Piše: Admir Šabić
Trčanje je dobar povod za put, uživanje u prirodi, druženje, širenje shvatanja i razumijevanja. Tako će biti i u ovom izvještaju.
Odluka o odabiru trke se desila u januaru 2024. godine. Irhad, Rašid i ja smo željeli napraviti iskorak u odnosu na dosadašnje trke i odabrali smo jednu od najzahtjevnijih i najtežih iz UTMB portfolija. Ako se nećemo lagati, onda da se zna da smo izvisili na lutriji za UTMB distancu, pa nam je ovo bila alternativa kojom ćemo dobiti satisfakciju koju tražimo, a ujedno s ekipom (Maid, Bakir i Ado) koja je izabrana na UTMB pojaviti se i družiti se na ovom velikom događaju. Skraćeno TDS ili Sur les Traces des Ducs de Savoie, što bi u prevodu bilo „stazama vojvoda Savoje“. TDS je lakše zapamtiti, zato se i koristi skraćenica. Ono što je specifično za samu stazu je da je ista jako popularna među francuskim trkačkim življem, baš zbog jedinstvenih tehničkih staza u kojima se spaja historija s planinom i na kojoj se može osjetiti gostoljubivost domaćeg stanovništva. Ujedno je dužinom i profilom približna UTMB stazi, a sastoji se od 148km i 9300+ elevacije. Ove brojke ujedno govore da su usponi i silasci zahtjevni, jer su zbog manje dužine, a velike elevacije strmiji i potencijalno zahtjevniji za noge. Osobe koje su završile TDS i UTMB kad ih pitaš o težini, prednost daju TDS. Informacija na osnovu koje se upale neke lampice.
Priprema je krenula odmah nakon registracije i e-mail potvrde učešća. Obzirom da zadnjih 5-6 godina kontinuirano na godišnjem nivou uradim jednu ili dvije ultra trail distance bio sam siguran da je dovoljno vremena da se i ova kvalitetno pripremi u ovom periodu, prema mom zamišljenom planu i režimu. Inače za ove zahtjevne i velike distance neki trkači se brže odluče u svojoj trkačkoj karijeri i tako još nezreli u ovom sportu krenu grlom u jagode. Iskreno mislim da u ultra maratonskim trail distancama ključna je konzistentnost i generalno pogled na duže staze u smislu trkačkog iskustva, bez žurbe i preskakanja nekih osnova. Svako za sebe zna šta je njemu najbolje, ali mislim da za organizam i zdravlje generalno nije dobro u ove distance ulaziti prerano od nekog inicijalnog starta i početka bavljenja ovim sportom izdržljivosti. Organizam voli postepenu adaptaciju. To je moje viđenje situacije.
Prvi dio pripremnog perioda i godine je prošao u skijaškom maniru, turnom i alpskom skijanju. Sarajevo je olimpijski grad! Zatim sam postepeno uvodio treninge snage kroz odlazak u teretanu, a uporedo dopunjavao kratkim trkačkim treninzima. Već u tom periodu bio je veliki „hype“ oko našeg odlaska na Alpe. Čak je jedan od drugova svaki naš trening nazivao po herojima i bogovima iz grčke mitologije. Svaki trening nam je epski. Odlika mojih dužih treninga je bila sa što više elevacije, a brzina mi je bila totalno nebitna. Ozbiljna degradacija u brušenju forme su bili problemi sa skočnim zglobom i dva uvrtanja koja sam prevazišao i na sreću nisu ostavili teže posljedice, ali svaki put je to značilo po dvije ili tri sedmice prilagodbe programa i odstupanja od plana, kako bi ispravno sanirao povredu. Približavanjem do datuma trke strukturirao sam sedmične treninge prema željenim dužinama i planu sa specifičnim i raznolikim profilima i terenima po kojima sam radio treninge ili bolje reći pohode. U ovom ključnom periodu mojih priprema dobijam i pouzdanog partnera za moj pohod u vidu brenda Dynafit, te sportske podrške od strane TrekBikeCentar ekipe, kao zastupnika ovog brenda na našem tržištu. Obzirom i na raniju saradnju za moj pohod na „100 milja Istre“, već unaprijed sam znao da će ovo biti veliki bonus i dodatna motivacija za dolazak do krajnjeg cilja.
