Piše: Mirza Hukeljić
Danas se podrazumijeva da klinci u osnovnoj školi treniraju barem jedan sport, od sedme godine svi su u poluprofesionalnim opremama, idu na pripreme, obilaze ljetne kampove. Ja sam, međutim, u svoje vrijeme, imao dosta skromno iskustvo treniranja.
Dobro, kao treniranje ne mogu računati doslovno po jedan odlazak na treninge stolnog tenisa i fudbala. Na stolni tenis me je, ne mogu se više sjetiti po čijem nagovoru, odveo rahmetli otac, u zeničku dvoranu Bilimišće. Od svega se sjećam samo ritmičkog lupkanja ping pong loptica i jarkog osvjetljenja u sali koja mi se tada, u očima otprilike osmogodišnjaka, činila velika kao Madison Square Garden. Moj drugi pokušaj bavljenja sportom je bio odlazak na fudbalski trening. Bili smo možda već desetogodišnjaci kada me moj drug Amar, tada već „iskusni“ i veoma talentovani centarfor Čelika, poveo na pomoćni teren stadiona Kamberovića polje i predstavio svom treneru kao dobrog golmana „ispred zgrade“. Trener vjerovatno nije dijelio Amarovo mišljenje o mojim golmanskim sposobnostima, pa sam poslije 15-ak minuta na golu počeo igrati u odbrani, a poslije sat vremena zauvijek napustio svijet treniranja fudbala.
Nakon nekoliko godina, otprilike s kraja rata u našoj zemlji, na istom tom Kamberovića polju, na stadionu na kojem će godinama poslije trenirati npr. Amel Tuka, trčali smo kao gimnazijalci nekakve „norme“. Moj tadašnji razrednik i profesor fizičkog vaspitanja, omiljeni profesor svih zeničkih gimnazijalaca, rahmetli prof. Huso nam je „štopao“ vrijeme na nekim dionicama koje smo po zadatku trčali. Dionica, a još manje vremena koje sam postigao, se ne mogu sjetiti, ali se mogu sjetiti da sam bio najbrži u razredu i mislim drugi najbrži učenik u generaciji. Prof. Huso me je molio da razmislim o tome da počnem trenirati i da mi čak ni tada kao tada petnaestogodišnjaku, nije kasno početi sa malo ozbiljnijim bavljenjem atletikom. Nažalost, taj dobronamjerni savjet ja nisam ozbiljno shvatio, odnosno nisam poslušao. Vrijeme je poslije prolazilo sve brže i brže, prvi razred je brzo postao drugi, gimnaziju je ubrzo zamijenio fakultet, a poslije je ionako život postao dovoljno zamršen i od gimnazijske atletike ostala su samo daleka mutna sjećanja.
Život je ono što se dešava dok planiramo kako ćemo nešto uraditi
Nakon toga, diplome i poslovi, pa novi gradovi i novi poslovi, putovanja, nove daleke zemlje, odlasci i dolasci, brige i veselja, svašta stane u deset-petnaest godina. Čovjek svašta „postigne“, a puno toga usput i izgubi. Vremenom, sve je manje bezbrižnog osmijeha, sve je manje spontanosti. Nisam se, kako se kaže, ni okrenuo, a već sam bio u tridesetim godinama, već bliži četrdesetoj nego tridesetoj, i odjednom sam osjetio da ja više nisam stari ja. Moje tijelo se promijenilo, umorno je i tromo. Odraz u ogledalu liči na nekog puno starijeg, debelog čovjeka kojem je jednostavno postalo svejedno. Taj čovjek u ogledalu je neko drugi, neko ko jede nezdravu hranu, puno puši i ne mari što svaki dan poslije posla prvo spava, pa tek onda eventualno autom ode negdje. Jer, pješke je teško. Taj čovjek nisam bio ja.
U ljeto 2016. godine upaljeni su prvi alarmi u mom tijelu. Odlučio sam da nešto moram uraditi i trčanje se nameće kao logičan izbor. Niti mi iko treba, niti mi išta treba (Ah, kakva zabluda, uvjerit ću se kasnije). Ovaj put se jasno sjećam svojih sportskih početaka. Tridesetšestogodišnjak koji jednog jutra oblači neke patike i šorc i odlazi „na trčanje“. Mjesto radnje tog (ne)uspjelog sportskog podviga je jedan naš mali priobalni gradić. Palim neku aplikaciju na mobitelu i počinjem slušati automatizovani glas trenera: počnite polako. Nakon tridesetak sekundi počinjem gubiti dah, a već nakon minutu ili dvije počinjem se doslovno boriti za zrak. Imam osjećaj da se gušim, da tonem u dubinu nekog mora uzalud pokušavajući isplivati na površinu. Bol u nogama, leđima i glavi me zaustavlja već poslije prvih petstotinjak metara. Kada sam vratio dah, skupio sam snagu prevaliti još toliko metara nazad. Prvi kilometar je „istrčan“. Vremena koje mi je trebalo za taj kilomentar se sada ne mogu sjetiti, ali mogu pretpostaviti da normalan i zdrav čovjek za manje vremena prešeta taj kilometar.
