BARCELONA MARATHON: Iz Katalonije pođi praznih džepova i punog srca

Na proljeće je nešto teže izabrati maratonsku destinaciju, jesen sadrži veću ponudu i puno više regionalnih trka.

1966

Piše: Ersan Bijedić

Bosanskohercegovački trkači svoj proljetni maraton pretežno prijavljuju za Beograd ili Beč.

Za nešto dalje trke treba prvenstveno više novca, a Barcelona kao grad mi je iz više različitih razloga toliko zanimljiva da se bilo lako odlučiti jesenas kako je ova varijanta vrijedna svih izdataka. I danas bih je preporučio svima koji su u prilici otići. Nešto težu trasu maratona ne bi trebalo uzeti kao značajnu prepreku.

Start trke

Barcelona Marathon

Staza je valovita, uglavnom sa dugim blagim usponima i spustovima, gdje sa optimalnim tempom prema vlastitoj pripremljenosti ne bi trebali imati većih problema da to savladate. Osim toga organizatori su upravo ove godine izbacili nekoliko uspona sa trase, posebno bitno – završni koji je sad blaži, a što je sigurno dijelom uticalo da budu postignuti i rekordi staze u obje konkurencije: Alemu Bekele (2:06:04) i Kuftu Tahir (2:24:44). Temperatura je bila između 12 i 17 stepeni, u završnici se trči dobar dio uz obalu ili relativno blizu mora gdje je vjetar jači. Uz uspone to sve skupa ipak može otkinuti poneki minut od ciljanog rezultata. Nisam neko ko se na svojim trkama može puno skoncentrisati na gledanje okolo, ali znam da smo prošli pored velikog broja gradskih znamenitosti. Najbolje se sjećam Trijumfalne kapije na 36. kilometru, ali trči se i pored Camp Nou stadiona odmah na 3. – 4. kilometru, pored bazilike Sagrada Familie na 13., kraj mora od 31. kilometra, itd. Start i cilj su na Placa Espanya, gdje je bio i Expo maratona. Svakako se lijepo obiđe grad. Značajnim dijelom staze publika daje podršku trkačima što doživljaj čini potpunim. Osim obilježenih pacera, na stazi su se na jednak način mogli raspoznati i trkači – fizioterapeuti koji su u pokretu pružali pomoć učesnicima koliko je to moguće (uglavnom sprejevima za povrede i kremama). Važna stvar su svakako pristupačna startna zona i prohodnost gradskog prevoza. Prije starta nisam skupio puno nepotrebnog hodanja i trošenja energije, a između prolaza kroz cilj i ulaska u moj smještaj u Barceloni je prošlo manje od pola sata.

Barcelona Marathon je prvi maraton na kojem je provedeno doping testiranje, još 1983. godine. Ujedno je to prva trka u Španiji na kojoj su trkači nosili chipove za mjerenje rezultata (1995.).

Airbnb smještaj

Uvijek tražim smještaj preko Bookinga, iako odavno imam profil i na Airbnb.com. Ipak osim kad sam prije dvije godine tražio smještaj u Zurichu, nisam koristio ovaj servis. Volim svoj mir, ali sad je bilo neminovno okrenuti se alternativi jer su i dosta loši hostelski smještaji u Barceloni prilično skupi. Bio je to dodatno važan segment jer sam trebao boraviti duže nego što me inače odvuku trke (7 noći). Tako sam preko Airbnb našao odličan smještaj koji je bio duplo jeftiniji od onoga što bih platio za lošu hostelsku sobu. Ispalo je odlično iako takav smještaj vjerovatno uvijek nosi dozu skepse i rizika jer ne znaš šta te čeka. Još više jer nisam imao iskustva s tim. Dijeliš smještaj sa vlasnikom stana… kako će to ispasti? Za mene perfektno. Osim što je lakše bilo jer je vlasnica stana Emilija sa naših prostora, pola Makedonka, pola Srpkinja, ni drugi gosti koji su tu proveli par dana nisu bili naporni. Čak suprotno, sjećat ću se uvijek starijeg američkog para sa Aljaske, Sharon i Kevina, koji su obilazili Europu pa malo svratili i u Barcelonu. Kevin je uglavnom spavao do podne (Sharon je serijske intervencije njegovog buđenja radila od 9 u jutro da bi u dobrom danu zajedno izišli vani oko podne), pušio na balkonu, a u povremenim interakcijama se interesovao za naše prostore. Cilj mu je posjetiti Dubrovnik jer voli “Game of Thrones”, zna da Slovenija graniči sa Austrijom i Mađarskom, a i neko njegov je bio negdje u BiH, kao dio snaga UNPROFOR-a. Pita me jesam li ljut na Amerikance jer su nas bombardovali. “Nas niste, moraš provjerit sa Emilijom da nije ona ljuta”. Kasnije me ipak opet pitao kad se vraćam nazad u Srbiju. Ponekad bi ispalio informaciju koju bi zasjenio usputnim, neplaniranim humorom. Tako je je jednom iz svoje moždane arhive izvukao priču o direktnom sudaru aviona na Tenerifima. Emilija je pitala kad se to desilo. “Sharon, kad je ono bilo naše vjenčanje?” – “1977.” – “E tad!”, poentirao je Kevin.

