Piše: Maid Begić
U 16:03 po lokalnom vremenu, 46 sati nakon što sam krenuo da trčim na ovom istom mjestu, kompletirao sam taj krug od 176 kilometara, nabrao 10 hiljada metara akumuliranog uspona i od uzbuđenja, ali vjerovatno više zbog osjećaja ispunjenosti – stvar je konačno bila gotova, krenuo da urličem iz petnih žila.
Dvije sedmice bile su dovoljne da mi saperu sve moguće emocije, a sada kad osjećam da se stvar stišava, a da još nisam krenuo romantizirati sve događaje, pravo je vrijeme za jedan objektivan osvrt na sve što je dovelo do starta i na sve što je dovelo do cilja trke.
Ja sam rekreativni trkač koji je svoj užitak pronašao u pentranju po brdima i planinama. Pred kraj prošle godine sam sa svojih pet saboraca podijeljenih u dvije grupe po prvi put okušao sreću u lutriji za UTMB. Prijave su se otvorile u decembru, a izvlačenje lutrije zakazano je za 16. januar 2024. Podijelili smo se zbog velikog bodovnog jaza između jednih i drugih, ali lutrija je lutrija, grupa sa manje bodova/stonesa je prošla na UTMB. Druga grupa odlučila se za plan B i tako se prijavila na TDS, drugu trku po popularnosti, vjerovatno prvu po težini od svih u sedmici trčanja koju zatvara glavni događaj. Za referencu, moju grupu činili smo Bakir, Ado i ja. Oni što su otišli na TDS su Rašid, Irhad i Šaba. Šabinovo i Irhadovo iskustvo sa TDS-a mogli ste čitati nedavno.
Pripreme
UTMB je jedna od najtežih trka na svijetu, ‘krive’ su Alpe i ljepota same konfiguracije staze; ova trka je prvi put održana 2003., do 2005. doživjela par promjena, ali je već tad postala najpopularnija i najprestižnija trka u kalendaru. Uz ovu trku imaju serijal manjih distanci koje će se trčati u toku sedmice, po glavnom događaju nazvane UTMB week: CCC (101 km), OCC (57 km), MCC (50 km), ETC (20 km) i pomenuti TDS. Za sve trke bilo je oko 25 hiljada prijava, a interesovanje je daleko najveće, naravno, za onu koja i nosi ime eventa. Usput budi rečeno, UTMB je postao takva mašina da su krenuli da kupuju druge trke i rebrendiraju ih kao događaje iz UTMB World Series franšize. Neke od tih trka su 100 milja Istre i Julian Alps Trail, na kojima sam skupljao dragocijeno kamenje. To korporativno pakiranje zadnjih godina počelo je odbijati određene trkače, Kilian i Zach Miller su čak javno negodovali zbog toga što mašina melje kako melje, ali teško je zaustaviti trend – broj prijava raste iz godine u godinu. Te stvari me ne diraju, ja bih da prođem stazu sa moćnim masivom Monc Blanca u pozadini, fokusiran sam na samu želju da istrčim pred masom ljudi iz Chamonixa, pređem dug put i vratim se masi u Chamonix. Mala je vjerovatnoća, ali je želja velika.
Neću da odmah letim u brda i neću da se dajem životom u treninge odmah samo da bih dokazao koliko je želja jaka. Treba mi hladniji pristup i objektivno suočavanje sa svim čim raspolažem – dobrim i lošim. Prvo što upada u oči je da sam za UTMB neiskusan trkač sa nepune četiri godine u trailu – od čega prve dvije nisu bile godine ozbiljnog i posvećenog treniranja. Najduže što sam ikad trčao je 100km, a to je daleko od dovoljnog da bi se ‘napao’ UTMB. Da sam samo odradio neku trku od sto milja prije ovog… Da sam, ali kad?! Pa tek juče sam potrčao kako treba! Sve u svemu, preambiciozno je. Da bih uopšte završio, trebam da napravim omanje čudo – da prevalim i izdržim ono što objektivno ne bih trebao da mogu.