Nakon te morske epizode, uslijedilo je još nekoliko pokušaja „trčanja“, da bi u kasnu jesen 2016. godine opet, ovaj put sasvim slučajno, pogledao sam sebe u oči u odrazu ogledala jedne hotelske sobe, shvativši da se ama baš ništa nije promijenilo i da moje „trčanje“ nije donijelo nikakav napredak. Kilogrami su i dalje tu, sve me jednako boli kao i prije, možda čak i više, i dalje gubim dah.. Shvatio sam da trčanje nije samo oblačenje patika i mehničko kretanje ubrzanim korakom. Prvi put počinjem guglati How to run? I onda su se otvorila vrata…
Sve ti tamo piše
Na internetu piše sve, ali sve ne treba čitati. Na početku se sve čini bitno i korisno. Šta god je neko napisao uzimaš kao najzbiljniji i najdobronamjerniji savjet. Trči ovako, trči onako. Nemoj uzbrdo, nemoj nizbrdo. Obavezno trči i kada je kiša i kada je snijeg. Pazi na ovo, pazi na ono. Ako ti je pace ovakav, onda ti je heart rate onakav. Do tada, niti sam znao da imam heart rate, niti sam znao da imam pace. Dugo, baš dugo nisam shvatao šta je pace i zašto trkači jednostavno ne mjere brzinu trčanja u km/h, a ne nekakav pace. Ali, eto, kreneš čitati, pa kreneš mjeriti, i na kraju na sebi naučiš.
U mom slučaju, jedna izuzetno neugodna i pomalo zastrašujuća epizoda maligne srčane aritmije koja se prvi i hvala Bogu jedini put do sada pojavila u fazi mojih prvih trkačkih koraka, dodatno je učvrstila moju odluku da cigarete nisu više nikakva opcija i trajno su me udaljile od te zaista loše i toliko nepotrebne navike. Iako cigarete vjerovatno nisu imale nikakve veze sa mojim nepravilnim srčanim ritmom i izuzetno visokom frekvencom srčanog ritma, ja sam u svojoj glavi tu epizodu svog života povezao sa pušenjem i pretilošću i definitivno sam odlučio nastaviti sa trčanjem, ma koliko da mi je bilo naporno, pomalo dosadno i potpuno strano.
Prve se utrke niz vodu bacaju
Internet je vjerovatno kriv i za moju prvu prijavu na jednu utrku. Gdje bi drugo inače mogao vidjeti da postoje neki rekreativci koji se skupe pa zajedno trče 21 km! Da, to je bila moja prva zvanična utrka, polumaraton! Hrabro i bez puno razmišljanja, a moglo bi se reći i bezglavno, u ljeto 2017. godine prijavio sam sarajevski polumaraton i sa drugom Kerimom „istrčao“ ga u jesen te godine za 2 sata i 48 minuta. Kada sam gledao rezultate, čini mi se, mada sad nisam potpuno siguran u to, da sam bio zadnji muškarac u ukupnom poretku. Eto, prva utrka, a odmah u nečemu prvi. Prvi otpozadi.
Moj slavni neuspjeh prve polumaratonske utrke me nije ni najmanje obeshrabrio. Naprotiv, prva medalja oko vrata kao da mi je dala neku snagu. Odjednom počinjem sve manje čitati o trčanju, a sve više trčati. Tada još uvijek trčim sa slušalicama u ušima (trkači će znati da su to dječije bolesti trčanja i da sa muzkom trče samo oni neiskusni ili oni koji se boje suočiti sa kilometrima pred sobom) i uglavnom trčim vikendom. Trčim jednolično, ravnomjerno, onoliko brzo koliko mogu, bez ikakvih dodatnih vježbi. Već tada me počinje hvatati trkačka groznica i počinjem se redovno prijavljivati na utrke, bilo da su polumaratonske ili kraćih distanci. Brzo počinjem osjećati napredak, pa mi više za polumaraton ne treba skoro tri sata, nego je mi je „odjednom“ potrebno 2 sata i 15 minuta, možda čak i koji minut brže. Što više trčim, sve sam brži. A onda…
Stagnacija
Istrčao sam nekoliko polumaratona u vremenu od 2 sata i nekoliko minuta. Minut, četiri ili pet, ali uvijek nekoliko minuta iznad dva sata. Dva sata koja su psihološka granica svakog trkača rekreativca u polumaratonskoj distanci. Jednostavno, odjednom nisam mogao brže, nisam mogao savladati tih par minuta i nikako da istrčim taj 21 kilometar ispod dva sata.
