![Banner](https://trcanje.net/home/wp-content/uploads/2024/04/IMG_7410.jpeg")
Piše: Erol Mujanović
Ako govorimo o polumaratonu, tu postoje različite situacije za organizatore. Ja bih obradio jedan slučaj koji je uglavnom svojstven našem podneblju. Imaš opciju „a“ koja može biti više za zapadnoeuropske gradove gdje je svijest jako visoka o zdravlju i sportu, pa gradonačelnik i ministarstva kažu da je to strateški interes, daju 1- 2 miliona eura i samo kažu organizirajte polumaraton. I onda je to slatki problem kako to rasporedit. Naša, odnosno druga hipoteza, koja je puno realnija danas, jest gdje evoluiraš u jednom okruženju, gdje te još uvijek mali broj ljudi razumije, gdje još uvijek relativno mali broj ljudi prakticira taj sport koji ti želiš promovisati, gdje još uvijek mali broj ljudi ne gleda i ne vidi unaprijed 5-10 godina. Znači oni gledaju tvoju ruku dok im ti pokazuješ drugu planetu. Ne vide da je tu sport alat samo za neke mnogo važnije društvene promjene. U principu nama je svima trčanje tu samo izgovor da napravimo neke dublje i pozitivne društvene promjene koje će početi na individualnom nivou, a onda se reflektuju na cijelo društvo i moram reći da uprkos obimu posla i dalje se zabavljamo radeći sve ovo kao da nam je prvi dan.
Za svaki tim sve je veliki izazov kad si ograničen sredstvima i to ima uticaj na sve apekte polumaratona. Na primjer ciljna kapija, mi smo odabrali od samog početka da nju uvozimo, u ovom slučaju iz Novog Sada, da ne kupujemo jer nemamo svoj prostor, ne želimo držati tako skupu i obimnu opremu negdje radi jedne, dvije, tri trke godišnje. Jedne godine nam se desilo da je bilo problema. Tu se radi o privremenom uvozu gdje se mora poslati dokument kad se prelazi granica sa ciljnom kapijom, da bi dovezao na dan trke ili dan prije ciljnu kapiju i semafor. Pošalje se pogrešno napisani dokument/papir, nema kapije, a dan trke dolazi i onda imaš malo vremena da riješiš važno pitanje. Imali smo prve godine takav slučaj, kada nismo upućeni u sve i ne znaš o čemu se radi i što i kako treba, napraviš nešto pogrešno, neku terminologiju u pismu, dopisu, gdje izazove neke probleme te napravi stres na koji nisi računao. Ako si ograničen budžetom kao mi tada, onda to ima uticaj i na ostale dijelove polumaratona, na primjer ideš raditi sa štamparijama neke srednje kvalitete, pa majica za trku kasni sa izradom ili se desi greška u printu – majicu dobiješ oko 4-5 dana pred trku, gdje sponzori nisu bili zadovoljno printom. Vraćaš sve, ponovo printanje 500 majica noć pred trku da bi ih isporučili na dan trke. To su stvari, naravno, koje trkač ne treba da vidi niti ga se tiče jer je došao da trči i uživa, ali to je realnost. Susrećeš se sa svačim, nitko nije savršen. Čak i najbolji ti mogu napraviti grešku koja nanese probleme.
Još jedna važna oblast gdje se može lako pogriješiti jeste odabir i rad s volonterima. Na jako puno trka smo bili u regionu gdje osoblje trke nije dovoljno upućeno niti je na adekvatan način objašnjeno volonterima trke i osoblju zašto su tu i što treba da rade. Pa se desi da drijemaju na raskršću gdje treba da usmjere trkače lijevo ili desno. To se kod nas nije dešavalo jer smo imali određeno vrijeme rada sa njima i objašnjen im je smisao projekta pa su samim tim i mladi više uključeni i angažovani. To su često djeca, mladi, tinejdžeri kojima treba nekada na drugačiji način predstaviti sve aktivnosti, nagraditi njihovu pažnju i trud. Bitno je naći način na koji objasniti sve to, ne samo na onaj birokratski način prenijeti informaciju nego pobuditi njihov interes jer i oni su odraz i utisak polumaratona koji svi zajedno ostavljamo na goste. Zbog tog čovjeka ti se može desiti da trkač ode pravo, a na primjer trebao je skrenuti i otvara se put za kritikovanje trke na socijalnim medijima koji su danas moćniji nego ikada.
Medalje također nabavljamo iz inostranstva. Uvijek imaš rizik šta ćeš dobiti od finalnih proizvoda, ako možda neko slovo bude izostavljeno ili neka druga greška se može podkrasti i onda se postavlja pitanje imaš li vremena da vratiš proizvode i šta je plan B?
Ako radiš na namicanju sredstava, ti misliš da si nakon jednog, dva sastanka s partnerom sve dogovorio, da ste se razumjeli. Ali prođu dvi tri sedmice, jave se da se ponovo nađemo i ponovo dogovorimo. Opet se mora planirati i odvojiti sat-dva po rasporedu, naći se sa kompanijom, mirno i ponovo sve objasniti, iako si možda taj dan već planirao naći se sa drugim i novim potencijalnim partnerom i tako mnogo puta u godini.
Onda, politika i lobiranje koja svugdje igraju važnu ulogu kod nas, u određenom broju organizacija i institucija. Ima nešto što se zove viša sila, viši prioritet, viši cilj određenim političkim strukturama, a koje odlučuju i o podršci tvog projekta na primjer i koliko god da javnost traži tvoj projekat i da je dobar, podrška nije nikada 100% garantovana jer su sredstva po definiciji ograničena, a upita i ponuđenih projekata je uglavnom više nego sredstava. Možeš imati sve dogovoreno za podršku, međutim ako nemaš u tom području čvrst temelj i punu podršku glavnih osoba lako netko drugi može postati prioritet. Dešavalo nam se to i u privatnim kompanijama gdje se promijeni voditelj/ica odjela za marketing i donese svoje ideje i projekte koji će se podržati. Tako onda sredstva na koja si računao, izgubiš tj. nemaš ih, a onda to utječe na svu organizaciju jer je sve povezano. U principu nama je najdraže raditi sa ljudima koji vole, cijene i poštuju projekat i tim koji stoji iza toga. Ako nas neko podrži jer mu je neko naredio ili jer nas samo poznaje, a ne sviđa mu se projekat onda nam je draže da se ta sredstva usmjere negdje drugo. Za super saradnju mora postojati jaka volja sa obje strane.
Kad govorimo o komunikaciji, mediji su danas sve, mogu biti najveći prijatelji ili najveći neprijatelji. Ali i to su ljudi koje treba uzeti s poštovanjem i čiji posao treba shvatiti. I ograničenost vremena i resursa i kod njih treba razumjeti. I njima treba objasniti, raditi sa njima par godina da se upoznate i onda im postaneš super partner, saveznik gdje kasnije tebe zovu da se savjetuju za sve što se tiče zdravog života, sporta, trčanja… ne treba gledati ljude s visoka, nego je i njima trebalo objasniti što je polumaraton, što maraton itd. Mediji su potrebni za puno toga, a i zanimaju pokrovitelje. Dosta pokrovitelja se javlja upravo zbog medijske podrške jer ih to zanima.
Mi smo jedna manja zajednica, sama BiH-a, gdje ako napraviš par loših poteza vrlo brzo će se loš glas prenijeti i pročuti i treba dosta dugo vremena da se očistiš.
Vaši komentari