Tokom finalnog pripremnog perioda posebno se ističu treninzi na prelijepom terenu Bosne i Hercegovine. Jedan vikend je potrošen na kampiranje u nacionalnom parku Sutjeska, za vrijeme popularnog OK festivala na kojem bude više hiljada posjetitelja i tokom kojeg se promijeni u potpunosti ambijent Tjentišta i ovog lokaliteta. Naravno, ja sam bio taj vikend izrod, jer nisam otišao ni na jednu svirku, već na dva cjelodnevna pohoda. Prvi sam realizovao s Irhadom, a sastojao se od Maglića i Volujka, te konkretno iz Prijevora na najveći vrh Bosne i Hercegovine, pa na Trnovačko jezero, potom na najveći vrh Volujka i onda spust na Izgore. Sveukupno 47km s 3300m elevacije. Spoj krša, tehničkog terena i ljepote. Sve ono što me čekalo u Alpama. Drugi dan sam samostalno napravio pohod iz Tjentišta na Zelengoru i to Donje i Gornje Bare. Prelijepa ljetna tura po Zelengori i dugi šumski uspon koji štiti od „ćelopeka“. Jedna od rijetkih staza na Zelengori da je cjelodnevno zaštićena od direktne izloženosti suncu.
Naredni vikend je već bio isplaniran. Vert, vert i samo vert. Ovo su riječi jednog od uspješnijih na svjetskom nivou trail trkača koji je otkrivao svoje tajne kako spremiti dobro UTMB distance. Samo vertikale i samo penjanje. Idealna za takvo nešto je naša Čvrsnica. Uspon iz Dive Grabovice na Hajdučka vrata, potom na Pločno, zatim silazak na Masnu luku, pa uspon na Veliki i Mali Vilinac i povratak u Diva Grabovica. Kružna ruta od 55km i popetih 4200mnv. Ove treninge sam izvrsno podnosio i tijelo se brzo oporavljalo što je bio jasan signal da se forma unapređuje. Pored ovih specifičnih fizičkih treninga moram spomenuti da sam još jedan jako važan segment vježbao, a to su brzi “power naps”. Na momente u toku dana, obično tik poslije posla, sam drijemao, navijao sat na nekih 15-20 minuta, a gledao da što prije utonem u san. Moja trka je startala kasno u noći, a zbog dužine bio sam siguran da će me dvije noći na nogama zadesiti. Zato sam smatrao bitnim i ovo brzo okrepljujuće popodnevno spavanje. Uvjerio sam se na trci da je i ovaj mali detalj bio bitan.
Još jedan trening iz pripremnog perioda bi izdvojio, a to je penjanje na najveći vrh Bjelašnice, popularni Opservatorij. Postavka za ovaj pripremni trening je bila u Babinom dolu s okrepom organiziranom iz parkiranog auta tako da smo poslije svakog penjanja i silaska imali kratki odmor, osvježenje, hranu i bili smo spremni za sljedeće ponavljanje. Ovaj trening sam radio s Maidom i Bakirom. Većinu dana smo zajedno proveli i “peglali” stazu. Ja sam na kraju dodao još dva penjanja te zaokružio trening na popetih 6000mnv u 58km i to sve u osam ponavljanja tj. odradio sam osam žica, ako govorimo skijaškim žargonom.
S ovim dužinskim treningom završio sam pripremni period i proglasio ulazak u tapering zonu. Održavao sam formu i sprovodio laganije treninge bicikla i trčanja. Godišnji odmor sam prilagodio i terminu ove trke, prvi dio je bio u morskom maniru, a drugi je bio rezervisan samo za Alpe i TDS. Kad u cjelokupnom procesu priprema ili samog odlaska na trku imaš podršku od supruge koja je Ironman i koja razumije sve detalje, cjelokupni proces ili zahtjevnost sportova izdržljivosti, puno je lakše se organizovati i ovakve ideje sprovoditi u djelo. Cheers to the Ironman!
Petak, 23-i je bio upisan u kalendaru kao dan kada krećemo na put. Zlaja, Irhad i ja smo bili ekipa za put u Chamonix, dijeljenje dobrog i lošeg narednih 7-8 dana. Podijelili smo loše odmah negdje oko Zenice, jer sam utvrdio da sam zaboravio svoj novi trail Dynafit ruksak s kojim sam planirao trčati trku, a Irhad je zaboravio flask bočice za vodu. Pakovanje je jedan od najtežih procesa kod odlaska na trku, posebno ako je uz to i pakovanje za kamp. Iako smo dosta temeljito pristupili, imali spiskove, opet se desio previd. Šta je tu je. Riješit će se sve.