Gaudijeva “La Pedrera” u Passeig de Gracia

Expo u Barceloni pred dane maratona posjeti oko 70.000 ljudi i po tome je najveći u Španiji.

Sharon je bila hit! Ako nju pitate, u pariški Louvre vam ne treba ići. Trijumfalna kapija je zanimljiva samo jer se oko nje odvijaju protesti (Kevin zamalo nije nastradao fotografirajući). U Parizu je u stvari interesantno samo groblje Père-Lachaise. “Ima lijepih spomenika i klupa na kojima se može fino ručati između razgledanja”, priča Sharon. Stalno se raspitivala za moje trke, rezultate i pozivala na Aljasku neobičnim metodama. “Imamo jednu brutalnu trail trku, neki tip se prije tri godine izgubio i još ga nisu našli”. Priča da je i ona završila jedan polumaraton. “Ali ja to samo radi zabave, kad naiđu ovi sa kamerama ja malo potrčim, pa onda opet hodam”. Kad stane sa pričom, a Kevin još nije ustao, pređe na trčanje hodnikom stana jer mora nabit svoju kvotu od 10.000 koraka dnevno. Zapamtio sam da je Anchorage najveći grad, a Juneau glavni. Vidimo se na Aljasci.

Palau Sant Jordi, olimpijska dvorana na Montjuicu

Moja trka

Maraton u Barceloni rezultatski (3:10:07) meni nije donio puno novog, iako jeste odgovor o trenutnom fizičkom stanju te određene smjernice o tome šta raditi ubuduće. Sve reakcije na moj objavljeni dnevnik priprema su se svodile na to da sam premoren zbog treninga i trka. Vjerovatno jeste tako, ali za mene to nije potpun odgovor. U stvari ja bih volio da su svi ti ljudi u pravu sa takvom “dijagnozom” jer ne bih htio da se takav pad prosječnog tempa u mom treningu može drukčije objasniti, a ujedno bi to značilo i da mogu bolje od 3:04 maratona. To niko nije spomenuo, ali ja sam jako blizu maksimuma na ovom nivou treninga (zbog čega sam pokušao trenirati jače) i to je glavno pitanje za mene: koliko uopšte mogu bolje, a pogotovo mogu li ikad trčati 2:59? Prethodnih godina sam popravio polumaraton sa 1:44 na 1:24, s tim da sam se u zadnje dvije godine pomakao samo za 43 sekunde. Napravio sam sve to kroz 22 polumaratona od kojih je 17 ispod 1:30. Sve trke uvijek trčim maksimalno, inače mi nije zanimljivo (maksimalno nisam trčao trku samo kad sam bio pacemaker na 1:30 na Mostarskom polumaratonu i 3:30 na Cazinskom maratonu). Ćutim vam misao – svakako dobar recept za sagorit. Kroz 12 maratona sam ovu distancu popravio sa 3:54 na 3:04. Dalje nije lako. Uostalom primijenite računicu: lični rekord na polumaratonu x2 (kod mene 1:24 + 1:24) plus 10 do 12 minuta (ali poslije nekoliko godina trčanja) pa probajte istrenirati takav maraton. U takvoj situaciji, kad pokušavaš pojačati nivo svog treninga, a bez stručne pomoći, je jako teško svako malo ne pretrenirati se. Znam da mogu trčati 1:23 polumaraton i 3:03 maraton, i to ću probati, a više od toga… vrijeme će pokazati. San svakako ostaje isti. Neka statistika koju sam čitao, na uzorku od nekoliko hiljada trkača, govori da samo jedna četvrtina 1:24 polumaratonaca uspije istrčati 2:59 maraton. Naravno, među njima je veliki broj onih koji su vjerovatno veći potencijal i za polumaraton, tako da sve treba uzeti sa rezervom. Dvije trećine 1:22 polumaratonaca trči 2:59 maraton.