Za pomoć pri pravljenju plana priprema obratio sam se čovjeku kojeg tad nisam znao lično, Jasminu Krhanu. Jasmin je trkač iz Mostara, a koji je istrčao TDS prošle godine za respektabilnih 40 sati. Kontajući da su TDS i UTMB tu negdje po težini, mogao bih raditi onako kako je on radio. Čovjek je pristao da pomogne, i to na način da mi pravi plan priprema i prati razvoj, sve pro bono. Od mene je praktično odmah tražio da promijenim sam pristup treniranju, u prevodu da krenem raditi smanjenim intenzitetom. Postepeno ćemo povećavati volumen treninga, ali intenzitet ostaje isti. Akcenat je na elevaciji, ali trčim i po ravnom. Blokovi od tri naporne sedmice plus jedna lakša sedmica – sedmica odmora. Od sad će biti ovako i nikako drugačije. Trenirat ću do 6 dana u sedmici, 3-4 treninga trčanja, 2 dana bicikla i 1 dan teretane.
Njegov prijedlog je i da spavam što više, stresiram se što manje i da regulišem ishranu: da forsiram proteine i bijelo meso, ribu, crveno meso u granicama, da izbacim šećer, da objedujem češće, a manje i da ne jedem kasno. Ništa ovde nije novo, ali rijetko ko ima volju da poradi na baš svim stvarima od navedenih. A samo kombinacija svega garantuje dovoljno dobar oporavak u dugom trenažnom procesu. Ali OK, radim sve to, i to s lakoćom, slušam usput kako sam predan i disciplinovan… može, jesam.
Drugi aspekt priprema, onaj koji se usput nameće i ispostavlja se da će nas pratiti do samog polaska na put, je oprema. Vjerujem da smo svi prevazišli zabludu da je trčanje najjeftiniji sport (da je uopšte jeftin), pogotovo kad je u pitanju ultra trail. Organizatori UTMB-a su tokom godina učili iz iskustava i sad imaju utvrđenu listu obavezne opreme koju svaki trkač mora nositi sa sobom. GTX jakne, hlače i rukavice, ruksak sa flaskovima, dvije čeone lampe sa baterijama, prva pomoć, power bank, astrofolija… bili ste nekad na planini i posvjedočili strahoti koju donosi neočekivana promjena vremena – ako se nama desi u toku trke, organizatori hoće da je spremni dočekamo i izbjegnemo potencijalno loš scenario.
Naravno, niko od nas nema svu opremu koju traže… ili imamo ponešto što je zrelo za obnovu. Neke stvari je teško naći, kao npr. vodootporne rukavice, za ostale ćemo morati ići u Hrvatsku ili Sloveniju jer tamo su outdoor shopovi bolje opremljeni, možemo ponešto naručiti i online… oprema je zapravo i najveći trošak. Njom ću se baviti uporedo s treniranjem, aktivno ću tražiti sponzore i podršku. Iz MBike-a me preduhitre, daju mi odličnu ponudu i napravimo dogovor koji me je spasio finansijski. Nisam stao tu, u potrazi za finansijama i/ili opremom, poslao sam dosta dopisa, na razne adrese, ne očekujući uopšte odgovor. Deltron d.o.o. – ljudi uvoze klime, nisam vjerovao da će mi pročitati mail, ali jesu, bili su velikodušni i bit ću im dovijeka zahvalan, zahvaljujući njima sam se osigurao da mogu priuštiti sebi odlazak na put.
