SRĐAN BAŠIĆ: Najviše volim kad me neko poslije trke od 100km pita koji sam bio

Na 5. izdanju 100 milja Istre učestvovaće više od 1.300 trkača iz 37 zemalja, a među njima će i ove godine biti i trkači AK Sloboda iz Novog Grada. Po treći put će dužinu od 110 kilometara trčati i predsjednik kluba - Srđan Bašić.

3285

Razgovarala: Ljilja Lukić

Na prvom izdanju 100 milja Istre 2013. godine AK Sloboda je učestvovala u sastavu: Branislav Pavić, Milan Stupar i Semir Kasić.

– Iz njihove priče i doživljaja rodila se ideja da organizovano odemo na tu trku u aprilu 2014, priča Srđan.

Dogovor je pao i pripreme su započele već 2013 godine.

– U aprilu 2014. AK “Sloboda” je u Umag stigao u sljedećem sastavu: Rajka Đukić, Dubravka Vejnović, Gordana Maksimović, Milan Stupar, Stefan Vojnović, Gordana Maksimović  i Srđan Bašić. Svi smo trčali i istrčali 105 km na relaciji  Lovran – Umag. Sljedeće godine na trku odlazi samo Branislav Pavić koji je istrčao trku od 100 milja, a 2016. godine na trku su išli Marko Panić (69 km) i ja na 110 km. 2017. klub su u Istri na trci od 110 km predstavljali Neven Boroja i Saša Tubin.

Ove godine na 100 milja Istre  AK “Sloboda” predstavljaju Branislav Pavić, Milan Stupar, Marko Panić, Semir Kasić i Srđan Bašić. Svi na 110 km. Ove godine su i pripreme bile mnogo ozbiljnije.

– Pripreme za 2014. su bili isključivo treninzi po ravnom do 10 km dužine par puta sedmično i poneka dužina do 15 km. 2016. sam već ozbiljnije shvatio treninge, ali ni izbliza kao ovo sada. Poređenja radi, u 2017. sam istrčao 2.000 km u 12 mjeseci i popeo se na ukupno 22.000 m, a ove godine već u februaru imam 600 km i 14.500 m uspona. Problem u našoj pripremi za brdske trke su konfiguracije terena, jer je najviši vrh naše Opatine na cca 300 m nadmorske visine i onda moram do ludila trčati gore dole, da bi imao ukupnog uspona u treningu 1.000 m.

Članovi AK “Sloboda” na Kozari

Osim adekvatnog terena za trening, tu je i nerazumijevanje okoline, pa trkači sami snose sve troškove putovanja, kotizacije, smještaja i svega onoga što prati trail trčanje.

Bez obzira ne ove otežavajuće okolnosti, Srđan kaže da je za njega ovo najbolja, najorganizovanija i najljepša trka.

– O tome govori podatak da je treći put trčim. Trka počinje sa nivoa mora i 0 mnv u Lovranu i prvih 8 km se penje na najviši vrh Učke – Vojak 1401 m ili po nekima 1396 m. Sam start trke na koji nas voze iz Umaga je pet minuta poslije ponoći i izgleda impresivno. Već u autobusu se osjeti taj strašan adrenalinski naboj kod trkača. To se treba doživjeti.

Srđan je osim brojnih polumaratona i maratona do sada istrčao: 105 km Istra (2014.),  Jahorina 53 km (2015.), Istra 110 km (2016.), Vipava ultratrail 114 km, Vučko trail 69 km (2017.).

Prvi dio trke je  konstantni uspon ka Vojaku.

– U jednom trenutku uspon je tako težak da se umjesto na dvije noge ide četvoronoške. Pogled sa Vojaka je nešto što se ne želim usuditi da opišem. Predlažem svakom da se uvjeri sam. Trka se potom spušta na Poklon gdje je i prva okrepna tačka (11 km). Dalje se nastavlja trčeći prema Burgudcu (staro, malo, kamenito naselje u kome je vrijeme stalo sredinom 20. vijeka). Nakon toga se osvajaju još tri vrha preko 1000 m. Noć je uveliko. Trčeći razmišljam šta se tu sve nalazi. Nije me strah, ali mi je pomalo hladno jer je noć, temperatura se spustila na 5 stepeni. Čekam jutro. Pored mene uvijek drugi trkač. Neke stižem i prestižem, drugi me prolaze. Uglavnom, nikada nije dosadno. Trčim sa trkačem rame uz rame 30tak minuta. Šutimo. U jednom trenutku zapinjem za kamen i komentarišem za sebe, ali da se čuje. Trkač pored mene se nadovezuje na priču jer se razumijemo. Slovenac. Odjednom dobijam nekakvu snagu za trčanje. Trčimo. Pričamo. Vučemo jedan drugoga. Polako sviće, a mi se spuštamo u Trstenik. Ostalo je još jedno “brdo”.

