Razgovarala: Ljilja Lukić
Adi je ove godine završio Srednju elektrotehničku školu, a sada je student informacionih tehnologija na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu.
Bez obzira na školske obaveze, sport je oduvijek ispunjavao veliki dio njegovog života.
– Aktivno se takmičim u dva sporta koji su povezani, najviše trčanjem. Ti sportovi su orijentiring i atletika. Orijentiringom se bavim od 2012. godine i već petu godinu zaredom sam državni prvak u svojoj kategoriji, također sam bio sedam puta na Prvenstvu jugoistočne Europe. Atletiku treniram od 2017. godine. Takmičim se u srednjeprugaškim i dugoprugaškim disciplinama koje obuhvataju distance od 3 km do polumaratona.
Ukoliko se želite oprobati u trčanju ili unaprijediti svoj trkački trening, učinite to kroz naš MT trening klub.
Trčanje je bilo sastavni dio njegovih kondicionih treninga na košarci.
– To je na početku bilo samo u ljetnom periodu, a trčao sam svaki drugi dan. Na kraju ljeta 2017. imali smo, pored treninga u dvorani, treninge na atletskoj stazi. Tada sam pokazao najbolju fizičku izdržljivost u selekciji mog košarkaškog kluba. Trener je prepoznao talenat za trčanje i bukvalno me poslao da treniram atletiku. U kraljicu sportova sam se zaljubio nakon mjesec dana treniranja i od tada trčim skoro svaki dan. To nije bilo teško uz trenere i ekipu AK „Novi Grad“ Sarajevo, a posebno uz mog trenera i legendu trčanja Seada Kondu.
Osim trčanja ovaj mladi svestrani sportista je ljubitelj i planinarenja i skijanja.
– Neka lagana tura hodanja na planini je dobra za aktivni odmor od trčanja. Skijanje je prvi sport koji sam trenirao i skijam svake zime već 15 godina, to planiram i nastaviti. Od kako treniram atletiku mnogo manje idem na skijanje jer se moj trener plaši povreda koje se dešavaju na skijaškim stazama.
Ipak, trčanje je aktivnost bez koje ne bi mogao da zamisli život.
– Nakon prvih dužih pauza (zbog povrede, bolesti i sl.) shvatio sam koliko mi trčanje znači. Kada prođe nekoliko dana bez trčanja počinje se javljati nervoza i višak energije.
Adi kaže da je njegovo najveće postignuće veliki broj prijatelja koje je stekao na trčanju.
– Neke od svojih najboljih prijatelje koje viđam ili se bar čujem sa njima svaki dan sam upoznao na treningu. Ostala postignuća su medalje i pehari koji se nalaze na jednoj polici u mojoj sobi, ali oni nisu toliko ni bitni koliko je bitan taj trenutak i ta sreća kada prvi prođeš kroz cilj ili kada se popneš na postolje. Ni to ne bi bilo toliko posebno bez publike, tj. bez moje porodice, prijatelja, kolega iz kluba, trenera…
Nema omiljenu distancu, ali više voli cestovne trke, nego trke na atletskoj stazi. Prvi maraton još nije u planu.
– Planiram ga trčati kada dovoljno odrastem, i fizički i psihički. Prvo želim da istrčim polumaraton ispod 1:20, pa ću tek onda razmišljati o maratonu. Trenutni najbolji rezultat u polumaratonu je ostvaren u Splitu početkom ove godine (1:21:56), mislim da sam mogao još bolje trčati i lakše podnijeti trku da sam bio malo iskusniji. Na toj trci sam osvojio prvo mjesto u kategoriji do 23 godine.
Iako trči samo tri godine, već je bio na mnogo trka u velikom broju gradova.
– Trke pamtim po tome da li sam ih trčao dobro ili loše. Najdraža trka je ujedno i moja prva na državnim prvenstvima, kada sam na Sokocu kao potpuni outsider bio drugi. U kategoriji od 10 mlađih juniora grupa od četiri momka je od samog početka bila u vođstvu. Svaki krug je neko drugi bio na prvoj poziciji. „Otpadao“ sam od te grupe tri puta, a u zadnjih 200m sam počeo sprintati i nikada neću zaboraviti koliko je trener galamio na mene, čak je čovjek od 68 godina počeo da trči i samo je govorio: “Šalja, sad ili nikad“. To je bilo nezaboravno iskustvo. Nije mi stvarno bitno gdje se trka održava, bitno mi je s kim idem na tu trku. Najviše bih volio trčati u Berlinu, jer bih tu imao priliku da vidim neke od najboljih svjetskih trkača.
Pandemija virusa corona je ove godine mnogima poremetila trkačke planove.
– Na samom početku pandemije nisam nikako trčao tri sedmice i samo sam radio vježbe snage u svojoj sobi. Pošto mi je trčanje nedostajalo, dogovorio sam se sa roditeljima da ustajem rano ujutro i da trčim sam. Ustajao sam u 5:00 sati i trčao. Kako je prolazilo vrijeme i kako su se epidemiološke mjere popuštale vratio sam se treninzima sa ekipom. Sada treniram kao i prije. Motivišemo se međusobno. Sa trenerom sam napravio plan treniranja jer želim da povećam kilometražu u odnosu na ranije. Inače treniram šest puta sedmično, nekada i malo manje. Sve zavisi od umora i ostalih obaveza. Najviše volim trčati na planini i na atletskoj stazi u Sportsko-rekreacionom centru „Safet Zajko“. Volim da trčim u društvu, a sam – samo ako moram. Nikada ne slušam muziku dok trčim, jer moram čuti šta se dešava u tom trenutku – saobraćaj, da li neki pas laje, disanje, korake…
Za one koji još nisu sigurni da li je ovaj sport za njih, Adi preporučuje da pročitaju neku knjigu o trčanju.
– Preporučujem „Od jogginga do maratona“, knjiga koju je napisao Jeff Gallowey.
Vaši komentari
