Piše: Adnan Puškarević
U razgovoru s trenerom sam spomenuo da bih na proljeće volio pokušati half ići ispod 1:30 (jedan od mojih inicijalnih trkačkih ciljeva).
On je podržao ideju i dogovorili smo da bi upravo Mostar mogao biti dobra opcija, s obzirom da sve poslije može biti prevruće, mada je i prošlogodišnji Mostar bio vruć. Dogovor je pao da idemo na desetosedmični plan, tako da je početak priprema padao sredinom januara.
Period poslije Valencije sam proveo trčeći smanjenim intenzitetom, ali sam pokušao održati kilometražu, pa sam se vrtio na nekih 60-70 km sedmično.
Desetak dana pred dogovoreni početak Ersan šalje plan za 1:28 uz poruku da smatra da možemo odmah ići tako. Ja kontam, ambiciozno, ali dobro, pokušat ću, pa tokom prvih par sedmica vidjeti kako ide. Gledajući plan, vidio sam da ima dosta trčanja u pejsu trke, te da dužine idu do 32 km, gdje najduža pada sedmicu pred trku i to mi je u prvom momentu bilo najstrašnije u čitavom planu (Psssst, Ersan ne zna za ovo).
Da sve ne ide po planu, pobrinula se prehlada, ili šta već, koja me uhvatila par dana pred početak plana, tako da sam prvu sedmicu proveo u borbi protiv temperature i pokušaju trčanja. Ja već počeo da sumnjam u sve, razmišljam o prekidu plana, kojeg nisam ni počeo, ali u nedjelju uspjevam odraditi koliko toliko normalno trčanje, tako da sam od druge sedmice počeo pratiti plan. Na početku teško, posebno treninzi u tempu trke, teško i pomisliti da se može istrčati half tim pejsom. Tokom čitavog ciklusa treninzi u tempu su bili toplo – hladno, jedne sedmice super, sljedeće patnja živa, ali uspjevao sam odrađivati sve do treninga od 10 km (2 sedmice pred trku), gdje sam stao nakon 4 km i uveliko se zapitao da li je sav dotadašnji trud bio uzaludan. Na kraju te sedmice sam se osjećao baš umorno i skontao sam da sam na granici da pretjeram. Ersan je napravio modifikacije na par treninga i naredni tempo od 12 km odrađujem prema zacrtanom planu. Na kraju, 2 dana nakon tempa, dolazi i famozna dužina od 32 km koju sam na kraju odradio s pjesmom i optimizam se vratio, mada je moja projekcija i dalje bila max do 18. kilometra.
S obzirom da je mostarska trka u subotu, trebalo je tokom radnog dana otići dole, uz pokušaj da se ne umori previše u vožnji. Firma mi je izašla u susret, tako da sam u petak oko podne krenuo put Mostara, izbjegavši gužve u saobraćaju. Smještaj, kratki odmor, pa do Mepasa po paket. Usput srećem Semu i ostajem s njim na kafi. On je spremao 4:10 i brže, ali je poprilično nervozan i nesiguran zbog zadnjih par treninga. Vjerujem da do samog starta nije znao kojim pejsom da otvori trku. Došavši na lokaciju podjele paketa, prva stvar koju primjećujem je dosta manji broj organizatora koji promovišu svoje trke. Mislim da su iz BiH bili jedino organizatori Konjic Summer Festa. Pored njih još 2-3 organizatora iz Hrvatske. Meni se prošle godine učinilo da ih je bilo makar duplo više.
