O poremećajima u prehrani trebali bi pisati stručnjaci, no, o ovoj temi, posebno u svijetu trčanja, gotovo da se i ne govori.
Pozitivni pomaci događaju se unazad par godina na svjetskoj sceni, gdje su malobrojne trkačice odlučile javno istupiti i otvoriti ovu temu, temu o kojoj nitko ne priča, a zapravo svi pričaju. No, poremećaj u prehrani nije jedini psihološki poremećaj koji vlada u trkačkom svijetu, ali iz mog iskustva daleko najčešći.
Iako je trčanje predivan sport, ono sa sobom nosi i neke mračne strane. Tek kada postanete dio tog svijeta, shvatite koliko taj svijet može biti izvrnut i kako lako možete postati dio tog svijeta. Ponekad je jako teško pisati o takvim stvarima, čak i pričat o istima pa se često nađemo u tipičnoj situaciji gdje žrtva i sam postane zlostavljač, odnosno prilagodimo se okolini. No, da li je to zaista tako i da li možemo više biti svjesni sebe, drugih i svojim ponašanjima stvarati pozitivne primjere?
Zašto nam treba više djevojaka poput Allie?
Za početak, ako se pitate tko je uopće Allie Ostrander i zašto je ona bitna u našoj priči, Allie sam odabrala kao primjer, budući da mi je ta trkačica osobno jako draga, a njezina priča izvrstan je primjer negativnih posljedica kada je trkačica od ranog djetinjstva izložena pritiscima iz trkačke zajednice, i koje su posljedice istih. Allie javno progovara o ovoj temi, temi koja je još uvijek tabu.
Allie Ostrander nekadašnja je profesionalna trkačica, rođena 1996. godine, koja se tijekom svoje profesionalne karijere bavila ponajviše trčanjem na srednje i duge pruge te je svoje najvrijednije rezultate ostvarila u disciplini 3000m zapreke 2019. godine na Svjetskom prvenstvu u Dohi (9:30.85, 1166 bodova) i 2021. godine 3000m zapreke 9:26.96 (PB, 1176 bodova). Vrijedi spomenuti i njene druge vrijedne rezultate, npr. 2020. godine trčala je 3000m indoor u vremenu 8:48.94 (PB, 1166 bodova), a 2021. godine 5000m 15:18.45 (PB, 1128 bodova).
A onda se odlučila povući iz profesionalnog svijeta javnom objavom u 2021. godini, raskinuti svoj ugovor s Brooks kompanijom i prioritizirati svoje mentalno i fizičko zdravlje ispred trkačkih postignuća te otići na profesionalno liječenje, priključujući se programu za oporavak od poremećaja u prehrani. Allie ima i svoj Youtube kanal, na kojem je bila u većoj ili manjoj mjeri prisutna od 2020. godine te je povremeno dokumentirala svoj put ka ozdravljenju. Danas se ona nalazi na tom istom putu, a nakon službenog istupa iz profesionalnog svijeta, još uvijek pronalazi svoj put natrag, povremeno eksperimentirajući s utrkama, ali još uvijek prioritizirajući vlastito ozdravljenje iznad rezultata. Često dokumentira svoju mentalnu borbu, vezanu uz povratak treninzima i uspoređujući trenutne sposobnosti s onima iz prošlosti. Tek povremeno spominje i borbu s vlastitom slikom, gdje još uvijek vodi mentalne bitke uspoređujući sebe iz prošlosti, i sebe danas. Spominje da se nikada ne bi vratila tamo gdje je bila, jer zna koliko je bila nesretna u svojem tijelu i koliko je patila, i da niti jedan rezultat nije vrijedan takve patnje.