Vučko trail
Vučko je najpopularnija bh. trail trka, održava se uvijek u drugoj polovini juna i nipošto ne želim da je propustim. Taman dolazi na mjesec i po prije UTMB-a i savršen je trening i prilika da ocijenim svoje stanje. Prijavio sam da trčim red course od 60k / 3300m elevacije. Lijepo je osjetiti prisustvo drugih trkača i publike da se razbije monotonija solo treniranja, ali ovo je i dalje trening, treba ući svjež u cilj, i ako je to moguće, u razumnom roku od 13-14 sati. Ušao sam u cilj za 15 i po sati, više mrtav nego živ. Zadnja dva sata proveo odvajajući se od duše, povratio sigurno deset puta. Grčenje i mučnina su zabavna kombinacija. Ulazak u cilj bio akt dovlačenja poluživog tijela. Pomislim tu: šta ima UTMB?!
Zadnje četiri trke sam ispovraćao dušu u više navrata. Dva DNF-a i dva mučenička prolaska kroz cilj. Nakon Vučka se odlučujem na treninge u kojima ću ubirati što je više moguće elevacije, ali prioritet mi je pritom da pravim konkretne pauze i jedem konkretnu hranu. Julski treninzi su bili takvi da sam radio bezbroj krugova od podnožja gdje sam parkirao auto do vrha, odakle bih se vraćao, pojeo sendvič, supu ili pokoji krastavac i penjao opet. Plan je bio da do kraja mjeseca skupljam 5 km elevacije svake sedmice. Najčešća takva dionica bile je Babin Do – Obzervatorij, 800m elevacije u 3,5 km. Na istom principu radio sam Pino – Sofa na Trebeviću, a povremeno bih se izveo na kružnu turu od Pionirske, preko Skakavca, Bukovika i Crepoljskog pa nazad. Peak priprema je tura po Čvrsnici sa Irhadom i Šabom: odradili smo 54 km i nagurali 4200m elevacije, a praktično svjež sam završio trening.
Pripreme zaključimo dvanaestosatnim peglanjem staze Babin Do – Obzervatorij, sa 6 ponavljanja (ne mogu a da ne pomenem da je Šaba ostao da odradi još dva kruga nakon što smo mi završili, manijak). Tu primijetim da se zapravo ne smaram na opetovanim ponavljanjima beživotnih uzbrdica, a i da su noge voljne i kadar ispratiti. Negdje se potajno nadam da bih ovakvim pristupom ipak mogao završiti UTMB. Uzmem tri sedmice za odmor tijela, potrčim u tom periodu 3-4 puta po ravnom i odjednom – eto ga, spremanje za put.
Road to Chamonix
Start UTMB-a bio je u petak, 30. 9. u 18h. Bakir i ja na put krećemo u srijedu, s nama idu njegov brat Rizo – logistička podrška i sin Ahmed čiji supermoćni downhill bajk prevozimo na krovu auta; našao je na netu odlične rute za spust dok mi budemo trčali. U putu pratimo kretanje naše ekipe na TDS-u. Oni su krenuli trčati u ponedeljak nešto prije ponoći i danas završavaju: saznajemo da je Rašid odustao negdje na trećini, a Irhad i Šaba su još uvijek u igri. Izjeo sam nokte od muke i refreshao stranicu 200 puta. Nije bilo mira dok se nismo uvjerili da su završili trku. 148 km sa 9930m elevacije za 40 sati, momci su izginuli, ali pregurali! Uputimo im čestitke i privedemo svoju vožnju za srijedu kraju. Prespavamo u Novoj Gorici u Sloveniji i krenemo u četvrtak ujutro put Chamonixa.