Na internetu piše sve, ali trener je trener
Čudnim putevima početkom januara 2021. godine dolazim na trening kod Seada Konde u centar Safet Zajko u Sarajevu. I već na samom početku primjećujem nevjerovatnu, čak i fizičku sličnost trenera Konde sa mojim profesorom Husom koji me je prije 25 godina pokušavao nagovoriti na atletiku. Profesora Husu, kako rekoh, nažalost nisam tada poslušao, odnosno poslušao sam ga evo sa puno godina zakašnjenja. Sada ispred mene više sigurno nije atletska karijera, ali zato jeste grupa etuzijasta, trkača rekreativaca i profesionalaca, Capital Runners-a, koji su u posljednih godinu dana postali moj tim. Odnosno, ja sam postao dio tog tima. U ranim četrdesetim godinama odjednom sam iskusio sve ono što sam nekad prije propustio: treninge i pripreme, utrke u timskim dresovima, i sve ono dobro što natjecanja donose sa sobom. Već u svojim prvim Capital Runners danima u januaru 2021. godine istrčao sam i prvi maraton, i to prvi unusual sarajevski maraton. Slično kao i sa prvim polumaratonom, ni ovaj put nisam slavno prošao, za završetak maratonske utrke trebalo mi je skoro 5 sati, ali kao i sa prvim polumaratonskim (ne)uspjehom, i ovaj put me je taj rezultat samo dodatno motivisao da još više treniram.
Strategija trčanja
Da trčanje nije samo puko mehaničko kretanje ubrzanim korakom, to sam i sâm shvatio na teži način još na početku svojih trkačkih dana. Na internetu sam saznao o planovima treninga, ali tek dolaskom kod pravog trenera (i to kakvog trenera! Najboljeg trenera!), u vođenim i nadziranim treninzima osjetio sam šta znači značajno napredovati. Onih par minuta oko kojih sam se ranije mučio da bih vrijeme istrčanog polumaratona spustio ispod dva sata odjednom su postali tako sitan problem i odjednom sam trčao treninge dužine od 21 km uvijek ispod dva sata, a napredak na trkama je bio još i značajniji. Iako u četrdesetinekoj godini vrijeme završetka neke utrke možda nije najvažnije pitanje, svi mi trkači i dalje volimo ukrasti koji minut ili sekund i spustiti se na toj ljestvici što niže.
Ostvareni napredak „pravih treninga“ na atletskoj stazi odveo me je do toga da sam u ljeto 2021. godine, dakle nekoliko godina nakon što sam rekreativno počeo trčati, a samo šest mjeseci nakon što sam počeo trenirati sa trenerom, na sarajevskom Two Cities maratonu istrčao 42,2 km za vrijeme ispod 4 sata, odnosno u vremenu koje za sve rekreativne trkače maratona predstavlja psihološku granicu ispod koje se svi nastoje spustiti.
I šta kada pređeš granicu?
Pa, ništa, postaviš novu. I onda sve ispočetka. Trčiš i praviš se da ti je svejedno hoćeš li ikad više trčati ispod nekog vremena. A samo se praviš. Jer svi znamo da ćeš se truditi i da ćeš pokušavati. Nebitno je hoćeš li uspjeti odmah iz prvog ili iz nekog sljedećeg pokušaja, ali trkač nikada neće odustati. Cilj je pomjeriti granicu svaki put. I onda ispočetka. Ispod nove granice. To je život. Ono što se dešava dok planiraš šta ćeš raditi. A mi trčimo. Jednostavno trčimo. I uživamo u svojim životima.
A koja je tvoja supermoć?
