EMIR KOVAČEVIĆ: Berlinska eskadrila

Nakon trkačke pauze od skoro dvije godine i nakon mnoštva loših stvari kojim me život ošamario, moj tunel spasa je bilo trčanje na koje me povedoše drugari Elvedin Tunović – Tuna i Sanjin Halilović - Sanjo.

762
Elvedin Tunović, Emir Kovačević, Sanjin Halilović, Stefan Milović

Piše: Emir Kovačević

Pozvali su me na 10k trku koja se održavala u Stocu i ta trka me vratila tamo gdje sam prije pripadao.

Nakon Stoca sam pokušavao uhvatiti kontinuitet, te sam se 2021. godine prijavio na Sarajevski polumaraton koji se, sada već tradicionalno, održava u septembru.

Vrijeme koje sam tada postigao je 2 sata i 11 minuta, bez priprema, moram priznati “izgorio” sam na toj utrci, te je to bio motiv za donošenje odluke o ozbiljnijim pripremama i treninzima. Tu je zaista krenuo moj spas i samo tu sam pronalazio smisao.

U trkačkom svijetu, poznato je da se krajem septembra tradicionalno održava i Berlinski maraton, te baš u tom period je naš vrhunski ultramaratonac Stefan Milović – Stefa pratio prenos istog. Sjećam se, sjedili smo Stefa, Tuna i ja na kafi, te je Stefa predložio jednu, za mene tada ludu, ideju da timski prijavimo lutriju, jer tako bismo imali veće šanse da izvuku baš nas. Niko od nas nije nije očekivao da će nas izvući.

Stefa kao glavni i odgovorni “krivac” ideje, djelovao je proaktivno i odmah krenuo na planiranje puta, rezervisao je smještaj u Regensburgu, Berlinu i Minhenu i to godinu dana prije maratona. Oktoberfest u Minhenu je bio razlog zbog kojeg nismo željeli da putujemo avionom, željeli smo doživjeti čari najveće pučke fešte.

07.01. Tuni stiže sretni mail o ishodu gore pomenute lutrije, izvučen je, a to znači da smo automatski svi upali trku, tj. Stefa, Tuna i ja. Našoj sreći nije bilo kraja. Sanjin Halilović tada nije prošao na lutriji, ali kad je saznao da smo mi izvučeni, prijavio se preko Active Travel agencije, te su mu oni završili startninu. Tako smo, na kraju, nas četvorica bili putnici za Berlin. Naravno da smo to morali proslaviti u kafani, trebao je trening i za Oktoberfest.

Tuna i Stefa su, u međuvremenu, odradili neke vrhunske utrke, a ja sam samo trenirao. Plan za Berlin je trebao biti 16 sedmica, ali zbog odluke da na TCM napadnem neko vrijeme, pripreme su bile malo odgođene, trajale su 12 sedmica, i u tih 12 sedmica sam ubacio svih 16, što znači da su sedmične kilometraže samo rasle, a samim tim se i umor gomilao. Prolazio sam kroz česte promjene raspoloženja, od euforije, do patnje, ali sam uspio izgurati planirano. Najteža sedmica mi je bila ona u kojoj sam morao savladati dužinu od 35km, ali sam na 34. kilometru odustao, jer je tempo bio iznad 7min/km. Kada smo pripreme priveli kraju, moram priznati da se nikada nisam bolje osjećao i znam da nikada nisam bolje trčao.

22.09.2022. pola šest ujutro, krećemo za Regensburg. Stefa i ja vozimo, Tuna i Sanjo uživaju. Prešli smo 1000 km do Regensburga, nakon večere i piva, zaputili smo se ka hostelu u kojem smo prenoćili. Putovanje je bilo naporno zbog gužvi stvorenih zbog radova na putu, vrijedne Švabe uvijek nešto poboljšavaju na istim.

Budimo se oko 7h i odlazimo na trčanje, opet proaktivni Stefa pronalazi stazu, tačno 5 km, krug, i tu se rastrčimo. Nakon odrađenog treninga, oko 10h krećemo za Berlin. Opet gužva, opet bauštela, a mi već poprilično umorni. Stižemo u Berlin, 23.09., oko 16h. Smještamo se u hotel i odlazimo po brojeve za utrku na Expo koji se nalazi na starom aerodromu Templehofu, bile su to ogromne hale u koje smo bukvalno ušli, uzeli brojeve i bez ikakvog razgledanja izašli izgubivši dva sata.

Kasnije će se ispostaviti da je to bila odlična odluka, jer je, u subotu, na Expou bila havarija od gužve, ljudi su preuzimali brojeve po 4-5 sati. A kako i neće kada je ovo bio najveći Berlin maraton do sada, sa preko 45000 učesnika. Nakon preuzimanja brojeva, otišli smo na večeru i piće sa Almirom Uzunovićem koji već 25 godina živi u Berlinu, a koji mi se javio prije nego sam krenuo na ovo putovanje.

U subotu 24.9. ustajemo ranije i razgledamo Berlin, našli smo se sa Sanjinovim prijateljem, i počastili pićem na Aleksanderplatzu. Nakon druženja i šetnje odlazimo u smještaj i kreću finalne pripreme za trku, odmor, hidriranje vodom i isotonicom.

