ELMA KABLAR: Zeničanka na 13. izdanju Šonanskog maratona (Japan)

Piše: Elma Kablar

Međutim na ovaj maraton (održan u nedjelju 2. decembra 2018.) svake godine se prijavi preko 20.000 trkača.

Ovo je popularna trka u Japanu i zasigurno je poznata svakom Japancu. Trka je jako dobro organizovana i IAAF certifikovana. Da biste bili u mogućnosti da učestvujete u trci onda morate biti spremni da se registrujete istog momenta kada se otvore prijave.

Moji prijatelji i ja smo trčali kući sa posla da bi bili spremni da se prijavimo i ovdje to zovu ‘click’ prijave. Preko 20.000 trkača se prijavi u nekoliko sati poslije objave. Već sljedeći dan sva mjesta budu popunjena. I tako sam ja već od maja znala da ću trčati puni maraton na svoj rođendan. Cilj sam postavila da idem istrčati ispod 4 sata. Trka je također poznata po tome da dosta trkača učestvuje kako bi ostvarili svoje najbolje vrijeme jer je staza ravna bez naglih uspona. Trči se obalom Tihog oceana, a ispred se pruža pogled na planinu Fuji koja u ovo vrijeme bude prekrivena snijegom i predivno izgleda.

Duž cijele staze su gledaoci, plesači, navijači. Sve izgleda kao jedan veliki festival.

Startnina za maraton košta 15,000 ¥ (jena), nešto više od 200 KM. U startnom paketu dobijete majicu, ECO kesu, promotivne materijale, program i mapu trke, broj i čip.

Dvije sedmice prije maratona sam iskrenula nogu i morala sam nositi gips 7 dana. Što je značilo da nisam cijele sedmice trenirala. Sedmicu pred sami maraton sam odradila nekoliko intervalnih treninga, 1km x 5 sa 1 minutom odmora. Tu sedmicu se svi normalni ljudi odmaraju. Osjećala sam se dobro, ali ko god trči maraton zna da zadnjih 5 kilometara odlučuje sve. Nisam mogla znati da li ću imati dovoljno snage i da li će zglob početi da me boli tih zadnjih kilometara. Nikada prije nisam imala nikakvu povredu tako da nisam mogla ni predvidjeti šta će se desiti na dan samog maratona.

Ustajem u pola 4 ujutro. Uvijek isto doručkujem prije trke, zobena kaša, ćia sjemenke, suho voće, kafa sa mlijekom. I to bude obično neka 3 sata prije trke.

Već u vozu prepoznajem trkače. Svi izgledaju u nekom polu snu. Još uvijek je nekih 5 sati ujutro. Stižem na Ninomiya stanicu oko 7 ujutro. Gužva!!! Redovi za toalet, redovi za autobus. Na svakom ćošku volonteri, usmjeravaju, pomažu, svi su jako smireni i tiho je. Japanci su poznati po tome što su puni poštovanja. Red za autobus je predug, ali svi mirno čekaju i niko se ne žali. Oni znaju da je to tako i spremni su došli da čekaju u redu. Međutim, mi stranci nemamo baš toliko strpljenja i mi smo odlučili da idemo pješke do starta koji je bio udaljen nekih 3 km od željezničke stanice. Bilo je hladno u poređenju sa drugim danima. Malo oblačno tako da nismo vidjeli Fuji planinu. Prekrili su je oblaci. Stižemo do starta. Rijeka ljudi. Na jednoj strani su svlačionice i “check in” za stvari za žene, a na drugoj za muškarce. Tu se pozdravim sa prijateljima i svako na svoju stranu. Stvari sam stavila u ECO kesu što su nam dali, zalijepila svoj broj i ostavila tako na otvorenom. Unutra su pare, dokumenti, mobitel, ali ovdje je jako sigurno i ne morate da se brinete da će neko baš da uzme vašu kesu zajedno sa svojom kesom. Tu su volonteri koji pomažu i provjeravaju da je isti broj na kesi i na majici.

Nosila sam po prvi put majicu koju sam dobila od Zenica trči kluba. Pojas sam nosila koji sam dobila od prijatelja iz Holandije koji su ispisali poruke podrške. Nekako su mi sve te male stvari dale puno snage i vjere. Pošto je bilo hladnije nego smo očekivali, većina učesnika je nosila kabanice kako bi se ugrijali prije starta. Ova trka je imala ECO volontere tako da smo znali da možemo da im damo kabanice onog momenta kada se budemo ugrijali.

Red za toalet je bio dug. Čekala sam u redu nešto više od pola sata. I onda je bilo vrijeme da požurim na start. Svaki blok je išao na drugu stranu. Morala sam pitati volontere gdje je blok C.

Tačno u 9:00 trka je startala. Sva sreća pa sam bila u C bloku tako da mi je trebalo nekoliko minuta do starta.

Krenulo je super. Trčala sam 5:20 do 5:38 minuta po kilometru cijeli maraton. Nisam stala ni na jednoj okrepnoj stanici. Bilo je momenata kada sam vidjela grožđice, banane, naranče… da sam htjela da stanem i da pojedem nešto. Onda sam skontala da će biti teško ponovo uspostaviti ritam. Nastavila sam dalje. Svakih petnaestak kilometara sam uzela gel i popila vodu koju sam nosila sa sobom. Imala sam 3 gela, cola power bombone.

Zadnja tri kilometra su mi bila najteža. Kada sam se približila cilju i vidjela vrijeme na displeju (12:55), a trka je startala u 9:00. Znala sam da sam uspjela!!! Osjećaj je nevjerovatan!! Sreća, neopisiva! Najbolji rođendan ikada. Istrčala sam maraton za 3:52:55. Lijepo je imati priliku predstavljati Bosnu i Hercegovinu na ovako velikom događaju i biti jedina Bosanka među više od 20.000 trkača.

Vaši komentari