Probudim se, popijem kafu i onda istrčim maraton! A koji maraton!? Trčao sam u prošloj godini, osim ljetnog sarajevskog cestovnog, i dva brdska maratona sa velikim visinskim razlikama, i to iz Tarčina na greben Hranisave (Bjelašnica) i sa Čavljaka preko Skakavca do Motke i Semizovca. Međutim, maraton koji se od svih ovih potpuno razlikuje je naš sarajevski, siječanjsko-januarski unusual maraton koji se zvanično trči bez obustave saobraćaja, po zaleđenim sarajevskim pločnicima, na velikim hladnoćama i nažalost u uvjetima velikog zagađenja zraka. Iako je kao takav antireklama trčanju kao zdravoj navici, mi trčimo tih 42 km kako bi svojim trčanjem skrenuli pažnju na problem zagađenosti bosanskih gradova zimi, ne samo Sarajeva, već i Zenice, Tuzle i drugih industrijskih gradova u kotlinama. Da li smo svojim postupcima ikome skrenuli pažnju na pitanje zagađenja, to ne znam, ali i ove godine sam iskoristio svoju supermoć i istrčao tu maratonsku distancu.
16. siječanj 2022, 09:00 sati
Na startu utrke, u centru Safet Zajko u Sarajevu, temperatura je minus 7, index zagađenosti zraka duboko u crvenom, nebo je potpuno sivo. Krećemo prema gradu i odlučujem ići sporijim paceom, svakako mi u ovakvim uvjetima nije cilj trčati dobro vrijeme, pa onda odlučujem paziti se povreda i pada na ledu, jer uskoro, krajem drugog mjeseca, dolazi splitski polumaraton, a to ne bih nikako htio propustiti. Trčeći prema gradu odlučujem sat prekriti rukavom i ne gledati pace sve do desetog kilometra, već trčati lagano po osjećaju, na nekih 5:30-5:40. Dolaskom na prolaz na desetom kilometru vidim da mi je za prvih 10 km trebalo 55 minuta i da se uklapam u svoj plan laganog trčanja. Nastavljam prema Kozijoj ćupriji i odjednom sunce počinje sijati, a nebo postaje plavo kao ljeti na moru. Ispred Kozije ćuprije srećem dva Capital Runners-a, dva prava trkača, Alena Raonića i Ibrahima Baneta Zubaču koji su se već okrenuli na ćupriji i trče nazad prema gradu. Na povratku sa Kozije ćuprije, na Darivi, prolazim 14. kilometar i mjesto izmjene prve štafete onih trkača koji trče štafetni maraton. Pogledom hvatam trkače koji su preuzeli štafete od svojih prvih izmjena i slijedim ih jer znam da su odmorni i da ću ući u dobar ritam ako se uspijem „nakačiti“ nekome na rep. Na Vijećnici opet ulazak u sarajevski smog i mrak. Znam da do kraja utrke više neću vidjeti sunce jer se ostatak utrke trči u nižim dijelovima grada u kojima zimi sunce rijetko zasija u ovako zagađenim danima.
Na mostu Suade i Olge (Vrbanja mostu), na otprilike 17. kilometru utrke, poznat glas našeg druga trkača Edina Gadže mi vraća osmijeh na lice. Gadžo će biti u Zajki na cilju. Vidimo se tamo!
U Nedžarićima se javljam supruzi. Blizu sam kuće, sve je uredu, ne brini se, evo 24. kilometar. Čuvaj se, kaže, nemoj se prehladiti. Rekoh neću. Vani je minus 4. I obrve su mi potpuno zaleđene. Ali trkači se ne mogu od toga prehladiti. Valjda nam je i to supermoć.
Ulazak u Veliku aleju na Ilidži je na unusualu uvijek kritičan period utrke, barem meni. Iza je oko 28 km, a ispred je 9 km jednoličnog trčanja po zaleđenoj i pustoj aleji. Rijetki prolaznici nas gledaju i upute po koji zbunjeni osmijeh. Na pola puta prema Vrelu srećem Alena i Ibru koji se već vraćaju. Brzi su, izgledaju smrznuto i namrgođeno. Prije crkve u Blažuju srećem našeg druga Zucu. Bio je povrijeđen par mjeseci i sada trči „samo“ treću štafetu u grupi sa također našim divnim trkačicama Amelom i Iman. Zuca je drug koji me je vukao zadnjih 7 kilometara na ljetnom sarajevskom maratonu koji sam prošle godine trčao ispod 4 sata. I ovako povrijeđen Zuca je mašina. Otpuhuje, ali grabi naprijed. Ja ga više ne mogu stići.