Nas dvojica nastupamo na TDS-u zajedno s Rašidom koji će nam se gore pridružiti. Trka počinje u ponedjeljak deset minuta prije ponoći. Sasvim dovoljno vremena za put, smještaj i aklimatizaciju. Izašli smo iz Sarajeva u poslijepodnevnim satima i vozili se sve do Ljubljane. Tu smo odlučili da napravimo pauzu na jednom od odmarališta ili počivalištu što bi rekli Slovenci. Zaustavili smo se na Studenec počivalištu, a iako je super renovirano mjesto, nismo se zadržali dugo zbog specifičnog mirisa sumpora koji nas je zapahnuo i poremetio odmor, tako da nakon par sati odmora nastavljamo prema Francuskoj. Slijedio nam je dosadni dio autoputa kroz Italiju, te u foto finišu prolazak kroz tunel Mont Blanc. Kraći odmor nam se pokazao i kao prednost, jer kad smo došli u odabrani kamp ugrabili smo skoro posljednju kamp parcelu i nakon nas domaćini su odbijali nove posjetitelje. Complete / Full je stajalo na ulazu. Odličan uvod u ono što slijedi. Sedam dana opšteg ludila, popunjenih smještajnih kapaciteta, popunjeni kapaciteti na trkama, preko deset hiljada ljudi na jednom mjestu s istim shvatanjima, motivima i navikama. Nevjerovatno okruženje i iskustvo.
Prvenstveno radi prirode i blizine glečerskih masiva za koje smo komentarisali da su nerealni i da je ovo sve namješteno, kao da je neko postavio maketu ili bilbord u pozadini. Baš kao u filmu The Truman show kad on na čamcu dođe do ivice svog ograničenog podneblja. Naravno, to je prvi šaljivi dojam, brzo se čovjek navikne na ovaj krajolik i podneblje, a mozak prihvati realnost. Grad je prepoznatljiv po svojoj šarmantnoj alpskoj arhitekturi s tradicionalnim drvenim kućama i lijepo osmišljenim trgovima. Ova estetika doprinosi posebnom šarmu i privlačnosti Chamonixa. Historijski značaj ove sredine je veliki. Prve zimske olimpijske igre su se održale ovdje, a grad se smatra rodnim mjestom modernog alpinizma. Nude se brojne aktivnosti tokom cijele godine. Tokom zime, Chamonix postaje središte za skijanje, snowboarding i druge zimske sportove. Ljeti, posjetitelji mogu uživati u trail trčanju, planinarenju, biciklizmu, i drugim aktivnostima u prirodi. Jedna od atrakcija je i žičara u centru grada koja vodi na jedan od vrhova Mont Blanca, Aiguille du Midi. Ovo je vrh od 3842 m, a njegovom pristupu najbliže se prilazi Mont Blancu bez penjanja i planinarenja. Ovom adrenalinskom vožnjom posjetioci dolaze do vidikovca s kojeg puca savršeni panoramski pogled na planinske vrhove i dolinu. Znam ja. Zlaja mi pričao.
Naš prvi odlazak u centar Chamonixa nam je dao potvrdu da je ovo outdoor centar svijeta. Barem posmatrano iz modernog konzumerističkog ugla. Svi brendovi koji drže do svoje reputacije imaju svoje prostore ovdje gdje plasiraju produkte, a čak i oni koji nemaju u toku UTMB sedmice pronađu se kroz EXPO. Raj za trail trkače. Posebnost i u ovom pogledu. Obzirom da smo mi došli dva dana prije početka prvih trka i dešavanja, sve je tokom ova dva dana bilo u pripremnoj fazi. Jedina konstanta su ljudi i njihova brojnost. Uvijek je gužva.
Organizacija samog događaja je na visokom nivou. Sve tehničke detalje oko registracije, prevoza, preuzimanja paketa, zdravstvenih ceretifikata, osiguranja i sl., su digitalnim kanalima unaprijed iskomunicirane s takmičarima. Tako smo se izjasnili u kojem terminu ćemo preuzeti pakete, zatim kad ćemo doći na bus koji će nas prevesti na start, priložili dokaz o odslušanim video tutorijalima za zdravstvene rizike i situacije koje mogu zadesiti takmičare, popunili obrazac o medicinskim specifičnostima, vaučer o uplaćenom osiguranju koje pokriva helikoptersko spašavanje u slučaju potrebe i sl. Uputstvo i finalne informacije za trku su na 97 strana detaljno pojašnjene. O svim detaljima se vodi računa, a i logično je da se vodi. Zamisli da te svaki takmičar propituje: Šta ako ovo? Šta ako ono? Gdje je bus? Gdje torbe za tranziciju ostavljamo? Gdje je start? Mogu li ja svoje osiguranje? Ovo je mjesto gdje nema šuplje priče i tumačenja ovakog ili onakog. Sve je razrađeno, tvoje je da uživaš. Tako se i treba postaviti.
U međuvremenu preuzeli smo startne pakete i brojeve, nedostatke s opremom smo uspješno nadomjestili i sve je bilo spremno za početak trke. Iako sam imao veliko samopouzdanje po pitanju trke nisam smio prognozirati svoj rezultat. Ko god me pitao koja su mi bila očekivanja, rekao sam da mi je cilj završiti trku bez imperativa vremena. Imao sam naravno željeno vrijeme na umu i bio mišljenja da mogu završiti oko 30h ovu trku. Okolnosti na samoj trci su smrskale ovu moju želju.
