Piše: Jovana Jovičić
Mislim da ko sebi postavi ovo pitanje tokom ovog članka, nije razumio poentu, ili ako ima drugačije mišljenje neka se slobodno javi da razmijenimo različita mišljenja.
Ako ima nešto što ne podnosim u svijetu trčanja to je da se naglasi jedan uspjeh kao uspjeh žene. Zar mi nismo u stanju da budemo dovoljno dobre, brze i uspješne kao muškarci? Često nas predstavljaju kao neke delikatne kreature koje kao eto ako se potrude mogu da urade nešto kao muškarci. Patetično.
“Brza je za jednu curu”, poprilično iritantan komentar. Ako se uzmu u obzir trke oko 100km ili 100 milja, već godinama se priča kako razlika u izdržljivosti između žena i muškaraca se smanjuje. Najbolji primjer je Courtney Dauwalter, žena koja godinama pobjeđuje u trkama i dolazi na cilj i prije muškaraca i žena.
Jovana Jovičić je već pisala za Moje trčanje 2019. godine o maratonu u Veroni: LINK.
Poenta i nije ko je bolji ili ko je brži. To uopšte nije važno. Žene i muškarci su različiti fizički i sva ljepota i stoji u tome što smo svi mi različiti. I sve nas i dalje spaja ljubav prema trčanju. Kada istrčite bilo koju trku sjetite se da je tu istu kilometražu istrčao i prvi i zadnji. I svi su uživali/patili trčeći istim ulicama ili putevima.
Ultravasan 90km
U 2019. sam istrčala svoj prvi maraton. I prvo pitanje koje mi je postavila moja mama kada sam došla na cilj bilo je: ”Kako si?” Odgovor: ”Mogla bih ja još.” Istina je da sam poslije deset minuta jedva hodala, ali bila je tu ta vatra i želja u meni da probam duže trke. Prije par dana sam istrčala trail Ultravasan 90km. Trka se trči kroz nacionalni park u Švedskoj i sva ljepota šuma Skandinavije bi osvojila bilo kojeg ljubitelja prirode.
Koliko je bilo teško? Poprilično, ali sreća i zadovoljstvo dolazeći na cilj su neopisivi.
Ali ovdje se ne radi o meni ni bilo kakvom hvalisanju. Ideja za ovaj članak nastaje sa željom da se ženama u Bosni i bilo gdje pomogne da počnu vjerovati da i one mogu.
Statistike pokazuju da je u trkama na veću kilometražu broj muškaraca znatno veći nego broj žena. Da li je razlog za to, to što žene nisu u stanju da izdrže dug fizički i mentalni bol? Ja u to ne vjerujem.
Nedostaju cure
Mislim da sve počinje od malih stvari. Istina je da žene provode više vremena sa djecom, oko kućnih poslova i manje su egoistične. Moj savjet? Počnite stavljati sebe na prvo mjesto. Niste loša osoba ako odbijete da budete uvijek dostupne i spremne da pomognete ko god vas pita za pomoć. Vaš prioritet ponekad jednostavno treba da bude trening. Što prije ljudi oko vas razumiju da je vama trčanje važno i da je to što vam pomaže da se osjećate bolje, biće svima lakše. Vrijeme koje posjetite samo sebi je važno. Prestanite da pomjerate svoje planove kako bi drugima izašle u susret i kako bi drugima ugodile.
Iskreno volim da trčim sa svojim prijateljima muškarcima, ali nedostaju mi cure. Ako bilo koja od vas ima san da istrči neku dugu trku, počnite molim vas da trenirate i vjerujete u sebe. Neće biti uvijek lako. Ja sam srećna što imam prijatelje i porodicu koji su uz mene. Imam trenera koji vjeruje u mene čak i kada na pola treninga počnem plakati od nervoze, stanem i mislim da ne mogu više, čak i kada počnem da se ponašam kao razmaženo dijete. Biće teško, normalno je da tako bude. Da je lako svi bi trčali dan – noć.
Budite uporne
Skoro sam čula kako jedna ženi koja živi u Bosni u jednom malom gradiću, postaje umorna da čuje ljude kako misle da je luda što uvijek trči. Ljudi je čudno gledaju. Jel vama to izgleda normalno? Ako si drugačiji i ako se ne uklapaš u okolinu odmah izgledaš kao neki čudak.
Žene budite uporne. Tražite pomoć od muškog pola, nema ništa loše u tome. Većina muškaraca koje sam upoznala tokom trčanja su dobri ljudi koji su srećni da mi pomognu. Svi mi želimo da nas u ovom prelijepom sportu bude što više.
Uživajte ponekad kroz suze, bol ali uglavnom kroz dosta smjeha, radosti, sreće nevjerovatnih iskustava, upoznavanja novih ljudi u vašem putu prema ultra trkama. Niste ni svjesne šta sve vaše tijelo i um može da ostvari.
Vaši komentari