Brojnim javnim istupima, Allie javno progovara o tome što se događa iza kulisa, odnosno kako nešto izvana izgleda predivno, inspirirajuće, a zapravo je pravi pakao. Primjerice, objavljujući sliku s natjecanja, gdje se smije, otkriva pozadinu iste ‘U realnosti sam plakala netom prije te utrke, sa sumnjom u sebe i u strahu da uopće krenem prema startnoj liniji’. Više puta je istaknula da ne želi da mlađi naraštaji prolaze sve što je prošla ona, gdje je od ranog djetinjstva bila izložena komentarima okoline poput ‘Sada kada si dijete, mršava si i možeš ostvarivati dobre rezultate. Djevojke kada uđu u pubertet, dobiju kilograme i postaju puno sporije’. Takvi komentari okoline u njoj su trigerirali opsesiju s hranom već u ranom djetinjstvu, iako istog nije bila svjesna. Iako ju je okolina nazivala anoreksičnom, njezina percepcija je bila da jede dovoljno, iako je to bilo daleko od istine. Posljedice? Allie se kroz svoju profesionalnu karijeru borila s brojnim ozljedama, upravo zbog uskraćivanja hrane tijekom svog odrastanja, onda kada joj je hrana bila najpotrebnija. Tek nakon još jedne od stres fraktura nakon U.S. Olympic Trials 2021, gdje se nije uspjela kvalificirati za OI, shvatila je da svoje fizičko i mentalno zdravlje treba staviti ispred svih rezultata, napraviti nekoliko koraka unazad i napustiti svijet koji je negativno psihički utjecao na nju.
Iako su poremećaji u prehrani kvalificirani kao psihološki poremećaji, u realnosti to jest fizička i mentalna borba. Mnogi će pomisliti kako je vrlo jednostavno ‘jesti više’, ali da bi se to ostvarilo, za mnoge je prvi i najvažniji korak maknuti se iz okoline koja je inicijalno i bila okidač za poremećaj.
Zabrinjavajući je podatak da ne postoji precizan podatak o tome koliko sportaša općenito pati od nekog oblika poremećaja u prehrani i da se taj broj može kretati od 30 do 70%. Upravo zbog toga nam trebaju više Allie, otvorena komunikacija i promjene, koje će rezultirati zdravim odnosom prema vlastitom tijelu i gradnju sportske karijere na zdravim temeljima, potičući sportaše da imaju zdrav odnos prema hrani, da razumiju ulogu hrane i da gledaju na hranu kao na alat koji će im pomoći, a ne kao na neprijatelja.
Stanje u regiji
I dok se u svijetu događaju neke pozitivne promjene, barem zapadnije od nas, pitanje je kakvo je stanje u našoj regiji? Zabrinjavajuće. O stavu oko kilograma terorizirat će vas cijela trkačka okolina i smatram da svi mi nosimo jednaku odgovornost, ali da svi mi možemo biti dio pozitivnih promjena. A problemi dolaze iz više smjerova i vrlo brzo svi mi postanemo dio problema.
Treneri će vam govoriti da morate smršaviti kako biste bili brži (ne svi, ali mnogi da), kolege trkači će vas javno ili manje javno komentirati, prateći svaki vaš gram, a vi sami ćete zapasti u zamku i ista ponašanja projicirati prema sebi i drugima. Začaran krug iz kojeg nije lako izaći.
Za početak, svatko od nas, bez obzira u kojoj ulozi se nalazio, trebao bi biti svjestan što svojim postupcima čini ili izaziva kod drugih osoba. Možda komentar poput “smršavio si” ili “udebljao si se” smatramo normalnima, ali to je daleko od istine. Kada bismo promijenili pristup i razmislili da li je uopće primjereno komentirati nečiju težinu i na kraju da li naš komentar može izazvati neka negativna ponašanja kod te osobe, da li bismo ga izgovorili? Za promjenu, možemo osobu pitati kako je i stati na tome.
Kada točno nam je postalo normalno komentirati tuđu kilažu, i promatrati ljude kroz kilograme? Da li smo imali takve obrasce ponašanja prije nego smo ušli u trkački svijet? Možda neki da, ali vjerujem da većina ne. No, nije jedini problem što komentiramo sebe, problem je da takva ponašanja samo odražavaju naše unutrašnje stanje, i sve što primjećujemo na drugima, vrlo vjerojatno primjećujemo i na sebi.