Na našoj trci je bilo 1874 startera. Od toga 1200 su Francuzi. Omjer muškaraca i žena je 91% na prema 9%. Da sam znao ovaj omjer na startu, ne bi startao. Šala mala. Dvodnevna vremenska prognoza je idealna, a informacije o obaveznoj opremi i startu trke su propagirane direktno SMS porukama na naše personalne brojeve.
Mi smo odabrali termin za polazak autobusa iz Chamonixa do Cormayera u 21.15h. Iako sam rekao da je sve propagirano što se tiče informacija nekako smo mi previdili informaciju o polaznom mjestu busa prema Cormayeru. To mi je bespotrebno unijelo stres, jer sam biciklom došao na pogrešnu lokaciju, a kad sam ga zavezao, onda sam utvrdio da moram kilometar i po prošetati do lokacije starta. Nije to bilo šetanje, trčao sam – da budem iskren. Ne volim da kasnim. Busevi su startali u valovima, a takmičari su popunjavali svaki do posljednjeg mjesta. Vožnja je trajala 45 minuta, a podrazumijevala je prolazak kroz 11 kilometara tunela Mont Blanc, nakon čega se vrlo brzo dolazi do startnog mjesta. Obzirom na uske gradske ulice autobus se okreće na posebnom mjestu, te smo morali šetati nekih kilometar do dva do startne linije. Imali smo dovoljno vremena za kafu i dohranu, pa smo i to upriličili. Tu sam imao prvo presvlačenje i odjevanje, gdje sam utvrdio da mi je od nas trojice najteži ruksak. Iako su najavili basic kit što se tiče vremena, ja sam ipak imao i viška opreme koju sam ponio sa sobom, zbog straha od pothlađivanja. Tako da sam imao dvije jakne, donji veš, komplet presvlaku dugih i kratkih rukava. Uz svu drugu obaveznu opremu. Osjetilo se to dobro na ramenima.
Krenuli smo prema startnom koridoru. Bila je to duga kolona trkača koji su već zauzeli startne pozicije i sjedili na betonu čekajući početak. Irhad je govorio više puta: „Hajmo na start da zauzmemo bolju poziciju“, ali nismo nažalost vidjeli ovo kao problem i odlagali smo pozicioniranje. Stali smo na kraj, a odokativnom metodom smo utvrdili da je 1500 takmičara bilo prije nas, jer je otprilike iza nas stajalo sigurno 300tinjak takmičara. Loše pozicioniranje je jedan od prvih razloga što nisam krenuo za svojim željenim rezultatom. Prva tri kilometra su prošla u trčanju kroz grad, prije izlaska na prvi veliki uspon. Prva kontrola je rekla da sam na 1704. mjestu u poretku, dakle još gora opcija od naše pretpostavke sa starta.
Obzirom na veliku grupu ispred, a uske single track dionice prestizanje nije bila opcija. Osim što se možeš povrijediti, jer izlaziš sa staze, nekako nije ni takmičarski uredu da prelaziš ljude nekim gudurama ili hvataš kratice na serpentinama. Mi smo rekli da to nije kulturno i u duhu ovog sporta, ali dalo bi se raspravljati. Tempo koji smo pratili je bio poprilično lagan, a nas trojica smo se držali u grupi. U jednom trenutku smo u mraku ostali bez Rašida, ali nas je stigao brzo. U nekim momentima mi se činilo da jedino mi pričamo na trci, ostali da su fokusirani, ali to i nije loše bilo, jer smo onda sreli i prepoznali naše ljude iz regiona. Marka iz Hrvatske i Mukira iz Bosne s mjestom prebivališta u Hamburgu. Također, kratko sam pričao i s nekim Crnogorcem, koji je rekao da je iz Pljevlja, ali moguće da sam ga pogrešno čuo. Što je najgore nije bio nijedan Crnogorac na TDS, barem po spisku i pod tom zastavom. Ovo je bila rana faza trke tako da nije bilo osnova za halucinacije, one su došle nešto kasnije. Zato kažem moguće da sam pogrešno čuo.
Što se tiče trke ona je išla svojim tokom, trudili smo da stignemo time-limite koji su bili postavljeni. Zbog velike gužve i ležernijeg tempa, skoro smo na prvom time-limitu u Lac Combal bili zaustavljeni, tj. stigli smo samo 15 minuta prije zvaničnog limita. Zamisli da dođeš na ovakvu trku i prvi limit te eliminiše. Sramota bi bila velika. Bilo kako bilo, to se nije desilo, a sljedeći limit (Col du petit Saint Bernard) smo već povećali razliku između našeg vremena i cut-off-a na sat vremena. Uveliko je i svanulo do tog time-limita. Prizori su bili fascinantni.
