ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Povratak u Livigno

Jedan od glavnih razloga zbog čega trkači dolaze u Livigno ili St. Moritz jest prisutnost dvaju faktora: nadmorska visina i hladniji vremenski uvjeti koji pogoduju u ljetnim mjesecima, kada na europskom tlu uglavnom prevladavaju vrućine.

Motivi su različiti: od priprema za neka velika natjecanja koja se odvijaju ljeti (za 2022. godinu to su i Europsko prvenstvo u atletici i Svjetsko prvenstvo u atletici) ili pak priprema za druga natjecanja u jesenskom dijelu sezone; želje za izvedbu što je moguće kvalitetnijih treninga, budući da usred vrućina takve treninge nije moguće provoditi; do osobnih razloga. Iako Livigno nije Iten (Kenija), i ovdje se može vidjeti solidan broj uspješnih atletičara, a samim time se nudi mogućnost povezivanja s istima te zajedničkog treniranja.

Ja sam se ponovno vratila u Livigno ponajviše zbog bijega od vrućina koje vladaju u Zagrebu, ali i želje za poboljšanjem trkačkog performansa. Ovaj puta ostala sam duže (ukupno će biti 18 dana), a u nastavku ću pisati o novim iskustvima, i brigama koje prate trkače kada odluče trenirati na visini.

Kako idu treninzi?

Ovo je pitanje koje dobivam na dnevnoj bazi, nekoliko puta dnevno. Krug meni dragih prijatelja iz trkačkog svijeta svakodnevno mi postavlja pitanje kako napreduju treninzi u Livignu. Pozitivno je imati takav krug prijatelja koji razumiju tvoje treninge, ali i ti njihove i s kojima možeš podijeliti svoje veselje, razočaranje, bol, tugu i entuzijazam oko trčanja. Ali dok trčiš na visini, jedini odgovor koji možeš dati jest: teško je. Imam osjećaj da sam svaki dan pisala iste odgovore i ponavljala kao papiga: ne znam kako je, teško je. Sve je teško. Jako teško.

Kada si na visini, to je stanje koje se treba prihvatiti. Znaš da ideš patiti, kako bi kasnije uživao. Barem je u mom slučaju tako. Na visinu se trkači ne dolaze zabavljati, već naporno trenirati u uvjetima koji su otežani, kako bi u lakšim uvjetima ostvarivali bolji performans. Sad već imam dovoljno iskustva da znam što me čeka i da će jedno vrijeme biti teško, sve dok se tijelo ne prilagodi. Nekima treba duže vremena, nekima kraće, iako potpuna prilagodba ne postoji (barem ne za nas koji provodimo tek manji dio svog vremena na visinama).

Osim što je teško, postoji još jedna prepreka da se jasno da odgovor na pitanje kako idu treninzi. A to je da morate imati jako puno osobnog iskustva da znate procijeniti kako visina utječe na vaš performans kada ste ovdje, a i kako će se izlaganje tijela otežanim uvjetima odraziti kada se vratite kući. Ja osobno imam puno premalo iskustva da mogu reći da li radim jednakovrijedne treninge, lošije treninge ili bolje treninge od onih koje sam radila prije dolaska na visinu. A isto tako ne mogu reći, uzevši u obzir kako izvodim treninge na visini, što mogu očekivati kada se vratim kući. I zbog toga je odgovor na pitanje kako idu treninzi nemoguće dati, osim reći da je teško. Naravno, ukoliko imate dugogodišnje iskustvo, možete imati bolje temelje za analizu i izvođenje zaključaka iz trenutnih performansa.

Takva situacija može biti pomalo frustrirajuća, kao da se krećete u mraku, ali postoje mehanizmi koji pomažu. Meni osobno pomaže moj pristup, a to je da ću u danom trenutku s obzirom na dana mi ograničenja i uvjete, izvesti trening najbolje što mogu. Može na satu pisati što god piše, osobno mi je važno da je moja izvedba bila u skladu s onime što se očekuje od treninga.

Za samu prilagodbu visini treba najmanje 7 dana, ali to je vrlo individualan proces i nekima je potreban duži period, a nekima kraći. Bez obzira na to koliko ste dugo na visini, i dalje će vas vaše tijelo podsjećati gdje ste, barem je tako u mom slučaju. Svako otežavanje već teških uvjeta (npr. trčanje uzbrdo) ne postaje lakše s vremenom. Tako ću ja osobno na visini osjetiti svaku uzbrdicu, dok u normalnim uvjetima treniranja nemam nikakvih problema s uzbrdicama.

