beogradu? Šta ako neki manijak baci bombu u pokušaju rekreiranja bostonskog pakla pa više nikad ne vidim svoje dijete? Tu sam postao svjestan da mi psiha divlja i da bih se trebao smiriti. Pustio sam film, odgledao ga i natjerao sebe da legnem.

Kao da nisam oka sklopio kada me beogradsko jutro probudilo kroz prozor sobe oko 6.40. Ustao sam i osjetio naglu potrebu da odem u WC. Uradio sam to još dva puta prije trke. Kako je vrijeme curilo, a sat trke se približavao, počeo sam uzimati sve ono što sam po savjetu svog druga trebao: dvije doze, jedna sa kofeinom, druga sa l-karnitinom, dvije banane, jednu krompirušu. Čaj i pomalo vode. Krenuvši oko 9.15 prema startnoj zoni, osjetio sam da sam dobro najeden, ali da nisam pretrpan, pa mi je to donekle popravilo raspoloženje i otklonilo mutne misli iz glave.

Startna zona Beogradskog maratona gorila je od aktivnosti: elitni trkači zagrijavali su se različitim brzinama, trčeći u strogim kolonama. Hiljade ljudi slivale su se ka startnoj liniji. Majice različitih klubova, udruženja, marki… ljudi različitih konstitucija, boja kože, izgleda, muškarci, žene, mršavi, debeli, mlađi i stariji, svi su bili tu. Vidjevši da polumaratonci imaju potpuno bijele oznake, a maratonci bijelo-zelene, i to dvije, jednu sa brojem naprijed i jednu bez broja nazad, na trenutak sam se osjetio superiornijim u odnosu na hiljade drugih. Superiornost nije došla iz opravdanosti ili nafuranosti, već iz osjećaja ponosa samim sobom. Ja sam bio jedan od tih bijelih brojeva, a pogledaj me danas, podižem rampu, kao što će (najvjerovatnije) mnogi od bijelaca uraditi sutra.

Moj prvi cilj je bio, da se ne lažemo, da istrčim maraton. Nikakva ograničenja, nikakvo ganjanje vremena. Samo sam želio prijeći četrdeset i dva kilometra unutar šest sati. Ugledavši zeca koji je nosio oznaku 5.30.00, u glavi sam skovao odličan plan – idem trčati na vrijeme 5.30.00, a pri kraju ću potegnuti i pokušati stići na 5.15.00. To je po meni bila idealna varijanta.

Pejser (zeko) se zove Milan. U kratkom razgovoru sa njim, pet minuta prije same trke dobio sam odgovore na neka od svojih pitanja. Rekao mi je da je pametno što sam odlučio ići sa njim ako mi je prvi jer je Beograd poteška staza, sa dosta uzbrdica. Koliko će biti teško, nisam ni slutio.

Masa od više od 6000 ljudi zbila se na početku pola minute prije početka. Iza nas se spremala gomila od 20.000 građana Beograda, Srbije i lokalnih država koji su učestvovali u trci zadovoljstva na pet kilometara. Opisati o kakvom se naboju energije radi je uistinu nemoguć zadatak jer vjerujem da su različite valove slične energije osjećali elitni trkači, mi koji se borimo sami protiv sebe i posmatrači sa strane.

Maraton je počeo laganom uzbrdicom gdje sam primijetio kako stotine trkača prestiže mog pejsera i mene.

“Ništa ne brini, euforija ih uhvati, pa ih onda kupimo na tridesetom”, rekao mi je.

Naše kretanje bi se moglo opisati kao lagano džogiranje – ja sam trčkarao, a Milan je mijenjao između džogiranja i brzog hodanja. Pokušaj da oponašam isto neslavno je propao jer nisam mogao ostvariti istu brzinu hodajući brzo kao on, pa sam odlučio da je bolje da se držim trčanja.

