EMIR KOVAČEVIĆ: Ako mislite da trčanje nije za vas, varate se

Bivši sam sportista. Trenirao sam 6 godina karate (smeđi pojas) i dvije godine aikido (zeleni pojas). Iako sam sa treninzima završio 2004. povremeno sam znao s drugovima odigrati termin fudbala.

0
1500
Foto: Ante Budimir

Piše: Emir Kovačević

Negdje 2009. i 2010. sam išao na atletsku stazu na Koševu i trčao 4k ispod 20 minuta, povremeno radeći intervale.

To je bio sav moj dodir sa trčanjem. Godine su prolazile, ulijenio sam se, upao u rutinu, posao, kuća, kafa, vikendom kafana i tako stalno. Početkom prošle godine sam kupio auto, pa sam apsolutno iz auta prelazio na kauč. Taj način života je uzimao svoj danak, imao sam 92 kg, sa pivskim stomakom. Nije prošao vikend da se ne zaglavi u kafani. Spletom okolnosti, krajem augusta sam otišao na Vilsonovo i “probao trčati”. Istrčah 3,7 kilometara nekim sporim tempom. Odavno sam zaboravio taj osjećaj sreće i zadovoljstva nakon neke fizičke aktivnosti. Odem prekosutra ponovo, istrčim 5 kilometara, osjećaj još bolji. Rekoh sebi: “odoh probati istrčati polumaraton u Splitu 25.02.” Vrlo ambiciozno za čovjeka koji nije izlazio iz kafane do kraja augusta. I malo pomalo, nakon mjesec dana istrčah svog prvog cenera sa vremenom 1:05. Kilometri su se nizali, nakon dva mjeseca sam istrčao prvih 15k za 1:36. Tad sam shvatio da je polumaraton realnost, ostalo je da se trenira brzina. U međuvremenu sam trčao svoju prvu utrku na Igmanu u okviru Atletske rekreativne lige, 10k za 56:30. Kakvo zadovoljstvo nakon prve utrke, neopisiv osjećaj. Prva utrka, i uz to jako teška zbog nadmorske visine.

Shvatio sam da ću lakše napredovati ako budem trenirao sa iskusnijim trkačima. Učlanio sam se u NGO Marathon Sarajevo i počeo trenirati sa “školarcima” iako je škola trčanja završila. To su bili zimski treninzi na Vilsu. Pošto sam brzo napredovao, prešao sam u Crvene (najnaprednije) sa brzim trkačima, Elvedinom Tunovićem maratoncem, i Selmom Kukić koja je i Ironman. Uz njihovo mentorstvo i moj veliki entuzijazam jako brzo sam napredovao. Nisam znao da imam ovako čeličnu volju. Od 27. 08., pa do danas propustio sam svega 4 treninga.

Došao je i Split, moj prvi polumaraton. Uslovi su bili preteški, staza za jednog neiskusnog trkača teška s mnogo brda, no i pored toga sam uspio istrčati ispod 2 sata (1:58:47), što je za prvi polumaraton super rezultat.

Potom sam također trčao Mostar polumaraton i popravio vrijeme za 7 minuta (1:51:11). Imam velike planove za ovu sezonu. Pored Mostara i Splita, planiram trčati polumaratone u Banjaluci, Tuzli i Sarajevu, noćne cenere u Zenici i Sarajevu i šlag na kraju maraton u Frankfurtu.

Granice ne postoje, sve se postiže napornim radom i trudom. Ako sam ja mogao istrčati polumaraton, svi možete. Trčanje je sada postalo moj život i način života. Ako mislite da trčanje nije za vas, varate se, ne možete znati dok ne probate.

Vaši komentari