TRČALI SMO: Polumaraton u Maroku – zemlji zalazećeg sunca

Posljednji su dani siječnja 2018., godine, spakirala sam snove u kofere i sa jednom osebujnom, neukrotivom i posebnom grupom trkača krenula u avanturu zvanu Maroko.

0
1481

Piše: Martina Ćurić

Pustinja, deve, palme, začini, snježni vrhovi – općenito drugačiji svijete, postaješ realnost! Pa barem na tjedan  dana.

U Marrakech, jedan od četiri marokanska kraljevska grada, slijećemo oko 22.30h po lokalnom vremenu. Kao nekom čarolijom, umor od cjelodnevnog putovanja nestaje pri prvom dodiru s afričkim tlom. Znatiželjno i hiperaktivno dijete u meni ne može dočekati da svim porama upije stvarnost u kojoj se našlo.

Marrakech i njegova Medina

Sudar sa šarolikom marokanskom kulturom smještenom između Atlanskog oceana i Sahare, izaziva ambivalentne osjećaje u meni. Naročito kad pogledam žene, istrošene prije vremena, toliko dubokih bora da se u njima može skupiti pustinjska prašina. Ili djecu koja bez afektivnog ponašanja prodaju slatkiše ili maramice na ulici. Ili pse. Međutim, to je tema za neku drugu priču. ”Službeni” razlog našeg dolaska u Maroko je 29. Marakeški maraton/polumaraton na kojem je sudjelovalo oko deset tisuća trkačica i trkača. Ovaj sportski događaj je zakazan za 28. 01., što znači da imamo tri dana za obilazak i razgledavanje  prije nego se okušamo u trčanju na ulicama ovog kozmopolitskog grada. Smješteni smo u hotelu na središnjem trgu  – Jemaa ell Fna, koji je ujedno i ogromna tržnica u Medini – staroj gradskoj jezgri, a koja se najbolje može opisati kao grad u gradu. Iako se u njima osjeća oštra i hladna atmosfera ubogog života Medine su, objektivno, najvrijedniji dijelovi marokanskih gradova. Riječ je o svjetskom kulturnom blagu neprocjenjive vrijednosti, i sve su pod zaštitom UNESCO-a. Sačinjene od  nepreglednih uličica koje čine labirinte bazara, ispunjene štandovima s keramikom, kožom, nakitom, začinima, slatkišima, suvenirima…  Ako se, kao naprimjer ja, loše orijentirate u nepoznatom prostoru, velika je vjerojatnost da ćete se izgubiti u masi. Zato sam gotovo opsesivno pratila svoje suputnike. Medina je mjesto koje živi 24/7. Tu se možete fotografirati s  majmunima, okrutno okovanima od strane njihovih vlasnika. Ili promatrati  kobre koje ”plešu” pred frulama svojih krotitelja. Zapravo, šarolika je ponuda kojom lokalno stanovništvo nastoji zaraditi neki novac. Također, pred očima mi neprestano izranjaju slike mjesta u kojima se prerađuje koža. Raskošne arome različitih začina i sveprisutne metvice zamjenjuje nesnosan smrad i nimalo lijepi prizori koji vas  trenutno podsjete kako doma imate divan posao. Novo iznenađenje vreba već kad iz Medine prijeđete u moderni dio grada. Doslovno, dovoljno je prijeći ulicu da se nađete u kvartovima u kojem dominiraju luksuzni klubovi, predivno uređeni parkovi, lijepe i dotjerane žene… konzumerizam i potrošnja na svakom uglu. Zaista duboki jaz između siromašnih i bogatih u jednom gradu.

U vrtlogu neobuzdanih emocija

Za razliku od urbanih naselja, ruralna područja Maroka uporište su autentičnog života. Kako biste došli u ta područja potrebno je krenuti iz Marrakecha  prema najvišim vrhovima Atlasa. Nakon prijeđenih par stotina kilometara, put vijuga po visini od više od dvije tisuće metara otkrivajući pred sobom beskrajna bespuća bez šuma – ambijent gdje su kućice od slame i blata. Kada pogledu dodate i zvukove izvorne muzike koju čini  kombinacija ritma afričkih bubnjeva i pjevanja u deriličnom zanosu neobuzdanih emocija, pomislite kako ste nekako našli se u nekim davnim vremenima. Priliku smo iskoristili i za obilazak mjesta Ait Ben – Haddou – utvrđenog sela na karavanskom putu između Sahare i Marrakecha, sačuvanog od bilo kakvih kulturoloških doticaja novijeg doba. Prolazeći uskim uličicama ovog djelića povijesti, dodirujući ostatke nečijih ranijih života, ne možete a da ne pokušate zamisliti i shvatiti kako su živjeli ti ljudi. Lokalni vodič nam priča kako naselje, nažalost pomalo propada sa svakom kišnom olujom. Ovaj predivni primjer arhitekture od zbijene zemlje i glinene opeke ostavlja jak utisak i najupečatljiviji osjećaj autentičnog Maroka. Egzotičan i avanturistički doživljaj Maroka dodatno ojačava i jahanje na devama. Oduševile su me te pustinjske lađe o kojima Marokoanci često govore. Pitali su nas znamo li sličnost između žene i deve? Čisto da znate ako se nađete u Maroku: sa devom putujete kroz pustinju, sa ženom kroz život.