Glečerska jezera i obrisi planine u njima ujutro su baš bili očaravajući. U narednih 15km i sve do pedesetog kilometra bilo je itekako trčljivo. Rašid je ostao malo iza nas, a Irhad i ja smo bili raspoloženi, pa smo otpustili kočnice, te uz par zastajkivanja i sačekivanja zbog fizioloških potreba zajedno došli do Bourg Saint-Maurice – Sortie okrepe, gdje smo poprilično odmorili. Nekih 20tak minuta. Od starta smo pregazili 50 kilometara i nekih 2500+ penjanja. Ja sam se osjećao vrhunski. Nikakvih tegoba nisam imao, a znajući da postoji ekipica pored malih ekrana, koja prati ove naše pohode trudio sam se da se uvijek na neki način javim kroz live prenose na okrepama, da li mahanjem ili nekom vrstom plesa. Inače, live trail aplikacija koja prati takmičare je poprilično interaktivna i dobra za podršku koja prati takmičare. Ja sam u startu čak uključio na svom telefonu uživo lokacijsko praćenje, ali kako sam primijetio da ta opcija poprilično troši bateriju telefona isključio sam je brzo. Aplikacija kad nema dostupno praćenje s telefona, onda po posebnom algoritmu tvog kretanja računa i predviđa tvoje vrijeme na sljedećoj okrepi. Računanje vremena je onda striktno preko čipova, a vrijeme se sinhronizira kroz prolaze na okrepama. Najčešće to vrijeme, ako je sve ok s takmičarem bude poprilično tačno, a procjena je u par minuta tačnosti.
Sljedeća referentna tačka nam je bila za 10 kilometara na Passeur de Pralognan, a unutar toliko kilometara popenje se skoro dvije hiljade elevacije. Diva Grabovica i Hajdučka vrata su nam bili na umu. Tokom uspona saznali smo da je Rašid na zadnjoj okrepi okončao svoju trku. Nešto lošiji pripremni period za njega se pokazao teško premostiv, a ovakva trka zaista traži punu spremnost.
Inače, od jednog od najboljih bosanskohercegovačkih trail trkača, Branislava Pavića, sam dobio par uputa za trku, jer je Brane završio TDS prije par godina. Naša naredna distanca je bila jedna od onih na koju je skrenuo pažnju. Zaista bila je tegobna. Najviše zbog uspona, ali i teškog vremena i sunca koji nam je direktno u glavu udarao, bez ikakvog povjetarca ili hladovine i prilike da se zaklonimo. Na jednom prevoju prije samog kraja dugog i iscrpljujućeg uspona lokalno stanovništvo je napravilo okrepu. Međutim, nije to bila okrepa kao što te kod nas u regionu pripaze npr. u Sloveniji ljudi u selima oko Vipave su iznosili svoju okrepu, vodu, domaće energetske pločice i okrijepili takmičare domaćinski. U Hrvatskoj, BiH i Srbiji također se znalo dešavati da ljudi na trkama iznesu svoje stolove i počaste takmičare. Naš domaćinski mentalitet malo ko ima! Ova improvizirana okrepa u Francuskoj je ustvari bio poslovni model prodaje hladnih sokova i pića. Moram priznati, nikad bolje potrošenih 20 eura na 4 limenke. Vratilo nas je u život, a hvala im na tome.
Završila se i ova dionica. Sljedeći fokus je bio prevaliti 30 kilometara do tranzicijske tačke na kojoj nas čeka topli obrok i kompletna presvlaka iz nove torbe (drop bag) koju smo ostavili na startu s namjerom da nas čeka na ovoj okrepi. Inače, okrepe na trci su bile opskrbljene Naak proizvodima, kao jednim od glavnih nutritivnih partnera trke. Svaka okrepa je imala razmućene elektrolite s različitim okusima, a kako smo odmicali od starta sve bolje i bolje su omjer praha i vode pogađali. Zaista, na prvih par okrepa to je bila obična splačina, ali kasnije je bila druga priča. Pored elektrolita, tu su bile opcije tople supe s nudlama ili rižom, sir, krekeri, voćni obrok, energetske smjese od Naak-a, vafli i sl. Pored mojih energijskih planova i resursa sve ovo s okrepa je bilo sasvim dovoljno. Na ovoj dionici javile su se prve krize, ali smo ih bratski Irhad i ja rješavali. Ja sam u tom periodu bio solidan i osim umora nisam imao problema. Irhad je imao velikih problema s žuljevima na nogama. U jednom trenutku je spomenuo i broj žuljeva. Skoro dvocifren.