Nedjelja 25.09. dan odluke. Noć prije nisam nikako spavao, imao sam tremu. Kao da sam Kipchoge koji treba da napada svjetski rekord, a ne tamo neka “sitna buranija”. Budimo se u pola 6, kafica, doručak. Na start krećemo oko 7 i 10, iako je utrka u 9h. Prolazimo prvu kontrolu. Tražimo naš šator gdje trebamo ostaviti naše stvari, sve je dobro označeno, ali već sam se toliko nahodao i u tom trenutku sam imao već 6 hiljada koraka, a da nisam ni došao do starta. Nađem se sa Sanjom i nastavimo se kretati prema startu. Tuna i Stefa su otišli na zagrijavanje. Šetamo do naše zone, sada je već more ljudi, tom moru se ne nazire kraj. Oko pola 9 dolazimo u našu startnu zonu F. Stajali smo nekih sat vremena, malo jače. Osjećao sam bolove u donjim leđima od stajanja i bio sam jako umoran.

Startamo oko 9:40, rijeka ljudi se kreće, ne možeš se probiti ni da želiš. Prvih 10 km trčim tempom 5:35 kako sam i planirao, jer mi je želja bila istrčati ispod 4h. Ne osjećam se dobro, osjećam umor i jako mi je teško trčati tim tempom. Nakon toga sam očepio i nastavio držati taj tempo. Atmosfera na utrci je bila nevjerovatna. Ljudi na svakom čošku te bodre, svirke su uz stazu, rock, jazz, bubnjevi. Stvarno je teško riječima prenijeti taj doživljaj, to treba doživjeti. Inače Berlinska staza je ravna, 67 m elevacije na 42 km, i projektovao ju je arhitekta tako da nema pravaca dužih od 2 km da ti ne utiču na psihu, i svi blagi okreti na lijevo i desno su idealno napravljeni tako da nikada nema naleta vjetra. Stvarno vrhunski. Vrijeme je bilo oblačno i nekih 12 stepeni, stvarno savršeno.

Trčim dalje, držim zadani tempo, pokušavam pratiti plavu liniju koliko je moguće da ne istrčim previše kilometara. Dobro se osjećam poslije prvog halfa. Doguram do 30-tog km i znam da sada maraton tek počinje. Prvih 30 km je lakše od preostalih 12. Na 34-tom km doživljavam prvu krizu i počnem patiti. Sjetim se svog tate koji je umro prošle godine, želio sam da bude ponosan na mene. U tom trenutku su se emocije pomiješale i suze su mi krenule, ali sam odlučno nastavio dalje, sjećanje na tatu me nosilo. Kriza je prošla veoma brzo. Na 37 km opet sve isto i tu sam dobio nevjerovatnu snagu. Samo sam se pustio i prestao gledati na sat. Od 30. do 35. km sam spustio prosjek sa 5:36 na 5:28, a od 35 do 40 km sa 5:28 na 5:15 pace. Zadnja 2,2 km sam istrčao pace-om 4:53 s tim da sam u ciljnoj ravnini išao oko 4:15. Perfektno odrađena utrka, sačuvao sam se za kraj, drugi half sam prošao brže od prvog i to za 4 min i 34 sekunde, a zadnjih 12 km sam išao u negative splitu. Kroz cilj sam prošao za 03:53:20, što je stvarno ogromni napredak u odnosu na prvi maraton u Frankfurtu koji sam istrčao za 04:15:53. Moram vam reći da je za sve ovo zaslužan moj veliki prijatelj Tuna, koji je uvijek bio tu za mene i koji mi je napravio ovaj, sada već mogu reći uspješan plan. Nesebično je dijelio savjete. Ovim putem bih želio reći da sam ponosan na cijelu ekipu iz Sarajeva jer su svi razvalili. Tuna, Sanjo Stefa, i naš brzi Alen Memić.

Nakon maratona smo ležali u travi i pili bezalkoholne pive. Sanjini prijatelji su nas zvali na ručak, pa smo otišli u kineski restoran. Bilo je teško silaziti niz stepenice u metro. Nakon ručka nas je u hotelu čekala gajba Augustinera koju smo ostavili za after. Došli u hotel i lagano proslavili naše uspjehe. Svi smo bili jako potrošeni i umorni, ali smo saznali da ima neki after trkački party. Stefa i ja smo odlučili da ipak odemo. Upali smo tamo, dočekalo nas je ludilo, party na tri sparta. U jednom trenutku u klub ulazi Eliud Kipchoge, koji je taj dan oborio svjetski rekord. Stajao je na bini i pričao o maratonu, a onda je krenuo da pleše, kao da nije ni trčao. Stefa i ja smo plesali sa nekim djevojkama, popivši po dvije pive.

Garmin kaže da sam taj dan napravio 54 hiljade koraka i potrošio preko 6 hiljada kcal. Oko pola 2 smo krenuli kući i skontali da metro ne radi, a bili smo smješteni na drugom kraju grada. Sreća naletio je neki autobus koji nam je odgovarao i uspjeli smo se prebaciti do hotela.

Sljedećeg jutra smo se probudili rano i krenuli u Minhen na Oktoberfest, što bi Stefa rekao Diznilend za odrasle. Iako je udaljen samo 500 km, zbog nevjerovatnih gužvi na cesti vozili smo se 8 sati. Smjestili smo se u hotel, našli se sa Tuninim prijateljem i otišli u Paulaner šator koji je jedan od navjećih, kapaciteta cca 10000 ljudi. Ma to je ludilo, Krigla piva 13,8 EUR od litar, konobari su donosili svima, kao da je džaba.

Došli smo u hotel oko 2 i legli. Sutradan ustali i lagano se zaputili ka Sarajevu. Da smo išli avionom, siguran sam da bismo svi ostvarili bolja vremena, ali na kraju krajeva iskustvo sa Oktoberfesta i sa cijelog puta ćemo pamtiti cijelog života. Ovo je stvarno bila jedinstvena prilika da odemo i u Minhen, tako da je sve bilo kako treba.

Radujem se novim izazovima i maratonima, jer znam da postoji još mjesta za napredak, samo treba vjerovati u sebe.

Vaši komentari

Banner