“Sad ide lagana nizbrdica, nemoj žuriti, polako, koči. I manje maši rukama, ta energija će ti trebati”, upozorio me Milan. Odlučio sam ga slušati, a posebno mi se svidjela činjenica da su svi njegovo vrijeme smatrali nezavidnim, pa su se šlepali na 4.00.00, 4.30.00 i 5.00.00, što je meni ostavljalo prostora da Milana ispitujem o svemu i svačemu i tako mu nesvjesno dodijelim funkciju trenera.

“Stvar je u tome da je dosta ljudi nepripremljeno ili nije adekvatno pripremljeno. Vidjet ćeš na trideset i petom kilometru kako će biti kada ih počnemo kupiti”, ponovio mi je Milan.

Čudnovata situacija se desila na šestom ili sedmom kilometru kad smo čuli nekoga kako doziva našeg pejsera. Okrenuli smo se i ugledali zeca koji je ganjao 5.00.00 – ispostavilo se da smo požurili, pa smo onda morali malo smanjiti tempo kako bi se 5.00.00 ekipa odmaknula.

Prvih deset kilometara ostat će u mom sjećanju kao neki od najljepših prizora koje sam dosad doživio u trčanju. Stotine Beograđanki i Beograđana formiralo je punktove podrške gdje su glasnim urlanjem, aplauzima, instrumentima, transparentima i pozdravima podržavali sve učesnike. Ovih punktova bilo je na sve strane cijelom dužinom trake, ali na samom početku su zaista bili gusto raspoređeni jedni kraj drugih. Transparenti tipa “Nasmij se, platio si da ovo radiš”, “Kad završiš, nazovi me” i “Nastavi trčati, rakija čeka” vraćaju nadu kada je nestane. Svom dužinom trase nailazili smo na djecu koja pružaju ruke u nadi da ćeš im nabaciti (radio sam to redovno), na jednom dijelu je momak na biciklu koji evidentno nije dio organizacije išao za trkačima i iz cekera vadio vodu i dijelio je učesnicima koji su tražili. Građani su sami kupovali vode i davali ih maratoncima. Ljudi obučeni u lavlje maskote, ispaljivanje konfeta, bakljade za trkače, luđaci sa megafonima, sve to je samom maratonu davalo puno veći značaj. No ne treba se čuditi – veliko i tradicionalno dešavanje u velikom gradu, sasvim je jasno da će sve biti napucano na desetu.

 

trasa2Otprilike na jedanaestom kilometru (ranije, kasnije?) ako ja dobro čitam mapu maratona dolazi do odvajanja maratonaca i polumaratonaca. Gusta grupa ljudi skreće ulijevo (polumaratonci), dok maratonci nastavljaju naprijed. U tom trenutku shvataš zašto kažu da je najvažnije pripremiti glavu. Odjednom ispred tebe ima dvoje ljudi, nazad niko. Tu se počinje gubiti osjećaj o dešavanju, vremenu i lokaciji. Svakom minutom temperatura je rasla, a izlaskom u dva kruga pakla koja se trče Novim Beogradom i Zemunom, ja sam počeo žaliti što nisam imao nikakvu zaštitu za glavu i kožu. Bila je to greška koja me skoro koštala cjelokupnog maratona i jedna od onih koje napravi samo totalni početnik. Zemun i Novi Beograd, osim iznimke jedne ulice su totalno gorili. Asfalt, zemlja i 29 stepeni u zraku, što je po riječima ljudi najmanje osam stepeni više zbog odbijanja topline od asfalt. Automatizirani tuševi i povremeni šmrkovi nisu bili dovoljni da rashlade učesnike maratona.

bgd-dusanspasic1
Hladan tuš za maratonce. Najbolja stvar ikad. Ne okrećem se od tuša, nego se rotiram da mi smoči i naprijed i nazad. (fotografija: Dušan Spasić)

Kilometar pred finiš prvog polumaratona osjetio sam da usporavam. Moja desna noga odlučila je da protestuje. Zašto kad je nisam forsirao nisam znao ni sam, ali sam bio svjestan da ću morati usporiti. Nažalost, bio je to trenutak u kojem sam se odvojio od Milana. Malo pomalo, metar po metar, Milan mi je pobjegao, a odlaskom njega iz vidokruga, ostao sam sasvim sam na užarenoj stazi.