Popodne stignemo u smještaj u St. Gervais, 20ak kilometara udaljenom od starta utrke. Očekujemo nekad oko ponoći da stigne i Ado, on nam dolazi iz Berlina. Kasnije u danu odemo da pokupimo bibove i tu doživimo expo UTMB-a u punom sjaju. Ovaj gradić je srce Alpa sa najljepšim kućama i ulicama kao iz bajki, zimi postaje idilični centar za zimske sportove, ali trenutno su ulice krcate jer je toku pravi trkački mevlud; pitam se koliko hiljada ljudi je tu?! UTMB je stvarno Meka trail trčanja, privlačan je elitnim trkačima koliko i sponzorima, svi žele da su ovde. Ne bih mogao netrkačima dočarati koliko je hajpa oko ovog događaja. Trebalo mi je pola sata da prođem pored svih kućica popularnih i manje popularnih brendova proizvođača outdoor opreme. Ako ste štogod od opreme zaboravili kući, to možete naći ovde – no, ne baš jeftino. U prolazu na jednom od ekrana vidim Mathieu Blanchard daje intervju na podijumu ispred nekoliko ljudi. Gledam i kontam “ta će Blanšard!” Pokupimo bibove, nađemo se sa TDS trojcem i tu iz prve ruke slušamo kakve bitke su se borile na stazi. Njihova iskustva su za nas savjeti i tako mi Irhad naglašava “Ući ćeš u drugu noć i to ti je najgore. Nemoj ni slučajno pomislit da prilegneš i odspavaš. Tu će ti bit kraj.”
U petak ujutro smo nervozni, jedemo, spremamo stvari, opet jedemo, dajemo završne upute jedni drugima, još malo se spremamo, opet jedemo, pijemo elektrolite, vitamine i magnezije. Gledamo s balkona kako se na ulici tačno ispred zgrade podižu šatori, tu će nam večeras biti okrepna stanica. Druga po redu u trci. Moje tajno oružje za trku su četiri sendviča koja sam napravio i spakovao u celofan: dva za prvi dio trke, dva za drugi. U njih večeras polažem velike nade, treba da me spase od stomačnih tegoba, mog najvećeg neprijatelja. Prevezemo se u Chamonix, u 16:30 odlažemo drop bag-ove koji će nas dočekati na tranziciji u Courmayeru i idemo zauzeti mjesto na startu. Tamo nam se pridružuju Šaba, Irhad i njihov logističar Zlaja, došli su u miru i donijeli pive da nas isprate. Irhad ponavlja “Nemoj zaspat drugu noć. Šamaraj se ako budeš morao, nazovi mene i psuj mi sve, ali nemoj zaspat“. Upozoravaju nas na cut-off limite; prvih 80ak kilometara nema vucaranja, treba biti brz da bi se prošli vremenski limiti. To me malo pogađa, baš sam mislio da se vucaram koliko god to bilo moguće. Petnaestak minuta do trke spiker nas poziva da se postrojimo. U momentu sam osjetio val nervoze kako je prošao kroz kosti svih trkača. Gledamo se međusobno, pogledi koji kažu “Dešava se?! Stvarno se dešava?!“ Koliko snova će da se ispuni u narednih 46 i po sati…
Lik na razglasu drobi neumorno, nabrijava trkače i publiku, pojma nemam šta priča jer priča francuski, ali kontam da je sve u superlativu. Šta god kaže, masa se uzbudi. Konačno u 17:58 čujem Conquest of Paradise i znam da ćemo na kraju numere krenuti u juriš. Srce mi poleti u grlo.
UTMB kao takav
Put od 176 km kilometara počinje… gurkanjem u masi, jer nas ima preko 2700. I malo je teško disati. Tek nakon prvih 700 – 800 metara smo u stanju krenuti da trčkaramo. Teško ide to početno hodanje jer je publika koja stoji s obe strane koridora nevjerovatna. Svaki čovjek, žena i dijete je na nogama, svi skaču i urliču, ima tu interesantnih koreografija, neizbježna su i kravlja zvona, Allez, Allez! Bon courage. Bakir i ja sve vrijeme trčimo skupa, Ado je tu negdje iza nas i povremeno nas stigne. Do prve stanice, Les Houches na 8. km, broj ljudi sa strane i intenzitet navijanja nije se smanjio. Ispratili su nas dalje prema St. Gervaisu, a do njega je već ozbiljniji poduhvat, do okrepe imamo 13 km dužine i 800m elevacije, usput će i mrak pasti. Cut off je u 22:00, a mi stižemo oko 21:25. Sve vrijeme se u St. Gervaisu trči cestom, a ovde je okupljena masa jednako euforična kao i u Chamonixu, rade sjajnu koreografiju meksičkih talasa dok prolazimo, a mi se gledamo i ne vjerujemo šta nam je priređeno. Ne trčimo – lebdimo. Kasnije ćemo saznati da je Ado odustao na ovoj okrepi. Na njegovu žalost, dan mu je počeo tako što je saznao neke uznemirujuće vijesti i on jednostavno nije bio mentalno usmjeren ka trci.