Obzirom da smo sve do tad zajedno prevazilazili, ovaj njegov problem je bio i moj problem. Kako nisam sklon žuljevima, razumijevanje mi je bilo teže, ali sigurno je naporno i tegobno kad te na svakom koraku nešto žigne. Posebno stresno na nizbrdicama. Teška situacija. Razdvajanje nam nije bila opcija do tranzicije. Kolebanja i teških momenata je bilo kod obojice, ali smo ih prebrodili. Kako smo duže odmicali, a nismo stizali do tranzicije kod njega se gubila volja za nastavkom trke. U jednom trenutku, valjda umoran i pod velikim bolovima, iskreno me pitao: „Šta bi ti uradio da si u mojoj poziciji?“. Prvo što sam odgovorio je bilo da ne bi odustao. Zatim sam spomenuo njegove dobre pripreme za trku i disciplinu koju je imao kod treninga, a onda uporedio i s nekim od trkača koji su bili na stazi, s namjerom da istaknem njegovu zaista ogromnu sirovu snagu koju malo koji trkač ima od ovih koji su bili tu oko nas. Posložio je i on stvari redom i logično. Tuširanje na okrepi, previjanje i saniranje od strane doktora, da odspava, klopa i da onda nakon svega toga odluči. Jedan od emotivnijih trenutaka mi je bila ova distanca. Nakon ove razmjene mišljenja predložio sam da misli fokusiramo na nešto drugo i da probamo uživati u ambijentu i pejzažu. Snaga uma je nešto zaista bitno na ovim distancama, a nekad treba nadmudriti sebe i svoj mozak. Zato često kažu, na ovim trkama, da ja najvažnije pobijediti sebe.
Na teškom i tehničkom spustu do Beaufort tranzicije malo smo se razdvojili, a ja sam stigao nekih 15 minuta prije na tranziciju. Odmah sam se osvježio i preuzeo torbu, te uočio da na tranziciji nažalost nemaju tuševe, samo standardni toalet. Tranzicija je oformljena u sportskoj dvorani u koju su ubačeni stolovi za obroke, a strunjače za spavanje. Presvukao sam se u novu odjeću i odmah zauzeo jednu strunjaču. U tom trenutku Irhad je stigao. On je otišao po planu sve da uradi, a ja sam se bacio na spavanje. Prije nego ću utonuti u san preko razglasa se čula mikrofonija koja je u dva navrata toliko glasna bila, da je probudila one jadne i napaćene trkače. Nakon toga se čuo i glas koji je nagovijestio da prevoz i bus kreće za 5 minuta za one koji su odustali na trci. U isto vrijeme presmješna i frustrirajuća situacija. Legao sam i brzo zaspao. Nije mi smetala ni graja koja se okolo čula, niti išta drugo. Berem plodove onih treninga spavanja (power naps) iz pripremnog perioda. Odspavao sam nekih 30tak minuta. Sat koji sam navio me probudio, a iskreno imao sam sumnje da ću ga snoozati i nastaviti dalje spavati. Kad sam se probudio spakovao sam opremu koju sam presvukao, a obukao novu. Ključni faktor je bila i promjena patika. Na trci sam koristio Dynafit Ultra 100 patike za prvih 91km, a narednih 57km Dynafit Ultra 50. Svježina koju osjetiš promjenom patika je nešto neopisivo, a noge kao da su se regenerisale. Pronašao sam Irhada na previjanju. Kad je izašao bio je vidno zadovoljan, rekao je da će još odspavati i jesti, pa će krenuti. Ja sam zajedno s njim pojeo konkretniji obrok u vidu paste i nakon toga krenuo lagano. Dogovorili smo se da jedan drugome javljamo situaciju u slučaju krize ili odustajanja. Na svu sreću ovog drugog nije bilo.
Napuštanjem tranzicije sam utvrdio da sam se poprilično zadržao. Dva puna sata. Ne znam ni sam kako mi se izvuklo toliko vremena. Nastavio sam dalje samostalno i prelazio kilometre poprilično dobro. Druga noć na nogama mi je bila nepoznanica, ali sam je dobro podnosio. Bila je hladnija od prve, pa sam jaknu navukao. Lampa koju sam koristio mi je trajala obje noći i nisam morao da koristim rezervnu. Na većim visinama zbog vlage koje je bila prisutna zbog glečerskih otapanja i velike količine vode, pojavio se i neki vid rose. Zemlja je bila mokra, a teren sklizak.