bgd-dusanspasic2
Moj drug prvih dvadeset i kusur kilometara, čovjek koji mi je dao nekoliko vrlih savjeta o stazi i kretanju – Milan Ostojić (desno). Pejsao je za 5.30.00. Za one koji misle – ne, hitna kola ne prate nas 🙂

Veoma brzo, uvidio sam da sa mnom nešto nije u redu. Stomak mi se napuhao kao mješina, znojio sam se na čudan, neregularan način, a slane mrljice formirale su mi se oko usta. Koliko god vode da sam unio, nisam imao potrebe da idem u toalet. Tu sam postao svjestan da sam dehidrirao. Na sav taj jad i čemer, osjetio sam da gorim i iznutra, a noga je odlučila da još jače maltretira. Guzove više nisam osjećao nikako. Pred rampu mi se pridružio još jedan trkač mojih gabarita. Za divno čudo, on nije imao problema sa dehidracijom, ali vidio sam da ga je vrućina ubila u pojam. Jedan dio puta, narednih nekoliko kilometara prošli smo zajedno. Na otprilike 25. kilometru iza nas se pojavila djevojka na rubu lipsanja koja je uperila rukom u policijski automobil koji nam se približavao zlokobno sporo.

“Taj auto je granica. On ulazi u cilj u 16 sati, sve dok smo ispred auta, dobro je…”, rekla je i počela ubrzavati koliko je bolje mogla. Narednih nekoliko kilometara nisu bili ništa drugo nego patnja. Auto je po užarenoj cesti klizilo kao podmazano, a ravnomjerno brundanje motora me ubijalo u pojam. “Odustani, nije sramota”, mislio sam, ali nisam slušao. Mijenjao sam tempo. Noga mi je otpadala, a osjetio sam kako mi se pod palcem formira i ogromni žulj. Bio sam svjestan da nemam vremena za sanaciju žulja. Ako me auto prestigne, to će biti to – tako sam mislio. Moj sapatnik u akciji je primijetio moj bol i upitao me zašto ne tražim od saniteta nešto protiv bolova. U tom svom ludilu nisam prvo znao na šta misli, a onda sam shvatio da misli na kola hitne pomoći koja su bila raspoređena i mobilna cijelom trasom. Vrijeme će mi pokazati da mi je taj prijedlog spasio maraton. Dvoje kola na koje sam naišao udaljila su se velikom brzinom i sa upaljenim rotacijama. Među svim učesnicima, i onima na 21 i na 42 kilometra ljudi su gubili svijest, dehidrirali ili povraćali od vrućine. U drugom krugu maratona taj užas je bio nekako osjetniji i svaki put kada bi kraj mene prošla kola sa upaljenim rotacijama, pitao sam se da li ću ja biti sljedeći nesretnik u njihovoj utrobi.

Uskoro sam kraj okrepne stanice u hladu naišao na stacionirana kola ambulante. Prišao sam i tražio nešto protiv bolova. Bolničarka me upitala šta me boli.

“Sve”, odgovorio sam.

Ona je odmahnula glavom i rekla da mi tako ne može izdati lijek. Policijsko auto je klizilo kraj mene, a ja sam kao očajnik objašnjavao da mi je srce u redu, da pijem stalno vodu, da imam gelove, da sam dobro, ali da me bole noge i da mi treba nešto.

“Evo vidite, lomio sam nogu. Brufen, dajte mi Brufen”, uzviknuo sam dok sam pogledom tražio policijski automobil koji je sad već bio nekih pola minute trka ispred mene i neumoljivo odmicao.  Na kraju sam dobio tabletu od 400 mg koju sam progutao i zalio vodom. Koristeći ne znam kakve atome snage i ne oslanjajući na bolnu desnu nogu (ta je problematična iako sam lomio lijevu), sustigao sam policijski automobil.