Gledajući unaprijed na okrepu Les Contamines udaljenu 8 km, nafuramo se da pojedemo što više hrane u što kraćem roku. Mogao sam komotno i pucati sebi u stopalo, toliko sam se unazadio tim potezom. Umjesto da uzmem pet minuta, predahnem i jedem slano – slatko – voće, ja sam u jednoj minuti krenuo da natrpavam slatko, pa slano, pa voće i sve to zalio užasnim energetskim napitkom Naak. Njah, bljak. Stomak je odreagovao onako kako i zaslužujem da reaguje, mučninom. Do naredne okrepe sam trčao teško i pokušavao da pratim Bakirov tempo, a onda po dolasku na okrepu ispovraćao dušu i automatski otpisao ideju da ću završiti trku. Ohrabrim Bakira da krene svojim tempom, ja sada moram usporiti i čekati da mučnina prođe… ili da se pogorša, što bi i efektivno bio kraj za mene.
Od Les Contaminesa do La Balme ima 8,6 km kontinuiranog uspona, koji pred samom okrepom postaje veoma strm. Do te strmice sam hodao ko zombi, pokušavao da potrčim par puta i odustajao od te ideje u nemoći. Dogegao se do okrepe i onda se ništa posebno nije desilo, samo sam doživio naglu promjenu energije, neočekivano oživio i poderao uspon, potom i spust do Les Chapieuxa na 52. km. Tu pojeo tanjir supe, pojeo sendvič, prepakovao ruksak, posjedio do 10 minuta prije cut off-a (koji je bio u 5:15) i krenuo dalje.
Subota je već uveliko, uskoro sviće, i ja sam u odličnom stanju. Moja trka je već praktično od početka u modu laganog bježanja ispred cut off-ova, pa sam tako prihvatio i naredni korak: imam 5 sati do Lac Combal-a, dovoljno da pređem 19 km i popenjem 2 hiljade uspona. Može se. Na desetak kilometara između dvije okrepe ima check point na vrhu koji se zove Col De La Seigne, od okrepe do njega je oko 1300m uspona u 10 km dužine. Ovo mi je bio možda najduži cener ikad. Išao sam dovoljno brzo, prestizao ljude, ali ima nekoliko brijegova u koje kad pogledate, pomislite “pa ne može se ići više od ovog, nema gdje, tu je kraj“, onda kad popenjete brijeg, shvatite da se put slomi na drugu stranu brda i nastavlja dalje. Svaki put tako, kao da vrh sve vrijeme bježi od mene. Ipak, biti na Col De La Seigneu u zoru je dostojna nagrada za trud. Jedan novi svijet se otvori, ljepotu kanjona sa livadama i rijekama teško je opisati riječima. Međutim, inspirativan trenutak nije mogao trajati dugo sa cut off-om na umu. Još pokoji manji uspon i jedan dugi spust i dolazim do Lac Combala. Ovaj put imam 20 minuta do cut off-a, više nego dovoljno.