Zbog svega navedenog, vrlo je važno slušati sebe i poštivati vlastite mogućnosti. Ukoliko imate trenera koji zna kako provoditi treninge na visini, on može dati neke generalne smjernice, ali na kraju bi svaki trkač trebao slušati sebe i svoje mogućnosti u danom trenutku.

Gdje provoditi specifične treninge?

Mnogo sam detalja navela prošle godine u članku o Livignu o tome koje su mogućnosti treniranja ovdje. Danas, godinu dana starija, i nešto pametnija oko provođenja trkačkog plana, utjecali su na drugačiji pogled gdje provoditi specifične treninge. Ukoliko ste smješteni u St. Moritzu, takvih problema i nema, budući da u samom St. Moritzu i njegovoj okolici postoje daleko kvalitetnije i raznolikije rute za odrađivanje treninga, a ukoliko se nalazite u Livignu, onda postoje određena ograničenja i kompromisi koje trebate prihvatiti i raditi.

Ukoliko sve svoje specifične treninge radite na atletskoj stazi, onda nemate nekih problema, budući da Livigno nudi atletsku stazu, koja se naplaćuje. Kao i prošle godine, cijena je 5EUR po dolasku, osim u slučaju ako ste član atletskog saveza, onda je 3EUR. Dokaz je vaša riječ.  S druge strane, atletska staza u St. Moritzu je besplatna, a jedino što se promijenilo je cijena goriva. No, veća je vjerojatnost da samo neke specifične treninge radite na atletskoj stazi, a za neke trebate drugačiju podlogu i stazu.

Ukoliko se pripremate za duže utrke, zasigurno imate potrebe za treninzima dužine. Svima bih savjetovala da dužine odrađuju u St. Moritzu i nipošto u Livignu. Zašto ne Livigno, dat ću odgovor malo kasnije. St. Moritz i njegova okolica zaista pružaju mnogo mogućnosti te možete u jednom smjeru trčati i preko 15 kilometara i pritom uživati u ljepotama Švicarske. Nude se mogućnost trčanja po makadamu ili kombinaciji asfaltirane podloge i makadama, a za strastvene ljubitelje asfalta, postoje i mogućnosti kružnih staza. Uz sve to, staze će biti blago valovite ili gotovo u potpunosti ravne. Ako uz sve to dodate jezera i rijeke uz koje možete trčati, odluka i nije teška. Također, ukoliko ste smješteni u Livignu, takav izlet predstavlja pozitivnu promjenu okoline i može učiniti vaš trening zanimljivijim i zabavnijim.

Od preostalih specifičnih treninga, zasigurno će se na vašem planu naći fartlek ili tempo trčanje. Iako Livigno nudi šetnicu koja se proteže Livignom te prati potok/kanal koji izvire iz jezera Livigno, a koja je dužine nekih 10 kilometara u jednom smjeru (ili čak i do 12 kilometara, ovisno koliko ste spremni ići uzbrdo) s blagim usponom u jednom smjeru i blagim padom u drugom smjeru, navedena šetnica ima jedno ograničenje zbog čega možda želite razmotriti i neke druge mogućnosti. Navedeno ograničenje jest upravo konstantan uspon u jednom smjeru, a kada taj „lagani“ uspon stavite u kombinaciju s nadmorskom visinom na kojoj se nalazite, dolazite do određenih problema, a to je da narušavate kvalitetu svog treninga, odnosno izlažete tijelo dodatnim naporima koji upitno utječu na vaš performans. S jedne strane, ukoliko se krećete jedan duži dio specifičnog treninga uzbrdo, kvaliteta će opadati, a kada okrenete smjer, počinjete se kretati puno većom brzinom, koja je prisutna zbog nagiba podloge i samo opterećenje tijekom treninga nije jednako niti se ono izmjenjuje u nekim prihvatljivim intervalima. Postoji mogućnost da više puta idete gore-dolje, no u mom slučaju htjela sam razmotriti neke druge opcije, budući da neprekidna okretanja narušavaju dinamiku izvođenja treninga. Ići po 2 do 3 kilometra u jednom smjeru, a nakon toga u drugom smjeru tijekom fartleka ili tempo treninga, a pritom vodeći računa i o velikoj količini ljudi koja se nalazi na šetnici svaki dan, za mene bi predstavljala nepotreban stres. Tijekom specifičnog treninga volim biti koncentrirana na samo izvođenje treninga.

