Piše: Selma Salkić
Već nakon mjesec dana sam postala totalno zaluđena svime što ima veze sa trčanjem, i krenula sa prijavama za trke.
Negdje u januaru sam se zainteresovala za Mostarski polumaraton, jer sam htjela da prvi polumaraton istrčim u svom rodnom gradu, ali sam isto tako bila svjesna da je prerano i da ne trebam da žurim, a Sarajevo mi je, svakako, druga kuća, i ne bi bilo loše ni sačekati taj septembar. Tako je i bilo.
Pripreme su krenule, ako me pamćenje dobro služi, u maju. Počela sam da trčim treninge prve grupe, što mi je na početku bilo jako teško. Do tada sam navikla trčati sa mojom Fatom (koja ima veeelike zasluge za moj ulazak u svijet trčanja, hvala Fato) nekim laganijim pace-om, pa mi je trčati malo brže i duže bez njenog društva, bilo jako neobično.
Helem, bila sam pravi đak prvak i pratila plan školski. Najteže su mi padale dužine koje su trebale da se trče u zoni 2, a ‘ona’ i ja se baš i ne slažemo. Drage volje sam radila dužine gdje je bilo race pace-a, brzih kilometara i slično, ali kada je trebalo easy – smor. Unatoč tome, moram izdvojiti easy dužinu sa Dženisom i Almedinom u 5 ujutro čaršijom, kada sam toliko uživala da nisam ni osjetila tih 16 kilometara i mislim da sam i tada mogla istrčati taj polumaraton (samo za nekih 3 sata otprilike haha).
Očekivala sam da će mi intervali najteže padati, ali zapravo sam, imam osjećaj, najveći progres napravila upravo tu. U Zajki sam znala, narodski rečeno – „dušu ostaviti“, ali osjećaj nakon dobro odrađenih intervala… ne mogu opisati!
Pripreme su tekle odlično, sve do Sarajevskog cenera, kada sam odustala i bila spremna baciti sav trud koji sam uložila – samo zbog razočaranja na jednoj utrci. Imala sam cilj tada popraviti svoj rezultat na 10k, međutim, ne znam kako i ne znam zašto, nisam uspjela. Tada sam se razočarala, i rekla sebi da ja nisam spremna za polumaraton i da ja ne trebam da ga trčim.
Dan nakon Sarajevskog cenera, kada sam treneru Jasminu rekla da odustajem od polumaratona i svih trka dok ne „sredim“ malo te svoje negativne misli i sputavanje same sebe, posavjetovao me da ne trebam da odustanem jer svakako će biti trka kojima nećemo uvijek biti zadovoljni. Tako se dogovorimo da na narednom treningu istrčimo zajedno ono što sam ja planirala postići na ceneru. I uspjeli smo, čak i bolje od onoga što sam htjela. Možda je to njemu bilo uobičajeno, ali rečenica „Ne zna glava šta možeš“ je promijenila mnogo toga kod mene, i treneru, hvala ti za to!
Vratim se na pripreme za polumaraton i nastavim još jače, sa još više volje, želje i motivacije. Posvetila sam se još više i treninzima snage jednako kao i trčanju, jer sam znala da je to još jedan bitan faktor u ostvarenju cilja.
Uzbuđenja, naravno, nije manjkalo. Očekivala sam da noć pred trku neću moći „oka sklopiti“, i imala sam toliko viška energije cijeli dan od silnog uzbuđenja, ali na vrijeme sam otišla na spavanje. Upozoravali su me na to da moram da doručkujem, i spremila sam ja tu svega nečega, međutim, ništa od toga. Nisam mogla ništa od toga da pojedem, vrlo vjerovatno od nervoze, euforije i uzbuđenja.
Krenula sam sabahile prema startu, i kako sam se približavala nervoza je nestajala, a mislila sam da će biti baš suprotno. Krenuli smo sa zagrijavanjem, slikanjem i lagano na startnu liniju. Plan je bio pratiti pejserku na 2:15. Krenula sam s njom, ali sam se na 4. kilometru odvojila i krenula sama. Znala sam kakvo mi prolazno vrijeme treba, pa sam se usudila nastaviti bez njih.
Kada sam tek krenula sama, pojavio se strah da ću opet pomišljati da ne mogu, ali nije. Fatu sam na stazi srela par puta i svaki put mi je pružila takvu podršku da jednostavno nisam ni pomislila odustati.
A tek kada sam čula da na jednoj od okrepa puštaju Čolu… pa gdje će bolje?
Kada sam prošla prvi krug i opet došla do dijela odakle smo i krenuli, vidjela trenera i ostalu ekipu iz TiTo, koji su bodrili kao što to uvijek i rade, skupila sam pozitivne energije od njih i nastavila istim tempom, po planu.
Negdje na 14.om kilometru je pejserka na 2:15 prošla pored mene, ali to me nije demotivisalo. Znala sam da me čeka naš Lepi i da ću izdržati i taj ostatak. 15ti kilometar sam završila u vremenu kako sam i trebala. Tada mi se pridružio Lepi i zajedno smo nastavili taj ostatak. Bio je plan i ubrzati ako budem mogla, međutim, tada sam već krenula da se pomalo mučim, pa smo nastavili nešto laganijim pace-om.
Značilo mi je što je trčao sa mnom, posebno što na tom dijelu staze nije bilo ni okrepe, ni navijača, niti bilo šta što bi nama trkačima moglo, bar kratko, skrenuti misli. Hvala Lepi!
Približavajući se cilju, zaboravila sam na svaku bol koja me mučila u tih posljednih par kilometara, i izvukla sam zadnju snagu da bih, kad već nisam 2:15, završila ispod 2:18. Hvala i Nixu koji je bio tu da podrži zadnjih par stotina metara.
Prvi polumaraton – završen za 2:17:55. Iskreno, meni rezultat za ponos! Sretna sam što ni u jednom momentu nisam hodala, i što je ovaj polumaraton zaista istrčan.
Drago mi je što sam nakon nepunih godinu dana, od toga da sam jedva istrčala onih prvih 30 minuta na prvom treningu, došla do svog prvog polumaratona.
Naravno, bez našeg trenera svih trenera (kako mi to volimo reći) to ne bi bilo ni u pola ovako kako je na kraju završeno. Hvala treneru na svemu i cijeloj ekipi iz Trčanje i to na podršci, a posebno hvala onima koji su trčali sa mnom dužine i intervale, i izvlačili najbolje iz mene.
Ekipa, nadam se da zajedno slavimo naše PB-ove u Splitu naredne godine! TiToMožeš!
Vaši komentari