Naredna stanica je Courmayer, tranzicija na 83. kilometru. Cut off je u 13:15. Ja stižem 12:35 u apsolutni cirkus. Vjerovatno jedini slabo organizovan aspekt čitavog UTMB-a, po onom što sam vidio, je sala za tranziciju u sportskom centru Courmayer. Tu se trebamo presvući, leći ako imamo vremena, osvježiti, šta već ne… nije bilo prostora ni za šta. Previše je ljudi, prevelik je haos, nedovoljno je toaleta. Odlučim da trku nastavim u tenama u kojima sam počeo i da samo promijenim čarape (krenuo sam u Salmon Ultra Glide 2; iako je kod ovakvih distanci preporučljivo na pola trke promijeniti tene, nisam to uradio – bio sam veoma zadovoljan i tenama i stanjem stopala i zglobova). Naspem vode u flaskove i izvučem se iz centra u 13:14 da mi otkucaju pravovremen izlazak. Izlazak je bio paničan, nisam prethodno uspio ni spakovati stvari tako da istrčavam iz dvorane sa sve kesama u rukama, stvari mi ispadaju, kupe ih volonteri i trče za mnom van dvorane da ih predaju. Ispred spakujem šta stignem, nešto stvari ponesem, ostatak ubacim u drop bag koji sam, srećom, morao upravo tu ispred dvorane i da odložim, i nastavim dalje s kesama u rukama. Usput pokušavam da pojedem sendvič.
Ispostavlja se da organizatori imaju ekipu redara koja na kretanje tjera ljude koji idu tik ispred cut off vremena, oni mi ne daju da stanem i rasporedim stvari iz kesa u ruksak; požurim malo i pobjegnem im, onda stanem da još nešto od stvari naguram u ruksak, oni me stignu i najure dalje… i tako četiri-pet puta. Neki Švabo ide sa mnom i protestuje kod redara u moje ime, govori da je na nama da li ćemo stići na time limit ili ne, redari opet imaju svoju logiku – samo kažu da je njihov tempo spor i to se mora ispratiti. Oni pobjeđuju u raspravi, Švabo se smiruje, a ja sam zadovoljan i njemu zahvalan jer sam bez pritiska njihovog prisustva uspio srediti ruksak. Idemo uporedo s redarima, jedan od njih mi objašnjava da on redovno trči ovu rutu i da to radi upravo ovim tempom i da njim stigne tačno na vrijeme cut off-a na našoj narednoj okrepi, Refuge Bertone. Ona je na 88. km, imam jedan solidan uspon da savladam.
Kažem redaru haj zdravo, imam snage u nogama da budem brži od toga, uhvatim tempo i stignem do Bertonea, potom dalje prema Bonattiju i konačno spust na okrepu Arnouvaz. Na kraju spusta pred okrepom stižem Bakira, on od bolova ne želi da požuri do cut off-a, tu je svakako planirao i odustati. Bakir je bio najveća sigurica među nama i mislio sam da će on završiti, a za nas dvojicu nisam bio uopšte siguran. Ali sad i on odustaje i ostajem jedini u trci. Pokušavam da nađem ohrabrenje u tom. Prestignem Bakira, stignem 6-7 minuta prije cut off-a, pogledam na sat i vidim da sam prešao 101 km. Od ovog trenutka svaki novi kilometar koji napravim je plus u odnosu na moju dosadašnju najdužu distancu.
Poslije Arnouvaza ide brutalan uspon od 900 metara u cca 5 km, a na vrhu nas čeka Grand Col Ferret – Švicarska! Najbolja odluka ikad bila je ponijeti sa tranzicije čiste gaće i šorc sa postavom. Imam i suhu majicu, pa se na vrhu presvlačim komplet, stavim čeonu lampu i osvježen krenem spustom u drugu noć. Na 115. km je okrepa La Fouly, tu je cut off do 22:30. Dolazim dvadeset minuta ranije, izlazim pet minuta prije cut off-a.
Naredna okrepa je Champex-Lac koji je udaljen 13,5 km, a profil staze je miks, do pola spust i od pola uspon. Odradim dobro nekih 80% ove distance, ali pred okrepom ne mogu više da trpim bolove koje mi zadaju žuljevi, ne mogu da trčim. Dođem uz solidnu vremensku zalihu do Champex-Laca, na okrepi potražim medicinsku pomoć. Tu mi daju dvije injekcije izravno u žuljeve i uredno sve to zalijepe. Koristim ostatak vremena da pojedem sendvič i supu, tražim kafu – kafe nemaju.
