27. ZAGREBAČKI MARATON: Šta god nosi staza, završena trka je na kraju uvijek neviđena sreća

Piše: Ersan Bijedić

Nisam baš u toj računici imao da će već u Salakovcu, sjeverno od Mostara, čovjek udariti autom u moj i tako mi uzeti sat vremena, koliko je taman bilo dovoljno da ne stignemo u subotu na podizanje brojeva za 27. Zagrebački maraton (a možda bi i to moglo imati malo duži rok od 19 sati).

Trčanje Moje u Brodu

Nije me to poremetilo, a potpuno sam zaboravio na procedure sa osiguranjem i popravke kad je tim Moje trčanje, u sastavu zajedno sa Draženom Filipovićem i Hanifom Terzić, iz Sarajeva krenuo dalje sa sponzorskim kolima Toyota CH-R Hybrid. Hvala uposlenici benzinske pumpe u Brodu koja nas je uslikala uz ovaj auto i uzbuđeno poentirala kako i njen drug, Dalibor Jovičić (koji je sutradan trčao svoj lični rekord u maratonu sa 3:03:09 i u Zagrebu bio najbolji od maratonaca iz BiH), ima majicu sa logom kao ove naše: “Moje trčanje”.

Moć maratonskog dana

Dan prije trke posvećen je odmoru, pa je tako osim kratke posjete trkačkom “Štrukla partyju”, pretežno protekao i za nas. Već nedjeljno jutro je donijelo ushit povodom trke. To je jedan od razloga zašto trčimo, sve loše emocije odlaze u zaborav bar tih par sati ili dana, a maratonski dan sa sobom nosi posebna osjećanja. Nešto kao kad popiješ par piva, samo je puno izraženije i duže traje.

Staza i organizacija

Već smo pisali o tome kako staza Zagrebačkog maratona izaziva različite komentare trkača. Neki smatraju da je dosadna radi ponavljanja iste rute, drugi da je dosta brza i da zato takva treba i ostati. U regiji je stvarno teško pronaći bržu i oni koji žele lični rekord, idu u Zagreb ako nemaju šansu otići negdje dalje. Samo par blagih uspona ipak ne mogu znatnije poremetiti trkača i tempo za koji je spreman. Njena najveća mana je vjerovatno zbunjujući, posebno za one koji prvi put trče, ulazak u cilj (finišeri se križaju sa trkačima iz suprotnog pravca). Ne mislim da učesnici mogu imati posebno bitnih zamjerki na ono što se generalno dešavalo na trci, a organizatori su nastojali uvesti i poneki detalj više koji bi osvježio manifestaciju, poput par bendova na stazi ili prvi TV prijenos. Sve uvijek sigurno može bolje, ali Zagreb barem čvrsto drži ono dobro što zasad ima.

Tako i pomalo gripozna Hana to jutro ipak u odličnom raspoloženju odlučuje trčati polumaraton, a Profa Dražen je već iznio pakleni plan fotografiranja događaja. Neće više da slika ciljnu kapiju, prilično dosadne fotke.

Hana u vreći za smeće

Hana negdje šesti put naširoko, detaljno i iscrpno iznosi plan za poslije trke, pošto su ključevi apartmana kod Profe koji se već pola godine muči sa povredom koljena, a u međuvremenu se uživio u ulogu fotografa. Govorim: “OK, jasno je sve, ne moraš opet”. To je završilo tako da se poslije trke promrznuta oblačila u vreću za smeće iz obližnjeg kafića i uplakana sat vremena tražila Profu. “Ma nisam zaboravio plan, al’ ovamo mi bila dobra lokacija za slikanje”, bilo je sasvim logično objašnjenje za Profu. Zakon je da ipak ne možeš ništa zamjerit Profi.

Svaki maratonac treba prvu pomoć

Taman da ona mene fino dočeka poslije maratona i pomogne mi oko oporavka. Svaki maratonac treba prvu pomoć po ulasku u cilj. Uvijek to radi odlično i hvala joj. Ja sam izgleda najbolje prošao (Profa je uradio šestosatnu hodačko – fotografsku ultru), jedino što pola sata poslije istrčanih 42.195m čovjek nije ni za šta. Krenuli smo prema apartmanu i shvatim da poslije iduće krivine ima još 100m. To je katastrofalno puno! Ovdje mi je pace sa željenih 4:15 tog dana pao na oko 17:00. Kako god trčiš maraton, za 3, 4, 5 sati, ili maksimalnom snagom, uvijek je teško poslije istrčanih 42km.

Kad nema pravu trening pozadinu Hana na trkama u pravilu, i kao po nekom obrascu, obično trči 1:43. Ovaj put je bilo 1:43:38. Ja imam lični rekord u maratonu (3:04:38), Profa je zadovoljan sa oko 3.000 napravljenih fotografija… svi su sretni i za nas glavni party može da počne.

Rezultati

U klasičnom izvještaju smo objavili najbolje trkače, a to su na maratonima obično Kenijci/Etiopljani. Ovdje pišem o rezultatima koji su meni privukli pažnju. To je svakako 2:26:18 maraton Gorana Grdenića iz Hrvatske, još jedna pobjeda Olivere Jevtić (Srbija) sa 2:37:10, izvrsni napredak Ivana Bulića iz Ljubuškog (nastupao pod hrvatskom zastavom) koji je trčao 2:43:38 i jubilarni 200. (dvjestoti!) maraton Marije Vrajić – Trošić (Hrvatska). Osim njih, već smo pisali o našim najboljim: Dalibor Jovičić (3:03:09) i Dijana Manđeralo (3:27:58). Na polumaratonu vrijedi izdvojiti lični rekord Bojane Bjeljac (1:13:39), kao i 1:19:04 Ante Pokrajčića iz Ljubuškog.

Vaši komentari