Pripremila: Ljilja Lukić
Objašnjenje je vrlo jednostavno – ako nosite manje tereta bićete brži, ali gubitak kilograma mora biti postepen.
Sila gravitacije je manje intenzivna (kao kod trčanja uzbrdo), pa ćete trčati brže ako ste lakši.
Uzmimo za primjer maraton: uspješni trkači kao Haile Gebrselassie (164 cm/54 kg) ili Viktor Röthlin (172 cm/60 kg) su lagani. Treneri vjeruju da kada su u pitanju maratonske distance svaki dodatni kilogram znači oko dva minuta više na rezultat. Ili, drugačije rečeno, ako se borite sa kilogramima, za svaki kilogram koji izgubite tokom priprema za maraton, dobićete bolje vrijeme u finišu za oko dva minuta.
Kada mršavite bitno je da gubite mast, a ne mišiće. To znači da treba da promijenite prehrambene navike u dugoročnom smislu, a ne da idete na kratkoročnu radikalnu dijetu. Jednako je važno da odredite granice između vaše idealne težine i viška kilograma.
Kontroverzni BMI
Tzv BMI indeks je često korištena mjera za određivanje idealne težine. On koristi odnos između visine i težine. Izračunava se putem formule: BMI=težina podijeljena sa visinom na kvadrat. Npr neko visok 1.80 m sa težinom od 75 kg ima BMI 23.1.
Koristeći ove standarde, BMI manji od 18.5 se smatra premalim, BMI između 18.5 i 25 je normalna, a preko 25 prevelika težina. Kada se uporede najbrži trkači u vrijeme kada su imali najbolje rezultate, BMI im varira između 18 i 21. I ono što je iznenađujuće, ovo važi i za one koji trče 800 m kao i za one koji trče maraton.
BMI ima ozbiljan nedostatak, nije pravilno uzeti u obzir samo odnos između visine i težine, već je odnos mišića i mase ono što određuje maksimalne preformanse kod trčanja. BMI nije moguće tačno odrediti jer nakon godina treninga grade se teški mišići koji zamjenjuju salo, pa dobijene vrijednosti nisu validne.
Tako veoma brzi atletičari imaju BMI oko 20 i više. Sprinteri imaju značajno viši BMI zbog veličine mišića, a BMI najboljih sprintera svih vremena je oko 22.
Balans je najbitniji
Za lagane atletičare koji su u dobrom treningu dobar balans je najbitniji. Svako ima svoj individualni limit težine, a značajnim smanjenjem gubi se i prirodna građa. Teško je odrediti gdje je ta granica, naročito zbog toga jer redovan trening prvo utiče na smanjenje težine, pa onda dodatni treninzi mogu da odvedu u anoreksiju sa dramatičnim posljedicama.
Zaključak
Da bi mogli trčati brže i duže, mnogi uslovi moraju da se poklope. Težina je samo jedan od njih. Pored fizičkih svojstava (visina, težina, proporcije), faktori kao što su optimalan metabolizam, kapacitet uzimanja kiseonika i njegovog transporta do mišića, psihološki faktori (stav, motivacija, želja), motoričke sposobnosti (kondicija i koordinacija) i njihova zajednička interakcija, zaslužni su za vrhunsku formu. Fokus bi trebao da bude na svim ovim komponentama, a ne samo na gubljenju kilograma.
Vaši komentari