Odmah po izlasku s okrepe ide još 800m uspona u cca 6km dužine, a što će trajati naredna dva sata. Nisam dovoljno budan za ovaj poduhvat, san me hvata, mrkli je mrak, ali postaje hladno jer se penjemo po nekoj goleti. Pravolinijski uspon, na vrhu vidim svjetlo na kojem je, ispostavit će se, check point, do njega vodi put donekle osvijetljen sporadičnim čeonim lampama. Ne ide mi baš najbolje, sanjam neke primamljive stvari koje me vuku da im se predam, ali povremeno nabasam na nekog od trkača koji je legao usput i zaspao. Strašan je prizor zateći tijelo na takvom mjestu čak i kad znaš da ljudi samo odmaraju. Ove mejtove srećem još od prve noći i pomalo im zavidim – nisam sasvim siguran da bih mogao dremnuti pola sata i biti u stanju da krenem ponovo nakon što se ohladim. Sve vrijeme mi je na pameti Irhadova ponuda – da ga nazovem i psujem mu. Odlučim da mu psujem bez korištenja telefona. Stignem jednog trkača iz Japana, on predlaže da zapričavamo jedan drugog, tako ćemo ostati budni. Ja se složim, ali brzo utonem u san, no ne prestanem hodati. Stigne me grupa ljudi, pustim ih da prođu, tu se okrenem nazad i primijetim da Japanca (više) nema. Koliko sam siguran da je i bio tu? Jesam li ga umislio ili je stao i legao da spava odmah nakon što smo rekli da ćemo pričati?! Stignem do check pointa, za divno čudo imaju kafe! Srknem dvije šolje, umijem se hladnom vodom i krenem spust prema Trientu. Zora je svanula, imam sasvim dovoljno vremena do cut off-a u 8:00 da se spustim 5-6 kilometara… što će se i desiti oko 7:40. Tu uzimam još jednu kafu i hodajući krenem dalje. Prohladno je jutro i vruća kafa je u ovom trenutku najbolja stvar na svijetu.
Iza mene je 146 kilometara i oko 8000 metara elevacije. Slijedi mi rijedak slučaj na ovoj trci – par kilometara ravnog terena. Potom ide uspon na Les Tseppes od oko 1000m na 5 km dužine, a onda spust od nekih 7 km do okrepe u Vallorcineu. Na telefon mi krenu stizati poruke ohrabrenja i upozorenja. Jedna od njih kaže da ovim tempom neću stići do Vallorcinea na vrijeme, tamo je cut off u 11:15. Ko bola neće stić? Jesam li ovoliko prešao da bih sad okasnio?! Odlučim da idem all in, popenjem Les Tseppes za nevjerovatnih 70 minuta i baš kao što sam uradio u prvom dijelu trke, u naletu adrenalina poderem dobar dio spusta ka Vallorcineu. Kontam: wow, otkud si ovo izvukao?! Tu prikočim da bih prištedio i noge i energiju, na okrepu stignem u 10:30, zadržim se desetak minuta i krenem u finalni obračun.
