Kako mi je ostalo srce na vrućem (banjalučkom) asfaltu

Piše: Hanifa Terzić

Borac sam, i u mojoj glavi ideja o predanoj borbi pravi priličan haos.

Peru me sve one misli sa kojima čovjek zaista teško izlazi na kraj. Suočiti se sa sobom, fino popričati s gospođom istinom, koja zna biti jako neprijatna. Nije ovo bila ni blizu tako teška utrka, kakvih sam imala. Ali nikad do sad nisam pomišljala da odustanem. Bilo je toplo i prošle godine u Banjaluci. I pretprošle. U Beogradu 2016. su ljudi padali po cesti, ja sam završila, i to solidno. Halucinirala sam od sunca i 30 stepeni, ali sam išla naprijed. Beč prije tri sedmice je bio razaranje tijela i psihe, završila sam. Zašto sam ovaj put odlučila sebi priuštiti to krajnje neprijatno iskustvo – da „bacim peškir“ i odšetam iz borilišta?

Za bilo kakav rezultat, nije dovoljno samo tijelo. Ako um nije čist, a emocije su „pomjerene“, noge će stati kad se umore. Mi smo jedno, i sve mora biti u ritmu utrke.

Bila sam daleko od toga. Uradila sam dobre treninge, i znam da mogu, i da će sljedeći put ići bez problema. Ali cijelu tu sedmicu sam u svojim mislima i svojim srcem bila tako daleko od utrke. Treninge sam radila odsutno. Nisam osjećala ni umor, ni bol, a to nije dobro. U potencijalno opasnom zdravstvenom stanju za utrku, naročito po takvoj vrućini, jako iscrpljena od brige i nespavanja danima prije, krenula sam za Banjaluku u petak popodne. Rasijana kakva nisam nikad. Kad sam uzela karticu na autoputu, pola minute kasnije se pali lampica. Odlično, zaboravila sam sipati gorivo, još jedan „prvi put“ u ovoj priči. Meni se takve stvari ne dešavaju. Malo sam pjevala, malo plakala do tamo. Osluškivala sam svoje tijelo, u nadi da će mi otkriti šta se s njim ustvari dešava, i zašto mi podmeće nogu nekim svojim ispadima čitavu ovu sedmicu. Zbog toga sam tužna, nervozna, umorna… Brinem jako. Pretvaram se da je sve super, najnormalnije. Smijem se, zezam se s ljudima, samo da pokušam ne misliti. Na svoje zdravstveno stanje, na dešavanja u porodici u najavi koja će me pomjeriti zauvijek, i već nekoliko mjeseci se spremam za to, a nikad neću biti spremna…

Na startu ništa. Samo praznina. Niti želim trčati, niti ne želim. Stojim tu, jer sam dobila nekakav broj, i piše kad trebamo doći da se poredamo na crtu. Ja došla. Nisam znala ni zašto. U takvom stanju bi se lako mogao istrčati lični. Glava toliko puna svega, da ne bih ni osjetila kad je teško.

Potrčala sam. Poznatom stazom. Preplavile su me emocije iz Banjaluke prethodne dvije godine. Puno, puno divnih emocija iz ovog grada. Znam, uskoro će čistina na kojoj će sunce biti nemilosrdno. Još uvijek mi nije vruće, i osjećam se dobro. Prvi kilometar 4:28, skontam da trebam malo popustiti. Drugi 4:35… I onda negdje pred kraj šestog – oštar bol u stomaku. Stajem. Nisam stigla ni razmisliti, odluka je pala u stotinki. Samo sam željela da sve bude OK, i da nisam naštetila svom zdravlju. O utrci više nisam razmišljala od tog trenutka. Do centra imam još 3-4km, i to sam lagano trčkarala sa strane.

U nedjelju sam uradila najhrabriju stvar ikad u svom životu. Da, karakteru kakav je moj, stati – znači biti hrabar iznad svih očekivanja. Bila sam najsnažnija ikad. Jer koliko god boli nastaviti do kraja, i koliko god je teško… Puno, puno više boli suočiti se sa svojim životom i sa činjenicom da je došao dan kad treba predati borbu, jer nemaš mentalne snage da je izneseš, i jer je tvoje tijelo u opasnosti. Trčati je lako, čak i kad je teško. Znam, jer sam trčala mnogo puta. Nekad je bilo manje, nekad više teško. Nekad sam završila u gipsu poslije utrke. Podnosila užasne bolove. I sve je to bilo lakše, nego stati.

Čovjek je zreo onda kad postane svoja majka i svoj otac, parafraziraću mudrost dragog Fromma. Tako nekako… Sportista je zreo kad postane svoj trener. Kad je u stanju racionalno sagledati situaciju, i donijeti odluku koja je dobra za njega, dugoročno.

Samokritična sam toliko da to graniči s ludošću. Čak i kad sve uradim sa maksimalnim naporima, uvijek mislim da je moglo bolje. Ovaj put ne. Moj sportski život traje već 22 godine. Sve što sam imala dokazati, dokazala sam još prije nego što sam otkrila trčanje. Ako ovo radim samo zbog sebe, onda odgovaram samo sebi. Komad željeza u finišu, a takvih komada imam, ne znam ni koliko, bilo čija pohvala, plasman na nekoj tablici… Ništa od toga ne vrijedi ni blizu kao moje zdravlje.

Zdrava ja ću sljedeći put potrčati s osmijehom, i finiširati tako. Da sam sebe slomila ovaj put, ko zna kad bih mogla nastaviti ponovo, ko zna da li bih uopšte završila, ili bi me vozila hitna. A ja danas idem raditi jak trening, i mislim da je to sjajno. Slijedi stabiliziranje slabih karika i nastavak treninga. Moj prvi DNF broj nisam spremila u fasciklu sa ostalim. Eno ga na TV-u, koji svakako nikad ne palim, pa ne smeta. Da ga gledam svaki dan i podsjećam se na čemu trebam raditi. Već danima taj broj me pošalje na spavanje na vrijeme. Odabere zdrav obrok za mene. Kaže mi da ne trebam divljati na treningu, jer još nije vrijeme. Važno je pronaći ono što vas pokreće. Ponekad je to takva sitnica.

Da, pokosiće me emotivno neka dešavanja u skorijem periodu, i biću loše. Ako budem loše, neću se ni pojaviti na utrci, osim ako osjetim da će mi pomoći da se „sredim“, jer ponekad i tako radi.

Sport u nekom trenutku postane filozofija življenja. Na crti si sam. Sa svojim treninzima u nogama, svojom glavom koja će pogurati mišiće, i sa svojim srcem koje će gurati onda kad se noge i glava umore.

Bilo šta od toga da nije u formi na dan utrke, forsiranje je samoozljeđivanje. Trenirajte i takmičite se tako da vam je „srce na mjestu“. Samo tako se osjeća zadovoljstvo u finišu. A to je kruna našeg života punog velikih emocija: beskrajne sreće, besmislene tuge, i djetinjastog straha koje svi mi koji odemo ponekad na te „crte“ odlično poznajemo.

Vaši komentari