SUZANA TOPLIĆ BERBEROVIĆ: Bajka o Žar ptici

Sinoć na koncertu Dani Poljske muzike u Narodnom pozorištu, srela sam nakon malo više od mjesec dana g. generala Jovana Divjaka.

424

Piše: Suzana Toplić Berberović

Čest je posjetioc kulturnih dešavanja u Sarajevu. Omiljen.

Kako se ugledasmo tako sam ustala da pozdravim. Pružam ruku, a on odmah: “Istrča li ti Moskovski maraton”?

“Dabome”, odgovaram. Čestita mi srdačno. A meni se do početka koncerta uskovitlaše sjećanja…

Moje putovanje na Moskovski maraton je započelo u društvu predivne osobe g. Jovana Divjaka. Nekako je taj let Sarajevo – Istanbul već slutio na dobro. G. Divjaka svi znamo i cijenimo. Njegova zasluga je osnivanje Udruženja Obrazovanje gradi BiH. Mnogo je postigao za učenike i studente kroz to udruženje. I tako, sretna jer sam dobila odličnog saputnika, spontano započinjem razgovor, ko dokle putuje od nas dvoje. G. Divjak će u Norvešku, ja u Rusiju.

I rečenicu po rečenicu, dođosmo do razloga mog putovanja. A g. Jovan Divjak kaže: “Pa ja ne mogu da vjerujem. Ali zaista. Moj maturalni rad je bio maratonska trka.“

Eto nama teme do Istanbula. Pojašnjavam kako nemam pojma kada sam i zašto tako čvrsto odlučila da ću trčati. Nakon škole trčanja i prvog polumaratona, mislila sam, okay je sada. Ali ne. Tada je sve krenulo dalje i dalje. Ja sam sebi dizala ljestvicu lagano. Nisam imala neki plan. To se i vidi po trkama. Ali želja i strast za trčanjem nije popuštala.

Vrijeme!

Sve je nadoknadivo, osim vremena.

Istanbulski maraton 2017.

Nakon šašave odluke da ću u Istanbulu trčati maraton sa samo jednim dužinskim treningom od 31 km, sada znam – povratka nije bilo. I kako me nije slomio Istanbul, već me oduševilo da sam danima prije trke prelazila gradom po 18km dnevno, ja sam si rekla: “evo razloga da probaš ponovo”. Kao Murakami, bar 1 maraton godišnje. Trčala bih ja i više, ali druge obaveze mi ne dopuštaju.
I Nudžejma je tad spominjala Moskvu kao eventualnu sljedeću destinaciju. Pomišljala sam, ih Rusija! Da, da… Sama sam mislila krenuti. Grupa je dobra. Ali da bih svoje želje ostvarila, trebalo mi je više dana, slobode kretanja… U decembru 2017. kažem ekipi žena da sam odlučila trčati Moskva maraton 2018. One su kazale da bi išle kao podrška na putovanju. Rekoh, pa trčite i putujte. Isti dan je i trka na 10k, ako je 42,2k mnogo. Sanjala nisam kako će to biti veliko iskušenje! I evo me. Franc Listz les preludes, simfonijska poema 3, stav 97 me nosi preko Poljske do Rusije, opet. Sve je trebalo tako da bude. Baš tako nikako drugačije.
„Ako želite pobijediti u trci, trčite 100 metara. Ako želite nešto doživjeti, trčite maraton.“ (Emil Zatopek) Meni je bio potreban maraton. Da sve posložim u mozaik bez rupa. Falio je samo maraton. Ko bi rekao?

“Maturalni rad sam radio tada, a vi trčite iz zabave sada?”, čujem g. Divjaka. Da, čudan vid spoznaje i razlog za putovanje. Ali ako površno pogledamo na to. Dublje gledano, moj trener za maraton, Igor Yovanovitch, bi rekao: “To ti je patnja”. Bird coach!

Podsjetih se Žar ptice, ruske bajke koja govori o pobjedi dobra nad zlom, i o snazi volje kojom pobjeđujemo sve nedaće koje nam život priredi. Divna bajka.

Nisam htjela da me to obeshrabri, pa sam dodala: “Patnja je moje srednje ime.” Sjećam se, to mi je kazao noć pred trku.

Retrospektiva te noći pred trku nije ništa posebno. Jutro je osvanulo kako sam izmantrala, hladnjikavo. Ali kišu nisam priželjkivala. Jednako kao ratnik što svoj oklop navlači, ja sam nakon obilnog doručka, dio po dio opreme oblačila. Nisam bila nervozna. Smirena sam, iako 10 dana ni potrčala nisam. Znala sam da imam tu trku u nogama. Danima sam hodala po St. Peterburgu i Moskvi, u prosjeku 16-19km. Jela sam kao metlom sve. I čekala ovo jutro. Baš ovo hladnjikavo moskovsko jutro.