Vremenski najteži trenuci na trci su mi bili oko zore. Tu organizam i mozak šalju signale da je trebalo da sam u krevetu. Specifično za ovu trku mi je bilo i što sam na stotine trkača prošao koji su kao „ugašeni“ ležali pored planinske staze. Na svim lokacijama, u svim oblicima i bez pravila. Pored rijeke, na betonu, ispod borove šume, na livadi, sjedeći, ležeći. Ludo iskustvo. U ovom dijelu sam redovno provjeravao poruke i konsultovao aplikaciju. Puno je značila poruka od ekipe koja je pratila. Aplikacija je slabije radila i nije bila pouzdana, pa sam često tražio od supruge da mi kaže dokle je Irhad. Na Les Contamines Montjoie okrepi on je bio 20 minuta na kameri iza mene. Poslije ove okrepe sam imao jaku situaciju za koju sumnjam da sam halucinirao, ali možda i nisam!? Naime, kako se penjem i izlazim iz gradskog područja, na vrhu ulice prolazi Jim Walmsley i zastajkuje u svom vozilu. Spušta prozor i govori: „Bravo, Bravo. Bon courage!“ Iza njega je dijete i ono isto me podržava. Vozio je Fiat Pandu.
Slijedila su „još tri brda i uspona, nizbrdo i ravno“, kako je neko napisao u poruci. Meni je za takvo što trebalo pola dana. Penjući se prema Col de Tricot imao sam i prve halucinacije, barem da sam ih svjestan postao. To je najteži preostali dio trke i uspon od nekih 800+ elevacije. Prije uspona sam vidio neke domaćine koji imaju svoje odmaralište i restoran u kotlini, a ja sam se pozdravio toliko srdačno s njima kao da ih znam od ranije. Igra podsvjesti. Vjerovao sam da sam na tom dijelu već bio, poznavao sam ljude koje sam susretao, a ovaj prevoj koji sam trebao da popenjem mi je tako poznat kao da sam na njemu bio u nekom planinarskom pohodu. Naravno, to se nije desilo.
Uspon je bio pretežak, možda i najteži dio moje trke. Na jednom mjestu sam stao i vodu skupljao na potočiću skoro kap po kap. Najsmješnije je što je na drugoj strani doline padina s koje se slijevaju potoci vode. Čitava dolina huči, ali mi se penjemo skroz kontra stranom na kojoj nema vode. Vidim ja vrh prevoja i ljude koji su okrepa na vrhu, ali do njega nikad doći. Nekako smognem snage i nogu za nogom, dođem do vrha. Tu me očita volonter i kaže da sam prvi iz Ba(o)snia. Rekoh, drago mi je da čujem. Zaista ponosan je čovjek kad na ovako velikom događaju predstavljaš svoju zemlju. To mi je više puta prošlo kroz glavu. Ne zbog nekog rezultata koji mi napravimo. To je slobodno možemo reći neki prosjek, ako se iz profesionalnog ugla gleda. Nego, što ljudi koji vide našu zastavu na prvu, uopšte ne znaju odakle smo mi, pa kad mu kažeš i pojasniš onda se malo lampice upale. Eto koliko smo mi bitni ili prepoznatljivi u svijetu. Ovo je međunarodna trka na kojoj sam imao priliku prozboriti s osobama različitih nacionalnosti, s različitih kontinenata i svi se blago iznenade na spomen imena naše države. Realnost.
Samo što sam napunio vodu i krenuo nizbrdo. Čuje se: „ Shaaabbbaaaaa!“ Brat me stigao. Svjež, presvjež! Naravno, nastavljamo dalje skupa bez namjere da se razdvajamo. Idemo ovo završiti! Na jednom spustu ja pozdravljam porodicu s djecom i govorim; „Hello for the second time“! Vidim gleda me čudno Irhad, pa tu spomenem da sam ih vidio na nekom ranijem usponu, a da su se vjerovatno premjestili da planinare na ovoj dionici. Situacija tri i igra podsvjesti. Na Bellevue prevoju i okrepi dočekuje nas ranije spomenuti zemljak Mukir. Legenda je došao da nas izbodri i zajedno s nama se spusti do cilja. On je nažalost okončao svoju trku na 50. kilometru, ali je prateći nas na aplikaciji došao i dao nam ovakav vid podrške, iako se nismo poznavali ranije. Veliki gest podrške. Hvala velika i na ovaj način.
Spustom u Les Houches naša trka je praktično završena. Ostao je ravni dio od nekih 8 kilometara. Pored staze svi ljudi koji prolaze ili idu nama u susret, jave se sami od sebe i daju podršku. Nevjerovatna kultura pozdravljanja. Čak sam u jednoj prodavnici prije trke primijetio kako Francuskinja na kasi nakon što je se zahvalila i pozdravila, uredno sačekala da je prodavac pogleda u oči i da joj on odgovori, da na taj način završe uspješno komunikaciju. Svi su takvi ili slični. Zanimljivo. Još jedna interesantna priča koju bi da spomenem vezano za kulturu i donekle mentalitet. Radi se o djevojci koju sam upoznao tokom trke, a u razgovoru mi reče da je otac prijavio na trku i pomogao joj oko plana priprema. Zamisli koliko je njima razvijena svijest o ovakvim stvarima i kad bi to mogli kod nas dočekati?