Vrijeme je za trk

Vrijeme u obilasku znamenitosti, i kušanju lokalne hrane od koje su kus kus i tajine nacionalna jela (nisam ni pomislila kušati neku vrstu gulaša od puževa – samo smo se značajno pogledali u prolazu), brzo prolazi te se polako bliži dan utrke. Iako sam u prosjeku, spavala pet sati dnevno, noć prije utrke svi smo bili odgovorni i na vrijeme u krevetu. Međutim, to mi nije pomoglo da trčim, ako ne bolje, onda barem kao inače. Osim po pustinji, devama, predivnoj islamskoj arhitekturi, uobičajeno dobrom društvu, polumaraton u Marrakechu ostati će zapamćen i kao polumaraton s najlošijim vremenom do sada. Naglašavam kako sam od cijele ekipe, imala najlošije vrijeme. Trebala su mi cijela dva i pol sata da dođem do cilja. Neki su trčali svoje uobičajeno vrijeme, drugi – svoj prvi polumaraton i zadovoljni su rezultatima. Međutim, moja malenkost je shvatila što je mislio F. Scott Fitzgerald kada je u Velikom Gatsbyju napisao kako nije samo epigram kada se kaže da se na život uspješnije gleda samo s jednog prozora. Unatoč lošem vremenu, rado se sjećam detalja prvog afričkog trka. Start utrke je najavljen za 08.30h. Kako to obično biva, pri dolasku na start osjeća se pozitivna atmosfera. Desetak tisuća ljudi iz cijeloga svijeta veselo odbrojava posljednje sekunde do početka utrke. Među njima su moji trkači i ja. Provjeravam vezice na sretnim tenisicama, muziku na mom pink/oldfashion MP3 playeru, pokrećem Stravu i zabava može početi.

Maraton/polumaraton su bili solidno organizirani. Ipak, za kotizaciju od pedeset eura, očekivala sam malo više. Kontrolne točke su bile postavljene na svakom petom kilometru i na njima ste mogli uzeti bocu vode ili se osvježiti mandarinama. Možda sam naletjela na pojedince, ali čini mi se kako u siromašnijim djelovima grada lokalno stanovništvo ne gleda blagonaklono na turiste koji su došli na utrku. Primjerice, bez obzira što je policija svim silama pokušala osigurati događaj, na nekoliko mjesta se dogodilo kako pojedinci izlaze motorima na ulicu, bez obzira na trkačice ili trkače. Međutim, kada trčite u zemlji u kojoj istovremeno uživate u pogledu na palme i sniježne planinske vrhove, nekako ne stignete ni zamjeriti neke sitnice u propustima organizacije. Zapravo, zamjeram jedino sebi – i to loše vrijeme. Pokušati ću se opravdati bolom u kuku, kad kažem kako sam posljednje kilometre gotovo prehodala. Iskreno, nedostajalo je tu malo i pripreme, a svakako smo se dodatno iscrpili raznim aktivnostima ranijih dana.

Međutim, moram pohvaliti momke koji su bili odlični i ovaj put; Ante i Marko su trčali oko dva sata, Slobodan je trčao svoj prvi polumaraton i bio tek za nijansu sporiji od mene. Ivan – neredovan u treningu, nije ni planirao trčati – a opet odradio 21 kilometar bez ikakvih problema. Ponosna sam na njih.

