NESPORTSKA PRAKSA: Kako su prijavne kalkulacije trkača postale uobičajena stvar?

Piše: Ersan Bijedić

Razumijem da se ovo dešava do određenog trenutka, ali van prijavnih rokova je isto tako i – van svakog fair playa i regularnosti.

Bez principa

U temi o nagrađivanju domaćih trkača smo obrađivali situaciju kad se naši nađu u podređenom položaju spram stranaca, međutim u ovom slučaju ćemo vidjeti da bitnih razlika u sportskom odnosu nema kad su u pitanju spomenute dvije kategorije. Za mnoge ne postoje principi, regule ponašanja, moralna ograničenja, već samo lični interes.

Iskreno, prije nisam osjetio da je ovo tema. Prije nego se i meni desilo primjećivao sam razlike u startnim listama na samoj trci, ali bez pomisli da je nešto neregularno. Kad se i meni desilo, onda sam u razgovoru s drugim trkačima shvatio da je mnogima “puna kapa” ove prakse.

Lično, nemam problem da iznesem da je takva praksa nesportska, bez obzira kako će ko to tumačiti ili ocijeniti. Upravo na ono da će vas smatrati zavidnim, sebičnim ili šta već, i računaju kalkulatori. Kao i na to da drugi neće obraćati pažnju jer velika većina samo trči svoju trku. Ne samo da je ovo nesportski, već je i prosto neregularno. Kako npr. pobjedu može odnijeti čovjek koji trči sa brojem sa pogrešne distance? S obzirom da sam se par puta samo igrom slučaja našao u ovakvoj situaciji, znam da je ovo nešto što je puno bitnije za one koji će i ubuduće konkurisati za postolja.

Šta je bola normalno?

Na prigovor u jednoj ovakvoj situaciji sam dobio odgovor da je to normalno, dešava se, da je OK da su privilegovani bolji trkači i slično.

U svim sportovima se ljudi bore da ne postoje privilegovani u takmičenju, a ovdje smo, kroz običajno postupanje, došli na nivo da se ovakvo nesportsko ponašanje još smatra normalnim!?

Dakle,

• Kako može biti fer ako ti je dozvoljeno da se na trku prijaviš van prijavnog roka i pošto si iskalkulirao gdje bi mogao uzeti novčanu nagradu?
• Kako je sportski u zadnjem trenutku se prebaciti sa trke na trku (opet van roka) jer si vidio bolju priliku za novčanu nagradu?
• Iz kojeg udžbenika o sportskoj kulturi si naučio da trebaš biti privilegovan u sportskom takmičenju spram bilo koga?
• Na koji način ovo sve predstavlja poštovanje same trkačke manifestacije i učesnika u njoj?

Šta kad se tebi desi?

Loša ustaljena praksa ide na obraz trkačima koji “love u mutnom” i bez ikakvih ličnih moralnih i sportskih principa očito koriste prilike koje im se pružaju. To definitivno nisu izdvojeni slučajevi, već ustaljena praksa na dosta trka (svaka čast organizatorima koji to ne dozvoljavaju). To je ujedno i greška organizatora koji dozvoljavaju ovakvu praksu u nastojanju da svima ugode ili da imaju što više učesnika.

Upravo oni to u određenoj mjeri mogu i spriječiti, a za ostala kalkulantska “snalaženja” ostaje trkačima da prije realizacije sami sebe zapitaju: “Kako bih se osjećao da istu stvar meni napravi bolji trkač?”

TUMAČENJA I ISKUSTVA

U nastavku donosimo tumačenja ove teme, kao i iskustva nekoliko trkača/organizatora.

Vladimir Selec

Na velikim trkama elita ima rok do kada se može prijaviti, menadžeri dogovaraju sa organizatorom. Kad prođe taj rok onda se niko od elitnih takmičara više ne može prijaviti. Organizator poslije toga najavljuje i promoviše tzv. “Elite field”. U određenom roku prije starta trke tačno se zna ko je u tom “Elite field-u”. Ne može da u zadnji čas dođe Eliud Kipchoge i svima polupa lončiće. To ne ide tako… Nisam siguran kako da se od toga kod nas napravi pravilo, da bi se zaštitili elitni trkači. Bez asocijacije je nemoguće primorati organizatora da ispoštuje ovo pravilo. Kod nas svako može da radi šta mu padne napamet. Bez asocijacije možemo samo da filozofiramo i prepucavamo se, ali neće biti do kraja ozbiljne priče i daljeg napretka trkačkog pokreta.