Srđan i Tadeja Krušec

U Trsteniku kratki odmor i okrepa, a put se nastavlja  na Žbevnicu.

– Uspon na Žbevnicu traje oko sat vremena. Dolazimo sa vjetrom u prsima. Gore kontrola, mjerenje vremena i nezaobilazno slikanje. Sad već počinje spust. Ovo mi je bio prvi put da sam se više radovao usponu nego spustu. Idem lagano i oprezno. Taj put je bilo i jako klizavo. Spust vodi kroz šumu i preko nekakvih stijena. Sat vremena poslije dolazim u Buzet. Tu je tranzicija. Presvlačim se, jedem i u novim patikama za ravniji teren nastavljam prema Oprtlju. Sad već svi kažu: “Ko dođe do Buzeta završio je trku”. Ne bih se složio sa tim. Teren jeste pitomiji, ali i u tom dijelu je dosta uspona. Dolazim i prelazim preko rijeke Mirne. Sad mi je već i dosadno jer sam Slovenca ostavio u Buzetu, kaže da mu se ne da više trčati.

Poslije Mirne počinje dugački uspon.

– Penjući se nekakvim širokim putem, kroz stoljetnu ružnu šumu, ne čujem ništa,  ni ptice ni divlje životinje. Sve kao da je pobjeglo iz tog kraja. Na vrhu vidim nekakve zidine, kuće… Na moje veliko razočaranje na table piše Zrin. Idem li dalje? Idem, naravno

Poslije sat, dva, Srđan stiže do Oprtlja.

– Sad me već bodre, upisuju vrijeme. Ostalo je još 30 km. Nastavljam laganim spuštanjem makadamskim putem i izbijam na Parenzanu. Stara A-U pruga. Prolazim čak i kroz tunel i penjem sa ka Završju. Odatle već daleko pitomijim putevima stižem do Grožnjana. Okrepa je u starom dijelu grada. Ulice uske, malene i popločane kamenom. Mnoštvo svijeta me pozdravlja. Drago mi je jer mi je ostalo još oko 20 km.

Od Oprtlja se nastavlja ka Bujama.

– Nikako stići. Sad već i umor počinje svoje da radi. Sanjam more, sanjam brodove… noć polako počinje da se spušta. To je sada već druga noć u šumi. Interesantno koliko covjek moze biti lud.

AK “Sloboda” iz Novog Grada ima najveći broj maratonaca i ultramaratonaca zasigurno u BiH, a vjerovatno i šire. Svi članovi imaju minimalno istrčan maraton.

Konačno, Buje.

– Tu već imam probleme sa žuljevima i ojedom. Okrećem uloške od patika naopako i radujem se novom izumu, koji traje svega kilometar… Muči me jedna misao: ići bos ili ne… Ostajem u patikama, a osjetim svaki kamenčić. Na ojed stavljam kremu Niveu i tad shvatam da je to nešto najluđe što sam mogao uraditi. Za mene je tad ta Nivea bila kao najljuća meksička papričica… Sve gori na meni, a žuljevi prešli u kurije oči i progledali. Plaču oni, plačem ja, ali idem. Nema još puno, 14 km nekakve livade. Meni nije livada već prerija. Ima li ikada Umaga? U daljini se vide svjetla. Ulazim u cilj poslije 24 sata…  Samo se radujem krevetu. Najviše volim kad me neko poslije trke od 100 km pita koji sam bio na trci. Često se pitam šta da odgovorim i kako da objasnim da sam pobjednik. Pobjednik za sebe i pobjednik za svakog trkača.

Vaši komentari

Podijeli objavu
Prethodni članakSve je u dobro doziranom treningu
Sljedeći članakKako se pripremiti za polumaraton u osam sedmica
Moje trčanje trcanje.net je prvi bh. specijalizirani web portal o trčanju. Cilj nam je popularizacija i promoviranje trčanja prije svega u Bosni i Hercegovini. Osobit naglasak stavljamo na promociju prirodnih ljepota i kulturno-istorijske baštine naše zemlje.