Piše: Ersan Bijedić
Tuzla je u stvari pokazala da ima početne pozicije s kojima može izgraditi zaista masovnu trku, odmah uz bok najvećima u BiH, a to je i puno više nego se može očekivati za prvo izdanje.
Ako uporedim sa tako masovnom noćnom trkom u Novom Sadu, na kojoj sam učestvovao dva puta, onda je velika prednost Tuzle staza. U Tuzli se trči ulicama grada bez previše ponavljanja istih dijelova, uz relativno ravnu rutu, a što je čini atraktivnijom i pravom polumaratonskom cestovnom trkom. Pri tome nisam primijetio da su trkači imali većih zamjerki na regulaciju saobraćaja tokom trke, dok s druge strane vjerovatno drukčije shvatanje o tome ima veliki broj u subotu večer iznenađenih vozača. Mane staze su sigurno njeni neosvijetljeni dijelovi u kraćim dionicama, kao i sama činjenica da je zasad neadekvatno premjerena i kraća za barem 100 – 150 metara.
ARK Rekreativci Tuzla su generalno napravili simpatičnu trku za rekreativce, našalili su se i na vlastiti račun sa medaljama i majicama na kojima je iscrtana koza (“Gdje god dođemo trčati govore nam: ‘Cijela Tuzla jednu kozu muzla’”), na podizanju brojeva iznenadili su originalno upakovanim startnim paketima, sa velikim brojem volontera učinili sve uoči i poslije trke jednostavnim, a prvo izdanje Tuzlanskog noćnog polumaratona su pomilovali i klimatski uslovi pa se trčalo na ugodnih (za juli) oko 17 stepeni. Uz to su trku uklopili u vikend na koji se protegnuo i četverodnevni Međunarodni festival umjetnosti mladih Kaleidoskop pa su poslije trke učesnici mogli uživati i u njegovom muzičkom dijelu koji se održavao nedaleko od starta i cilja polumaratona na Panonskim jezerima, a što je čitav doživljaj činilo potpunijim.
Rezultatski dio je donio otprilike očekivani ishod sa atletskim reprezentativcima na postolju (Srđan Samardžić, Slaviša Bunić, Alija Imamović), dok se kao takmičarski posebno uzbudljiva trka izdvojio duel
dva najveća imena u Tuzli, dvije olimpijke i prekaljene atletičarke, Sonje Stolić i Lucie Kimani, uz koje mi je bila čast trčati nekih 7 – 8 km dok sam još uvijek imao snage trčati preambiciozno i iznad vlastitih mogućnosti. U tom smislu trka je zaista imala i kvalitet, ali za prvi put i masovnost (333 finišera na polumaratonu iz 10 zemalja po preliminarnim rezultatima), odnosno odličan odziv rekreativaca. Između njih vrijedi izdvojiti rezultate onih koji su pokazali odličan napredak, a to su: Alen Raonić (1:27) i Amela Trožić (1:29).
Pan Run bez rezultata
Pan Run trka na 5km nije imala čip mjerenje, a prva tri u obje konkurencije su zabilježena ručno bez da su dobili i postignuta vremena za svoje trčanje. Za to smo naknadno dobili pritužbe i nekih iskusnijih trkača. Organizacija sveukupno ipak ima prolaznu ocjenu, a eventualne greške su da se na njima nauči.
Nisu psovali samo vozači
Prva trka ovog tipa svakom gradu donosi pomutnju u saobraćaju, posebno iznenađenje za nervozne vozače pa su i trkači bili često meta psovki, dobacivanja. Ali bilo je i itekako dobre podrške od Tuzlaka. S druge strane u nekim situacijama sam primijetio i pretjerane reakcije trkača prema dobacivanjima sa strane koja su bila više bezazlene prozivke pa čak i neki oblik podrške.
Simpatični gaf sa pacemakerom
Neobično je bilo vidjeti već uoči trke da je pacemaker na 1:30 trkač sa ličnim rekordom od otprilike 1:30. Tako je odmah, uprkos njegovom i entuzijazmu organizatora, bilo logično za očekivati da se dogodi gaf kakav i jeste, jer je spomenuti polumaraton trčao za 1:36. Naravno, pacemaker za određenu dionicu mora imati puno više iskustva, istrčanih trka dosta ispod zadanog vremena i puno bolji lični rekord da bi onda bez problema vladao sa tempom koji je postavljen pred njega. Na kraju oni koji su jurili 1:30 ipak nisu bili zakinuti jer je ulogu pacemakera preuzeo drugi trkač.
Vaši komentari