Skromne sudbine bezimenih ljudi

Nakon utrke, ponovo trk. I to u Fes –  osam sati udaljen vlakom od baze (Marrakecha).  Kupujemo karte za oko 200 dirhama (1 euro = 10,75 dh) i prepuštamo se čarima vožnje u vagonima drugog razreda. To je bio poseban užitak. Prvo u pejsažima ove zemlje, zatim u ljudima ove zemlje. Često promatram okoliš kroz koji prolazim, zamišljam osobe koje tu žive. Pitam se kakvi su njihovi životi. Većina je siromašna. Zanima me jesu li mirni i spokojni, što je jedino dobro i najveće dostojanstvo skromnih sudbina i bezimenih ljudi. Sjećam se da sam negdje pročitala nešto o Ibn Batuti – istaknutom marokanskom Berberu, putniku i istraživaču. Ne mogu se sjetiti detalja, ali Google može i kaže kako su njegova putovanja pokrila čitav poznati islamski svijet, a proširivala su se na današnju Indiju, Maldive, Šri Lanku, Jugoistočnu Aziju i Kinu. Čovjek je proputovao ozbiljnu udaljenost kojom je nadmašio i svog prethodnika Marka Pola. Zamišljam što bi on rekao o današnjem Maroku. U kasnim večernjim satima stižemo u Fes. Lagano kiši. Preumorni i oduševljeni smještajem odlučujemo tu noć ostati u hotelu kako bismo ujutro rano mogli krenuti u razgledavanje. Uske i strme ulice ponovo nas vode u kaotičnu Medinu, u kojoj je magarac glavno prijevozno sredstvo. Naši domaćini su nas upozorili kako Medina ima devet stotina devedeset uličica, pa je vodič bio neminovan. Posjetili smo nekoliko radnji u kojima se ručno proizvode divne tkanine ili prodaju kozmetički preparati od argana i drugih prirodnih blaga Maroka. Tu sam se još jednom na licu mjesta uvjerila kako mi cjenkanje nije jača strana. Ne znam i gotovo. Osim neuspješnog usvajanja pregovaračkih vještina, imali  smo priliku vidjeti najstarije sveučilište na svijetu, utemeljeno 859. godine. Osnovala ga je žena, Fatima al-Fihri.Iako ga određeni znanstveni autoriteti osporavaju kao najstarije svjetsko sveučilište, prema Guinessovoj knjizi rekorda čini se kako je Al – Karaouine zbilja najstarije sveučilište s kontinuiranim obrazovnim djelovanjem. Unatoč maksimalno iskorištenom vremenu, stara gradska jezga bila je gotovo sve što smo uspjeli vidjeti od Fesa, jer vlak nas zove prema Casablanci.

Play it, Sam

Prva asocijacija na Casablanku oduvijek mi je istoimeni filmski klasik s Humphreyjem Bogartom i Ingrid Bergman u glavnim ulogama. Ovo romantično filmsko ostvarenje smješteno u vrijeme Drugog svjetskog rata, s kultnim dijalozima i likovima, dodatno je povećavalo moju znatiželju i radost zbog putovanja. Najveći grad (s oko tri i pol milijuna stanovnika u širem gradskom području) i luka Maroka, smještena na obali Atlanskog oceana, vrišteći zovu u obilazak. Nakon smještaja u jezivom hotelu, s još jezivijim recepcionarom, bili smo spremni upustiti se u čari noćnog života. Međutim, nesporazum s taksistima koji, inače voze maksimalno po tri osobe u autu, bio je dovoljan da izlazak propadne jer su nas razvezli u različite dijelove grada. Nismo uspjeli pronaći ”izgubljene” pa smo se vratili u hotel, unatoč pompoznoj najavi na Instagramu; ”Casablanca, here we come!”. Nezaobilazan je bio obilazak katedrale posvećene Presvetom Srcu Isusovom. Katedrala je izgrađena 1930., a nakon stjecanja nezavisnosti Maroka 1956., pretvorena je u kulturni centar. Ne može se proći ovom rimokatoličkom crkvom, izgrađenom u neogotičkom i secesijskom stilu, a ne biti zadivljen. Još jedan biser islamske arhitekture koji se mora posjetiti u Casablanci, svakako je džamija Hassana ll, ogromna džamija s minaretom visokim dvije stotine metara.

Sat za satom, dan za danom, stiže i dan povratka kući. Nervozna kupujem suvenire za drage ljude. Ne lažu kad kažu kako vrijeme u dobrom društvu brzo prolazi. Na kraju putovanja, ne mogu da ne volim te ljude, s koijma sam proživjela najdivnije marokanske  trenutke  i poneku stresnu situaciju. Znate onaj osjećaj kad se niste ni vratili doma, a već bi još. Mirko & Stipe moraju protrčati, Vedrana zaliječiti koljeno i nitko spremniji od nas. Ekipa, ajmo dalje! Moreli?

Vaši komentari