Ante Pokrajčić

Nažalost, ova tema nije zanimljiva skoro pa nikome. Zašto? Zato jer se tiče samo onih koji se bore, ili su blizu, novčanih nagrada. Svima ostalima je sasvim nebitno hoće li biti 13. ili 14., 113. ili 114., 1013. ili 1014. I upravo to je razlog zašto ova tema prolazi ispod radara i o njoj malo tko priča, a definitivno bi trebalo. Osobno, startnu listu znam provjeriti dan prije trke na koju sam se prijavio, čisto da imam predodžbu kakva utrka me očekuje. Ali isto tako, bio sam sudionik bar 10 trka gdje su se na startu pojavili ljudi (i ne samo pojavili, nego i zauzeli visoke pozicije) koji noć prije uopće nisu bili na startnoj listi. Međutim, tu ne bih krivio trkače, ljudi samo (doduše na nepošten način) pokušavaju iskoristiti manjak konkurencije i time sebi zaraditi dnevnicu, već je problem u organizatorima. Iako velika većina ima rok prijave, koji je danima, čak i tjednima prije samoga starta trke, rijetki se toga drže. I ne samo da se ne drže, nego su i ponosni ako im se nakon “deadlinea” netko prijavi, jer tada su dobili 10-20-30 eura više nego što su prvobitno računali. Još ako je taj “netko” nazovi “veliko ime” u okruženju, gdje ćeš većeg ponosa?

Katarina Pohlod

Znam više primera ovakve nesportske prakse, možda je to čak i blaga reč za ono što se meni desilo. Prošle godine (2019), na maratonu Podgorici, bila sam prijavljena na

polumaraton. U polumaratonskoj startnoj listi, dan pre trke, osim Olivere Jevtić, bila je i jedna “mađarska” Kenijka, što je za mene značilo da ću verovatno biti treća, pošto nije bilo nikoga više od konkurencije. Na dan trke, od samog starta, trčala sam kao treća, sve do samog cilja. Ulazim u cilj, srećna što ću pre svega biti na podijumu, ali i osvojiti neku novčanu nagradu, kad u momentu čujem voditelja programa Raleta Simića kako govori u mikrofon da sam četvrta. Moja prva reakcija je bila da je to greška. Ipak, nakon prolaska kroz cilj, prišla sam Raletu koji mi je odmah potvrdio da sigurno nisam među prve tri. Malo je reći da sam bila iznenađena. Brzo sam došla do svog telefona da potražim online rezultate, gde sam videla da sam zaista četvrta, a da je ispred mene još jedna “mađarska” Kenijka, koja uopšte nije bila na startnoj listi dan pre trke. Bila sam besna. Nisam znala da li nešto da preduzmem ili ne, ipak sam bila sama. Motala sam se oko samog cilja, pokušavajući da vidim i pronađem o kojoj devojci se radi, i nisam pogrešila u svojim sumnjama: to je bilo maslo mađarskog tima, odnosno njihovog menadžera, koji su poznati po tome da “idu” po trkama u regionu, kalkulišu, i samo kupe nagrade. Devojka je trčala polumaratonsku trku, sa maratonskim brojem, na kojem je flomasterom bilo iškrabano 42.2km i dopisano 21.1km! Za razliku od maratona, na polumaratonu su bile značajno manje nagrade, ali su i to morali da pokupe članovi mađarskog tima, i to na kvarno! Ono što je ustvari najgore u celoj ovoj priči je to što je ovakvo jedno nesportsko i nefer ponašanje očigledno dozvolio organizator!

Darko Lončar

Ispred organizacije trka udruženja “Dečki u plavom” smo poduzeli mjere kako bi spriječili ovakvu praksu. Tako ne objavljujemo liste trkača učesnika na našim trkama kako ne bi došlo do kalkulacija sa prijavama. Niko ne zna do samog starta protiv koga će se takmičiti. Osim toga, poslije isteka roka za prijave nema novih prijava trkača, a pri tome je nebitno da li se radi o elitnim trkačima ili ne.

Srđan Samardžić

Nije u redu da trkač dođe na dan trke i traži broj ili da mijenja trku. Nisam za to da se

trkači prebacuju sa discipline na disciplinu prije trke zbog nagrada, ali sam za to da elitni trkači imaju privilegije u vidu besplatne startnine, to jeste da organizator ima elitne brojeve namijenjene za njih. Kvalitet trke se pored ostalog gleda i po tome koji su elitni trkači došli. Lično ne volim da se prijavim rano pa poslije kada vidim da ne mogu doći – da otkazujem. Pristojnije je da se javim 15-20 dana i da najavim da ću doći. Nikad nisam promijenio trku zato što je neko drugi došao, to rade neprofesionalni trkači.

Vaši komentari