Uglavnom zadnji dio iako je trčljiv, mi smo hodali. Vrijeme ulaska u cilj nam nije ni bitan. Znamo da završavamo. Kilometar prije cilja već je formiran koridor ogradama koje te usmjeravaju do samog cilja. Rašid nas dočekuje prije cilja, slika i snima. Ulazimo u cilj zajedno, a kolega trkač iz Pariza nam kvari finišersku sliku, jer je skrenuo da se pozdravi s nekim iz publike, pa je uletio tik ispred nas na kapiji. Nema veze. Zadovoljno čestitamo jedan drugom i finalno poziramo fotografima. Nevjerovatan osjećaj i zadovoljstvo.
Uslijedilo je preuzimanje finišerskih prsluka, kao uspomenu na ovu predivnu i pretešku trku. Najtežu u mom dosadašnjem trail iskustvu. Detalj oko medalja mi je super i podržavam ga. Kod većine trka medalja je zagarantovana za svakog ko završi trku. Moje mišljenje je na tragu ovog koje imaju organizatori UTMB-a. Medalja je za pobjednike, drugoplasirane i trećeplasirane. Ostalim, drugi vid valorizacije njihovog uspjeha, a ovaj u obliku prsluka je sasvim ok i pruža satisfakciju.
Obrok nakon trke i nije baš neka sreća. Više kao neka od okrepa koju smo prolazili na trci. Nismo ni razamatrali taj obrok, nego smo otišli na konkretnu hranu u restoranu. U povratku u kamp, preuzeo sam biciklo i dovezao se do kampa. Nije strašno nakon 148km i 9600+ elevacije i isto toliko spusta, provozati se i 2,5 kilometra na biciklu. Brick. Što bi rekli triatlonci.
Sutradan, nakon kvalitetnog sna i regeneracije organizma, sveukupno stanje je zadovoljavajuće. Osjetim da zatežu mišići, ali ništa strašno. Na trci je hidratacija bila izvrsna, nije bilo dehidracije organizma. Nije bilo grčeva. Pokazatelj da je trka dobro odrađena i pripremljena, ali i pokazatelj da se možda mogao i bolji vremenski rezultat postići. Žal ne postoji. Biće prilike.
Trka, sami događaj i sve oko njega mi se jako dopalo i dojmilo. Kad sam pokušao dati sebi odgovor zašto je to tako shvatio sam da ustvari ovdje je sav fokus na trailu i trkačima. Sve je podređeno tome da trkač ima puni ugođaj i doživljaj. Savršeno pripremljene staze po pitanju markacije, distribuiranih GPX fileova, mjerenja vremena i prolaza takmičara, aplikacije za takmičenje, okrepa na trasi staze, komunikacije s trkačima, bodrenja trkača. Ostali fokusi tipa jel bogat startni paket, jel ima ćevapa i derneka nakon trke su sporedne stvari. Ljudi vole i to, ali jasno je zašto su svi došli. Dodat ću još jedan detalj. U startnom paketu se dobije papir sa svojim imenom i zastavom države iz koje dolaziš. Taj papir se postavi na torbu, pa pored broja koji je oko struka, drugi takmičari mogu da prepoznaju odakle si i kako se zoveš, sve u cilju da se lakše uspostavi komunikacija i da se ljudi povezuju.
Imam još toliko detalja i dojmova o kojima bi mogao pisati, ali bojim se da ne budem dosadan. Kao da to već s ovim dosadašnjim tekstom nisam. Zadržat ću nešto za sebe i svoju ekipu koja je bila sa mnom na Alpama. Fenomenalno iskorištenih sedam dana! Kakvo iskustvo i doživljaj!
Čestitke svima koji su učestvovali ove godine na UTMB trkama, posebno drugu Maidu na herojskoj borbi i završetku UTMB distance. Njegov izvještaj bi volio pročitati.
Hvala UTMB. Hvala Chamonix. Hvala Alpe. Hvala Francuska i Italija. Hvala Senchi na sportskoj podršci. Hvala Irhadu bratu i partneru u savladavanju ove sega-mega-ultra fascinantne trke. Hvala svim prijateljima. Hvala rodbini i porodici. Hvala Moje trčanje. Do sljedećeg pisanja želim vam svako dobro.
Vaši komentari