Sam startni paket, za naše uslove, poprilično siromašan, posebno kada se doda da sam poslije prošlogodišnjeg mostarskog halfa mogao mjesec dana kuhat. Ali s obzirom da idem na rezultat, samo ono u subotu se pika, sve ostalo je manje bitno. Organizator se potrudio oko popratnog sadržaja, tako da je u petak održana konferencija “Trčanje kao inspiracija” sa odličnim govornicima, ali istu sam nažalost morao propustiti jer sam kasnio sa večerom. Pored toga, u subotu poslije trka, skok s Mosta, predstava i svirka, ponešto za svakoga. Još jedna važna stvar za spomenuti je čitava priča oko slogana “Za grad bez barijera!” i promocije inkluzije! Organizatori su se stvarno potrudili oko svakog detalja i zaslužili su da im subota vrati punom šakom. A subota nije izdala, vremenski uslovi idealni, zanemarit ću vjetar na 16./17. km, nije zaslužio da mu dozvolim da pokvari dojam. Oblačno, temperatura taman za trčanje.
Što se same trke tiče, na samom startu veliki broj ne poštuje zone, uprkos molbama organizatora, pa se stvorila nepotrebna gužva, ali nakon 300-400m sve dolazi na svoje i može se trčati u miru. Ja brzo hvatam ritam i držim se zadanog pejsa. Na satu sam naštimao screen samo sa ukupnim prosječnim pejsom, tako da sam samo to gledao, pojedinačne kilometre sam zanemario. Da prvih 10 km ne bude previše monotono, pobrinula se ekipa iz TiTe sa svojim navijačkim punktom. Svaka čast! Prije trke, par ljudi mi je reklo da na mostu, na kojeg idemo prvo po dolasku u grad, puše kad nigdje drugo vjetra nema, ali nekim čudom sve super prolazi, vjetar ispoštovao.
A onda ludilo, svako malo grupa djece daje podršku, bruku ruku spremno za high five, raznorazni natpisi na sve strane. Imao sam osjećaj da je pola Mostara na ulicama i daje podršku, što je rijetkost na našim trkama. Jedina trka gdje sam doživio nešto slično je ona u Travniku, ali ipak ovaj put prednost za Mostar, pošto je duža trka u pitanju. Uz svu tu atmosferu smjenjuju se kilometar za kilometrom, pejs još uvijek po planu, ja poprilično dobar, gelovi po planu, nakon 5.5, 11 i 16 km.
Zadnja 3 kilometra je bio plan da spustim na ispod 4 min/km, ja ću reći da sam uspio, mada je sat otkucavao 4:01. Tokom zadnjih kilometara sam povremeno “galamio” na druga trkača Muhameda, tjerajući ga da nastavi u momentima kad je hvatao zrak. Meni lično, najteži momenat na trci mi je bio na 20. km, “penjanje” poslije malog pješačkog mosta, malo brdo me skoro slomilo. Na kraju, u cilju, zvanično vrijeme 1:28:31, PB popravljen za 8 minuta i ispunjen cilj od sub 1:30. Sekunda je falila da se PB zvonce raspadne koliko sam ga protresao. Adrenalin radi svoje, umora “nema”, moglo bi se još trčati, ali ipak rastrčavanje ostavljam za nedjelju. Čekajući na red za masažu čujem kako me Alma zove, kaže mora javiti Edini jesam li živ. Poslije masaže, put apartmana na tuširanje i nazad do zone cilja. Gledajući stravu poslije trke, vidio sam da je dosta naših trkača istrčalo dobre trke i ovim putem bih svima čestitao na istim!
Sema je bio pravi domaćin, pa me poslije trke odveo na klopu u neki među trkačima popularni restoran, i , s obzirom da sam ostao u Mostaru do nedjelje, naveče na svirku. Naravno, tokom dana se čujem sa roditeljima, trenerom, koji na isti dan uspješno polaže za Level 3 personalnog trenera, well done!
Kada se sve uzme u obzir, uopšte ne čudi masovnost ove trke. Organizator je našao način da afirmiše mlade grada Mostara. Policija, bajkeri i ostali redari odrađuju svoj dio posla besprijekorno, tako da muha nije mogla proći, a kamoli auto. Okrepe fino raspoređene, i korištene su kartonske čaše, što je super stvar. U cilju Ruđer ne prestaje sa pričom, ali poznaje materiju, pa ga nije teško slušati. Mostar, trebalo bi da se vidimo i dogodine!
Do sljedećeg pisanja,
Puškić
Vaši komentari