Nakon okreta kod crkve u Blažuju zaustavljam se prvi put na okrepi. Dječak i djevojčica, moguće brat i sestra, su izašli isped kuće i napravili mali štand i dijele trkačima prirodne sokove, čokoladice i kolače iz kuće. Dok pijem njihov sok oni su sretni i ponosni. Nabacuju petice. Poklajam im neotpakovanu bandanu sa utrke koju nosim kao rezervnu u džepu. Kapa mi je mokra i zaleđena, ali svakako „još samo“ 5-6 km, nemam razloga da je sad mijenjam. Počinjem trčati. Nailazi naš Boris, osmijeh od uha do uha, u zen fazi. Boris uvijek uživa u trčanju. Na parkingu kod amidže (sarajevski trkači znaju to mjesto jer svi treninzi dužine u ovom dijelu grada tu počinju i završavaju) pijem još jednu kolu dok veseli članovi grupe Trčanje i to prave karnevalsku atmosferu. Ispred su još tri kilometra, možda nešto malo duže. Svaki put kad pređem 35. kilometar pomislim: tek sada se trči maraton. Sve do sada je samo uvod u ovo veliko finale.
Sve do samog kraja utrke izbjegavam gledati sat. Ponekad mahinalno pogledam vrijeme po istrčanom kilometru, ali trudim se trčati po osjećaju. Onih nekoliko prolaza koje sam pogledao su bili ujednačeni, sve do Aleje. Tu je pace dosta pao, osjetim to i po nogama. Još imam snage, ali noge su sve teže, a grčevi se već počinju javljati. Kod bivšeg Doma penzionera u Nedžarićina gledam na sat. Vrijeme 3 sata i 56 minuta. Dižem pogled, cilj je tu, blizu. Centar Safet Zajko je sa druge strane ulice, ali se prvo moram spustiti do raskrsnice, pa preko ceste, prijeći most na Miljacki i ući kroz centar do našeg atletskog stadiona. Mogu li to za 4 minute?
Iako sam u utrku ušao potpuno rasterećen u pogledu rezultata, u meni se odmah budi ono…pa možda i mogu. Pokušavam ubrzati, ali sada to teško ide. Nije zadnji kilometar baš dobra prilika za nadoknadu izgubljenih sekundi. Odustajem od te strategije i trčim jednolično. Računam u glavi: Nema šanse da do cilja ima više od 800 metara, a to mogu za 4 minute. Stani, koliko je 800 metara? Dva kruga atletske staze. U glavi „razmotavam“ dva kruga i pokušavam zamisliti je li to ta dužina kao od Doma penzionera u Nedžarićima do atletskog stadiona? Da, to je baš tu negdje, dva kruga kada se „razmotaju“…ili približno tu negdje. Ulazim na stazu, Zuca viče preko cijelog terena „Požuriiiii“. Smijem se sam sebi, smijem se jer požuriti ne mogu. A požurio bih. Do cilja treba obići počasni krug, odnosno oko tristo metara. Trčim lagano. Osjetim vibraciju svog sata na ruci. „Otkucao“ je puna 4 sata. Ne idem ovaj put ispod. Bio sam blizu, ali ne idem. Trčim potpuno sretan. Ovo je stadion na kojem sam godinu dana ranije završio svoj prvi maraton. Sjećam se tog počasnog kruga 2020. godine. Tada me je sve boljelo. Sada me isto sve boli, samo malo manje. Tada sam sebi rekao nećeš više nikad ovo ponoviti. Ponovio sam par mjeseci kasnije. Ponoviću opet, ako Bog da. Sada trčim počasni krug potpuno sretan jer ovo je moja staza, tu trče moji prijatelji i ja sa njima. Većina ih je već u cilju, čekaju me, dobacuju, viču, zezaju: džaba ti je sad žuriti, sad možeš polako, džaba žurba sad, gotovo je… Ulazim u cilj, vrijeme je 4:01. Naš kapiten Selmin Pamuk Pama me slika dok „preskačem“ cilj. Grlimo se, čestitamo, bodrimo i zezamo: Ma bitno je da si istrčao, svaka čast, golem je ovo rezultat, vidi kakvi su uslovi… Trener kaže, dobro je ovo, Mirza, ali mogao si ovu minutu nabrati… To je trener, to je trčanje, to je smisao. Volim trčati, jer volim sebe pobijediti. Možeš biti sporiji, ali te to uvijek tjera da idući put budeš brži. I bolji.
Vaši komentari