Tako sam pokušala uvesti novu rutu za provođenje specifičnih treninga i od potpunog šoka tijekom prvog testiranja rute, na kraju sam ju i zavoljela. Naime, ukoliko se krećete cestom od Livigna prema granici sa Švicarskom uz Lago di Livigno, naići ćete na „galeriju“, odnosno trasu od 10 kilometara kroz kraće i duže tunele, koja je uglavnom ravna. Ali zašto biste trenirani u tunelu? Zato jer je položen, odnosno tek na ponekom dijelu možete osjetiti blage uspone. Također, u tunelu ste zaštićeni od vremenskih uvjeta kao što je jako sunce ili vjetar. No, navedena ruta ima i svojih nedostataka.

Veliki nedostatak jest da se uglavnom nalazite u tunelu, i iako je tunel poluotvoren (galerija), postoji određeni stupanj zagađenja zraka. No, ukoliko ujutro odrađujete trening, nema puno prometa i zrak je prihvatljive kvalitete. Osim toga, neprekidno trčite uz velike „prozore“ i možete osjetiti svježi zrak kako ulazi u tunel. Jedini problem je prvi i najkraći tunel, koji nema takve prozore i njega treba „preživjeti“. Drugi problem jest da se u tunelima nalaze samo prometne trake i da morate dijeliti traku s vozilima i biciklistima. Na početku će vas to šokirati, ali nakon nekoliko treninga u potpunosti ćete naučiti ignorirati sve zvukove i eventualna vozila te mnogobrojne bicikliste koji prolaze pokraj vas. Na vama je da trčite uz desnu stranu trake, a upravo zbog prisutnosti biciklista (jako puno) koji se kreću u grupama, vozila su naviknuta prestizati i voziti opreznije cijelom trasom. U tom smislu nisam se osjećala ugroženo. Osobno sam ocijenila da mi je to bolja opcija od trčanja gore dolje uz šetnicu, ali to je zaista osobni odabir. Navedenu rutu nikada ne bih odabrala za nespecifične treninge, ali kada odrađujete specifične treninge, barem u mom slučaju koncentracija je na sam trening. Osim toga, veća je vjerojatnost da ćete takve treninge odrađivati ujutro, kada je manje prometa, ali količina prometa može uvelike varirati iz dana u dan. I ovisno o smjeru u kojem se krećete. Ujutro će veća količina prometa biti u smjeru Švicarske, dok u suprotnom smjeru gotovo da nikoga neće ni biti. Moram priznati da nikakve neugodnosti nisam doživjela, nikakve pobune od strane vozača vozila, a od strane biciklista često su se čule riječi podrške.

Zaključak

Mom boravku u Livignu pomalo se bliži kraj i zaista sam neodlučna da li bih htjela ostati ili se vratiti kući. S jedne strane treninzi postaju lakši što znači da se tijelo adaptiralo, no s druge strane nedostaje mi trčanje u kojem se ne borim za kisik. Također, ljeto je u punom zamahu i što se tiče temperatura u Zagrebu, može se očekivati svašta, a samim time moram biti spremna da ću tijelo morati izlagati drugom stresu, zbog čega i nisam oduševljena.

No, mijenjati okolinu je dobro, posebno ako imamo prilike za to. Osim što će naše treninge činiti zanimljivijim, dobro je ispitivati vlastite mogućnosti i težiti k boljemu. Ja sam još uvijek u procesu učenja i kako visina djeluje na mene, a najbolji učinak ću vidjeti kada se vratim kući i u jesenskom dijelu sezone. Osobno nisam ciljala da posjet Livignu bude tempiran kao priprema za specifičnu utrku, budući da je moj plan još uvijek prilagođen povratku iz ozljede i samim time nepredvidiv i podložan promjenama. Ali se nadam da će jednog dana Livigno ili St. Moritz poslužiti kao priprema za natjecanje, kako bih zaista mogla procijeniti učinak i isplativost dolaska ovdje.

Vaši komentari