Nakon svega navukla sam moj žuti šuškavac, i preko crni flis. Moja 2 plašta. I furam na metro. Metro je meni savršenstvo prijevoza u ogromnim gradovima. Opet sam provjeravala da li mi je smjer uredu, gledajući u tablu. A onda sam vidjela gospodina s ruksakom i vidljivim startnim brojem. Stranca. Pogledali smo se i kimnuli jedno drugom u znak potvrde da smo odabrali Lužnjiki kao ishodište. 3 stanice, i hopa.

Kiša buba li buba. Biću smrznuta i mokra. A moja krv je kao kod gmazova, odmah poprimi temperaturu okoline. SKAKAT ĆU SVE VRIJEME, MISLIM, DO STARTA. Ulazim u hangar za presvlačenje žena. Tu srećem djevojku. Tatjana, Ruskinja. Iz nekog malog mjesta je, kaže. Maže se konjskim gelom. Pitam čemu to? Ima oko 24 god, dobro 22 mi reče. Pa eto, kao radi grčeva, bla, bla. Smješkam se, ali nemam želju da joj sada proturječim. Nudi i meni. Suze na oči mi udariše, kako je rezak miris ovog ruskog gela. Biće da je od tatarskih konja, šta znam. Ja bome pojedem energetsku pločicu, popijem još malo vode, i odlazim van. Još 45 min je do starta. Srećem i Nudž s njenom ekipom pred wc-om, i derem se kao blesava: “Gdje ste halski jarani?”.
Smijemo se mi, ostali nemaju razlog za smijeh. Kiša pada po rasporedu ugusto, nošena vjetrom. Mokra sam. Obavim i tu trkačku dužnost u vezi toaleta. I u mom klasteru srećem dvije žene, Italijanku i Austrijanku. Pričamo, da skratimo vrijeme do starta. Cupkamo ispod stadionske nadstrešnice. Podignem glavu: To je taj hram sporta!To je sekta ljudi kojoj pripadam: suze, krv i znoj za rezultat svoj.

Moskovski maraton: 4:17:58 (23. septembar 2018.)

U klaster dolaze Selma i još jedna djevojka iz Sarajeva. Već mi je toplije. I krećemo. Čini mi se da će kiša stati, kao motivacija plus. Ubijeđujem se, do 10og km sigurno će prestati. Idem prebrzo prvi kilometar. Uf riknuću ako ovako budem nastavila. Odjednom, lik trenera na nebu i poruke u oblačićima… Vraćam se na dogovoreni tempo. Do 10tog kiša smanjuje. Al što dobar vjetar dere uz Moskvu rijeku!
Za rendgena se ubio. Mislim ja, nema veze, samo puši, opremu mi osuši! Do 21 K nisam umorna, razgledam grad. Lijepa Moskva i kad trčiš. Eh, na 24. km brdo kao uz Bistrik. Odakle sad? Usporavam, pa još, pa još… E, ne valja dalje! Skoro 1km tretman brdskog iskušenja. Sjetim se mojih treninga i dočekam nizbrdo. Sreća. Na 28. km opet neka kriza: težak život ti naumpadne. Gladna žedna, a mogla bih i u wc. Ali neću ništa od toga. Neki rock bend svira samo za mene. Pa danas je rođendan Bruce Springsteen. Born to run! Oj, trznuh se iz blesavih misli.
Uz stazu nema puno navijača. Ali ono malo radosno nas pozdravlja i prepoznaju moju bh. kapicu na glavi. Srce mi kao kanta. Na 32km opet me neko vuče za noge da stanem. Pogledam sat i zgrozim se. Pa imaš sada ovaj slatki dio. Kaže se, šlag na kraju. Evo cener za kraj ili za početak kraja. Ahahaha!
Sjetim se kakvih sam osoba srela u životu. I pomislim, mnogi bi voljeli da su na mom mjestu, a još više je onih koji ne bi.

E, za ove što bi, a nisu, istrčim naredna 3 km. Pa sam čula, rokaju momci The Queen uz stazu. Dižem ruke u zrak, 36. km. Ovo je sada već uzlet. Vraćam svoj ritam, i dišem super. Toplo mi je, sve mi je ok. Možda sam i umrla? A ne, živa sam. Živa, kao kada sam bila mala i radila nestašluke. E tako sam se osjećala na 37. km. Idem dalje, sve je bolji osjećaj. I opa, evo 42! Bacam pogled preko ramena i vidim žena mi puše za vrat. Hoće da me prestige 200 m pred ciljem? Svega ti, gdje do sada bi? E nećeš, Mizuna mi na nogama i Jasmin sport dresa. Poletjeh i prestigoh je, nakon 50tak metara, i još sam ubrzavala. Dok nisam prošla cilj, nisam stala. U cilju, okrenem se, pružam joj ruku u znak zahvale za kenijski finiš. Ne htjede ljuta da prihvati ruku.

Pošaljem joj pusu, i odoh tražiti vodu, dok nisam umrla zaprave.

Vaši komentari

Podržite rad portala trcanje.net