Bh. trkači u Barceloni

Maraton u Barceloni ima ukupno 16 okrepnih stanica. Počevši od 5. kilometra postavljene su na svaka sljedeća 2 i pol kilometra. U organizaciji trke učestvuje 1.800 volontera.

Svetislav Pešić, Palau Blaugrana

Barcelona

Kao i svi amaterski trkači sa trkom volim spojiti lijepo turističko putovanje, a Barcelona će mi ostati upamćena kao jedna od top destinacija. Nažalost, iz privatnih razloga mi se nije mogao pridružiti kolega Dražen Filipović kojem su propale avio karta i maratonski broj, pa sam ja tamo tumarao sam. Grad nudi sve sadržaje koje možete poželiti, ali za one koji vole sport, to je stvarno raj. Kao sportskom novinaru i sportskom entuzijasti mi je bilo zadovoljstvo, a ne napor, baviti se stvarima koje su ujedno značile i posao na turističkom putovanju. Odlazak na trening košarkaša Barcelone i razgovor sa legendarnim Svetislavom Pešićem (trenerom kojem je teško naći trofej koji nije osvojio), rukometna utakmica Barca – Benidorm, fudbalska Barca – Rayo Vallecano, sa neponovljivim i najboljim svih vremena Leom Messijem na terenu, ili posjete olimpijskom muzeju na brdu Montjuic i muzeju FC Barcelona, u sklopu kojeg se izlazi i na najveći europski te jedan od najvećih svjetskih stadiona, Camp Nou, su događaji koje treba doživjeti jer je Barcelona prijestolnica sporta. Ako se odlučite, ponešto od toga će te, za naše prilike, morati dobro platiti, ali što je najvažnije – sigurno nećete požaliti. Iz Barcelone se možete vratiti praznih džepova, ali sigurno prepuni pozitivnih dojmova. U tu turističku ponudu svakako ulaze i hramovi sporta poput Palau Blaugrane i Camp Nou.

Trka ima pacemakere za 7 rezultata, od 2:45 do 4:30. Ukupno 35 pacemakera, po petorica za svaki rezultat.

Stranci posjetu gradu obično počinju u centru sa Placa Catalunya gdje s jedne strane možete otići u ulicu La Rambla, daleko najposjećeniju, nakrcanu turistima, punu restorana, pubova, bašta, različitih prodavnica, ali i “samostalnih biznismena” koji će vam otvoreno i agresivno ponuditi svašta. Na kraju 2-3 kilometra duge ulice je 60m visoki spomenik Kristoforu Kolumbu. Tamo negdje sam jednu večer završio u Irish pubu i u pravoj engleskoj atmosferi odgledao Juventus – Atletico (3:0) sa novim drugom iz Londona, Darrenom. Londončanin koji navija za Manchester United, a liči na Dele Allija iz Tottenhama (ili sam bar ja tako umislio). Na suprotnoj strani od Placa Catalunya i La Ramble, se ulazi u Passeig de Gracia, rangiranu kao najskuplju shopping ulicu u Španiji, unutar koje je moguće vidjeti i neke od najpoznatijih arhitektonskih zdanja grada poput Casa Mila ili popularnije zvane La Pedrera, zgrade Antonija Gaudija. Španski arhitekt je svojim radom obilježio Barcelonu, a njegov najvažniji, i nedovršeni rad, obavezan za posjetiti, je bazilika Sagrada Familia. Vrijedi posjetiti Picassov muzej ili se popeti na tvrđavu Montjuic, na brdu gdje je smještena i većina sportskih borilišta u kojima su se održavale Ljetne Olimpijske igre 1992. godine. Gdje god vas eventualno put odveo, računajte da su povoljnija opcija od Hola Barcelona karata za javni prevoz (na 2 do 5 dana): T-10 karte za 10 vožnji.

Trijumfalna kapija

Na kraju upozoravam da Barcelona kao grad koji je, poslije Pariza, Londona i Rima, četvrti po posjećenosti u Europi, nije najjeftinija opcija za spojiti svoje sportsko – turističke ambicije, ali uz dobru kalkulaciju i organizaciju, je sigurno vrijedan svakog racionalnog utroška (u turističkim dijelovima, kao i svugdje, treba pripaziti na to šta kupujete i za koliko).

Vaši komentari

Banner