Finalni obračun je uspon do La Flegerea, zadnji na trci. Vallorcine je na 159. kilometru, a La Flegere 11 kilometara dalje. Prvih par kilometara uspon je blag, ide pored magistralne ceste, ljudi iz auta nam trube i mašu rukama, zadnja tura ohrabrenja za napaćene trkače. S magistrale idemo u šumu, korak po korak sad već strmijim usponom, zaslužimo i nešto malo spusta i onda opet uspon. Traje i traje i traje… kad mi je već život dosadio, sretnem volontera koji me ohrabruje: „La Flegere is just around the corner.“ Malo živnem i podignem tempo, ali ispostavit će se da kraj usponu dolazi tek za 4-5 km. Sat mi je odavno ugašen, oslanjam se na druge ljude za informacije. Konačno izlazimo iz šume na čistinu, još nekih 300-400 metara cijeđenja po sitnom kamenjaru i to je to. Temperatura je 36 stepeni, pržiona na pijesku i kamenu, nemam više vode, nema hlada ni za lijeka, ali popet ću se već nekako. Noge su se nešto ranije predale, psujem onom volonteru, za sve krivim lažnu nadu koju mi je on dao. Konačno, konačno, konačno. Dešava se, uspijevam da izguram do šatora na vrhu u kojem je okrepa. La Flegere! Nagrada na okrepi je golema: dočekuje nas starija žena sa šlaufom u ruci i nudi da nas okupa hladnom vodom. Skidam kačket i pokazujem joj na ravnicu koja se proteže od kose do obrva. To zalijevaj!
Ostaje 7 kilometara strmog spusta u Chamonix. Najgorih mogućih 7 km. Zakrpe na žuljevima su popustile davno, ali uspon je bio manje bolan po stopala nego što je spust. Da stvar učine gorom, hajkeri i trkači rekreativci su zauzeli trčljivi dio staze, ostavili nama samo špicasto kamenje i korijenje. Nije lijepo birati između jednog i drugog. Da sam pred kraj bio u stisci s vremenom, morao bih potrčati do Chamonixa. I mogao sam za nevolju, ali već od Vallorcinea nemam problema sa cut off-om i više ne vidim razloga da trčim. Spuštam se polako, jaučem u sebi svakim novim korakom. Dolazim u Chamonix, bliži se sva ona dobro poznata buka, broj ljudi pored staze se povećava, svi navijaju i čestitaju.
Pređem stepenicama preko magistrale i tu sam, ušao sam u grad, ostaje mi još možda 2 kilometra, sad odjednom opet mogu trčati, nošen ohrabrenjima publike. Prolazim ulicama Chamonixa i tu me dočekuju Bakir, Rizo i Ahmed, trče sa mnom do samog cilja. Njih tu zaustavlja security, a meni išareti da u cilj ulazim sam. Tek tad sam podigao glavu, vidio sam onaj finisherski luk i shvatio da me od njega dijeli tek stotinjak metara. Poskočio sam neartikulisano, a onda kroz trk izvukao jedno glasno OH YEAAAH!, odnevjerovao šta sam uradio i utvrdio gradivo još jednim urlikom, pa još jednim i još jednim…
Bože sačuvaj, koliko dugo je sve ovo trajalo! Nisam nikog sreo u zadnjih 8-9 mjeseci, a da ga prvo nisam uvukao u priču o trčanju, pa onda i o UTMB-u. Od onog što je bilo sanjaranje, prevelika želja i okupacija prethodnih godina do ostvarenja trkačkog sna!
Alpe su magične i trail kojim smo trčali ima posebnu čar. Svaka trka je posebna na svoj način, uglavnom ćete samo trenutke koji su bili lijepi nakon nekog vremena ostaviti sa sobom, po njima u budućim sjećanjima identifikovati trku. UTMB je tu specifičan, najprostije rečeno – prirodne ljepote ovde ima na pretek, kao ni na jednom drugom mjestu. Stazu donekle znam od ranije, pregledao sam bezbroj videa sa ove trke, ali sada imam i sopstveni katalog vizuala koji sam pohranio u najsretnija sjećanja. Nijedno od tih sjećanja neće biti ukaljano kao teška ili problematična dionica – nije bilo bolova i nemoći koji bi inače bili neizostavni dio iskustva. Tek jedan kiks sa hranom koji me je malo koštao, a iz kojeg sam izašao sa stilom. Ostatak sam se kretao dobro, u nekim trenucima čak i odlično, bez grčeva (ni tokom ni poslije trke!), što me posebno raduje – dobro odrađene pripreme i dobro odrađena trka. Alpe, bilo mi je zadovoljstvo!
Vaši komentari