Opet smo bili na istom. Ispred mene djevojka koja se mučila sa posljednjim rezervama snage. Kraj mene moj novi drug koji je u jednom trenutku odlučio pustiti S.A.R.S. sa mobitela da nam popravi raspoloženje (nisam u tom trenutku mogao ni izustiti koliko ne podnosim taj nazalno otpjevani nusprodukt srpske muzičke scene). Iza mene policija koja brunda i upozorava da kraj može nastupiti u bilo kojem momentu.

A onda čudo poslano sa nebesa ili dubina mog organizma u kojima se tablete rastvaraju. Svakog trenutka moj korak je postajao jači i čvršći, a snaga mi se počela vraćati. Shvatio sam da je Brufen počeo djelovati i da bol popušta. Sad sam trebao samo paziti da ne povratim i da se ne onesvijestim od temperature što je opet bio potežak zadatak. Odluka da ne slušam muziku do tog trenutka pokazala se kao fantastična jer sam slušao vlastito tijelo, a nisam se trudio forsirati ga u tuđem ritmu. Nalazio sam se u stanju u kojem mi je i AC/DC bio prebrz. Iz ne znam koje zajebancije sam na iPod stavio kompilaciju najboljih numera iz Rocky serijala. Najvjerovatnije je do činjenica da smo generacijski odrasli na tim filmovima i da te pjesme povezujemo sa nenadanim uspjehom pojedinca, ali kada sam čuo uvodne taktove “Eye of The Tiger” i “Burning Heart”, suze su mi same krenule na oči.

Nisam došao ovdje da ne završim. Došao sam da pobjedim samog sebe.

bgdmar5
Ulazak u cilj – u stilu.

Vrativši pluća na razinu zadatka serijom dubokih udisaja i izdisaja, počeo sam da ubrzavam. Sat vremena kasnije, slušajući Survivor na repeat i zamišljajući sebe kao Bosanskog dorata, deblju i neugledniju verziju Rockyija, policijski auto i posljednji takmičari nestali su mi iz vidokruga. Nisam se okretao unazad više. Tu sam već bio. Idemo naprijed.

Vrijedi napomenuti i pohvaliti beogradsku policiju koja je kao vitalni dio organizacije Beogradskog maratona svim učesnicima uistinu stvorila pogodan teren za trčanje. Većina ulica je bila potpuno zatvorena sve do 16.00 sati, odnosno do ulaska posljednjeg takmičara u cilj. Saobraćaj na poprečnim cestama bio bi zaustavljan čim bi se takmičari pojavili. Ja sam doživio kako policajac zaustavlja saobraćaj tri minute prije no što ću ja prijeći cestu. Na pitanje, odnosno sugestiju da je mogao pustiti saobraćaj jer sam spor, policajac mi je rekao: “Njihovo je da stanu, tvoje da trčiš”. Svi ti mali trenuci podrške predstavljaju iznimno mnogo u takvim situacijama.

Na trideset i četvrtom kilometru, kada sam mislio da su svi već završili i da je u maratonskoj trci ostalo dvoje učesnika kod policijskog auta i ja, ugledao sam prvo dvoje ljudi koji su šepali ka cilju. Još ljudi u mukama na stazi ulilo mi je novu snagu. Od tog trenutka pa do cilja nailazio sam i prestigao više od dvadeset učesnika i samo me jedan prestigao u finišu. Neki su šepali, drugi su hodali, treći su izgledali izgubljeno, četvrti su pokušavali i odustajali, pet su izgledali kao da besciljno lutaju, a najgori su bili oni jadni učesnici koji nisu izdržali i koju su onesviješteno ležali ili buncali na suncu, pokušavajući telefonski pozvati koga god da dođe po njih. Uistinu, bio je to prizor iz pakla uredno ukrašen bezbrojnim lokvama povraćotine, pobacanih flaša vode, kora banana i ambalažama energetskih gelova. Svaki put kada bih prestigao jednog od učesnika, bio bih nagrađen osmijehom kakav može nabaciti samo očajnik koji ne zna hoće li završiti. Svi smo mi u očima onih koji su nas prestizali vidjeli ono što smo mi htjeli biti – pobjednike nama samima, dovoljno jake i snažne. Da budem iskren, u jednom trenutku mi se ugasio sat na ruci i ja sam pretpostavljao da ću stići. Nisam bio siguran. Moje je bilo da završim, ali da li za šest sati ili kasnije uz diskvalifikaciju, vrijeme je trebalo pokazati.