Kao trkač, od svojih najranijih dana susrela sam se sa stavom trenera “treba skinuti kilograme”, a da pritom nitko od tih istih ljudi nije dao smjernice kako to napraviti, a da se pritom zadrži zdrav odnos prema tijelu i da se ne počne promatrati trčanje samo kroz kilograme. Ne osporavam činjenicu da ukoliko atletičar ima višak kilograma, iste bi trebao skinuti, ukoliko želi maksimizirati svoj performans. Ali isto tako smatram da svatko od nas ima neku svoju idealnu težinu (koja je individualna) na kojoj može postizati svoje maksimalne učinke, a svaki pad ispod takve idealne težine imat će negativan utjecaj na naše psihičko i fizičko stanje.
Umjesto da se sportaše educira i potakne da jedu hranu koja maksimizira nutritivne vrijednosti koje se unose u tijelo, i da koriste hranu kao gorivo za svoje treninge, u sportašima se počinje stvarati strah od hrane, hrana se počinje gledati kao neprijatelj i sve se svodi na kilograme.
Količina ljudi koja danas vjeruje i promovira stav o napretku kroz gubitak kilograma je ogromna. Sve se svodi na kilograme i opsjednutost istima, kako vlastitim, tako i tuđim izgledom. Kao trkačima, trebalo bi nam biti bitno: naš trenažni proces, koliko i kako odmaramo i kako da se što kvalitetnije hranimo. Ukoliko gledamo kroz navedene tri komponente, osigurat ćemo da naše tijelo bude uvijek na optimalnoj težini, ovisno o intenzitetu kojem ga izlažemo.
Zaključak
Često nismo svjesni koliko naši postupci mogu negativno utjecati na druge ljude oko nas. A još manje smo svjesni ratova i demona s kojima se svatko od nas bori. Biti sportaš teško je i fizički i mentalno, a o mnogim psihičkim problemima gotovo da se uopće ne priča. A to što se ne priča, ne znači da ne postoje i ne znači da ih ne moramo biti svjesni.
Stvaranje okoline u kojoj pojedinci lako razvijaju psihološke poremećaje, poput poremećaja u prehrani, odgovornost je svakog od nas. Jer svi mi svojim postupcima doprinosimo tome. Da bismo stvorili zdravo okruženje za našu zajednicu, nama trebaju ljudi poput Allie koji će javno progovoriti o svojem putu, osvijestiti druge da nisu sami i pokazati gdje svi mi griješimo. Vjerujem da nitko od nas svjesno ne želi povrijediti drugu osobu i da često nismo svjesni kako naši postupci, akcije i reakcije utječu na druge, ali to nas ne čini manje odgovornima.
I sama sam kroz cijelu svoju trkačku karijeru izložena komentarima o kilogramima, i jedinom mogućem napretku kroz iste. Da li se itko pitao što takvi komentari čine pojedincu? Za njegovo mentalno, psihičko i fizičko zdravlje? Gdje se svakodnevno borite s tim uvjerenjima, koja je jako teško iskorijeniti. I kada vidim hrabre sportaše koji javno progovore o zlostavljanju kojem su bili izloženi, poput Allie, i koje poremećaje su razvili, ne mogu ne biti ljuta, jer razumijem svu patnju kroz koju je prošla. Allie je samo primjer, takvih primjera ima mnogo.
Ljudi poput Allie se nalaze u našoj okolini. Tu su pokraj nas. Još jednom ću ponoviti pretpostavku da poremećaje u prehrani razvije od 30 do 70% sportaša. To nije tamo negdje, to je tu, oko nas. Iako je jako teško znati točan broj, ne mogu ne složiti se s tom brojkom.
Zašto nam je teško stvoriti produktivnu i zdravu zajednicu, gdje jedni druge potičemo, usmjeravamo?
Možda je naš prvi korak kada idući put sretnemo prijatelja trkača, umjesto da pažnju usmjeravamo na njegov fizički izgled i instinktivno komentiramo isti (verbalno ili neverbalno), upitamo ga kako je i da li mu mi možemo kako pomoći. Učinit ćete jako lijepu gestu za sebe i za tu osobu. Možda je to naš prvi korak u stvaranju zdrave zajednice.
Vaši komentari