Dolazak na Brankov most trebao je označiti samo finale trke jer je do kraja ostalo možda dva kilometra. Taj strašni most su mnogi predstavljali kao klopku i nepremostivu zapreku, ali za divno čudo, ja sam se ustrčao uz i niz most i tu čak ostavio nekoliko takmičara za petama. Mislim da je to jedna od rijetkih stvari koje sam na svom debitantskom maratonu uradio kako treba – psihički sam se pripremio, sačuvao energiju i laganim, ali postojanim korakom prebrodio most.

Posljednji kilometar trajao je kao najmanje tri. Bio sam na rubu nesvjestice i Brufen je počeo popuštati. Smjenjivanje uzbrdica i nizbrdica pri samom kraju mi je skoro došlo glave. To je stvar sa maratonom, nikad ne znaš kad će stvari krenuti po zlu niti se može osjećaj i iskustvo jednog čovjeka porediti sa onim onog drugog. Zamršeni sistem ulica pri samom kraju nikako vam do nekih tristotinjak metara pred cilj ne dopušta da vidite kapiju i opustite se. Srećom, takmičari koji su stigli prije mene i članovi organizacije bodrili su me i vikali da izdržim. U cilj sam ušao, ako je suditi po prelimiranim rezultatima i vremenu sa čipa u 5.53.35. Sa tim vremenom, uspio sam ispuniti svoj prvi cilj – postati maratonac.

 

bgdmar3

Silazeći od kapije, sa teškim opeklinama po čelu, nosu, ramenima i prsima (što će se pokazati tek tu noć) stigao sam do djevojke koja mi je okačila tešku, ali predivnu finišersku medalju oko vrata. Legao sam na pod i podigao noge na banderu, puštajući da se krv vrati nazad, a uskoro mi je stopala obgrlila blažena paraliza.

bgdmar2
Dan poslije, suprotno očekivanjima, prošetao sam Beogradom – sa smočenom majicom koja se sušila svakih deset minuta koliko gorim.

Jedina iskrena zamjerka koju imam na Beogradski maraton je vezana za okrepne stanice. Volonteri su bili veoma aktivni, ni u jednom trenutku se nije čekalo sa vodom, bananama ni kiflama. Međutim, boce vode su bile ostavljene na zvizdanu koji je svu vodu zagrijao do granice da si komotno mogao ubaciti kesicu čaja. Tu vodu je, barem meni, bilo nemoguće piti, a ni zalijevanje njome nije pomagalo jer sam imao osjećaj da istresam pola litre znoja, i to tuđeg, na vlastitu glavu. Neka vrsta tende je trebala biti postavljena na stanicama.

Danas sam u Sarajevu. Dva dana kasnije, mišići mojih nogu se ponašaju sasvim u redu i signaliziraju mi da su mogli puno bolje da nisam napravio nekoliko kardinalnih grešaka. Na desnoj nozi imam četiri žulja, butine su mi poderane između nogu, a ramena, čelo, nos, i vrat su užareni. Činjenica da se nisam zaštitio od sunca koštala me, ako ičega, a onda barem onog 5.30.00 vremena na koje sam realno mogao uletiti da sam pogledao stazu, namazao ruke, stavio kačket na glavu i da nisam čekao posljednji trenutak da pijem nešto protiv bolova. Sunce je donijelo dehidraciju, konstantni nagon za povraćanjem, ali i pouku – ko god da si, šta god da si, vrijeme je da naučiš poštovati maraton jer cesta je jednako okrutna prema svima.

 

Vaši komentari