Razgovarao: Nicolae Golea
Riječ je o Prijedorčaninu Slaviši Buniću koji nakon posljednjeg povratka trčanju ima viziju i san da rodnom gradu vrati staru slavu kakvu je nekada imao u atletici, veoma jaku školu i dobre rezultate.
U prvom razgovoru sa Slavišom saznali smo da je iza njega dugačka pauza u treninzima i da je u konstantnom treningu tek od prošle godine. A onda nam je otkrio da se ne radi o samo jednoj pauzi nego o više njih.
-Odmah na početku karijere je bila prva jer sam otišao u vojsku. Nakon godinu dana sam počeo ponovo i trenirao sam sa kraćim prekidima do 2000. godine kada sam u najvećem naletu forme, dok se očekivalo da istrčim najbolja svoja vremena, jer su to kontrolne trke pokazivale, skoro završio karijeru radi pretrpljene teške saobraćajne nesreće. Prognoze su bile da se više neću moći baviti sportom. Tada sam bio standardni prvotimac beogradskog Partizana i reprezentacije Jugoslavije. Nakon tri godine uspio sam se ponovo vratiti na stazu i sa par mjeseci treninga, zabilježio sam dobre rezultate od kojih i bronzana medalja na prvenstvu Balkana u Grčkoj. Iste sezone sam morao da prestanem sa treninzima zbog zdravstvenih problema i poslije te nesreće ništa nije bilo isto. Moj nemiran duh mi nije dao mira, pa sam se opet uspio vratiti za dvije godine i sa vrlo kratkim treninzima opet izborio mjesto u reprezentaciji.
A zatim je uslijedilo prvenstvo Balkana i naš rječiti sugovornik nastavlja:
-Na prvenstvo Balkana sam otišao bez nekih očekivanja jer nisam stigao da se adekvatno pripremim. Trku sam krenuo u nadi da ću se izboriti da budem među deset takmičara Balkana. Do zadnjeg kruga došao sam na sedmu poziciju i tada me je čuveni spiker Rale Simić počeo da bodri preko razglasa. Podigao je publiku na noge jer sam počeo da prestižem takmičare redom. Inače me je poznavao pošto sam prije nesreće nastupao za Jugoslaviju (SRJ). Na kraju sam uspio da zauzmem drugo mjesto i zamalo da pobijedim. Moj trener Čabrilo (Dragomir Čabrilo op.a) nije mogao da vjeruje, a i ostali iz reprezentacije. Poslije sam trenirao još malo i iste godine završio karijeru, što zbog zdravstvenih, što zbog drugih okolnosti u kojima sam se našao.
Ponovni povratak i osnivanje kluba
Rekreativnom trčanju Slaviša Bunić se vratio prošle godine, nakon deset godina pauze i sa 94 kilograma. I ovog puta, nakon još jednog povratka, nije mu dugo trebalo da se vrati u formu. I ne samo to, nego je dobio jaku želju, trenirajući cijelu zimu sa okupljenom ekipom u Prijedoru, da osnuje klub.
-Motivišu me moji atletičari, sa njima sam počeo raditi ozbiljnije treninge, dosta su mi pomogli jer uz njih nekako sve je lakše. Motiviše me i to kad vidim da se sve više ljudi počinje baviti trčanjem, da su trke sve masovnije. Jednostavno atletika se zavukla pod kožu, bez trčanja ne bih mogao da funkcionišem. Okupio sam dobru ekipu i simbolično se zovemo Otpisani. Sam naziv sve kaže i to je dodatni motiv da ustrajemo. Mi smo sad jedna od najboljih muških ekipa u regionu. Dokazali smo to brojnim pobjedama van zemlje i u zemlji, govori nam u zanosu i predstavlja viziju i plan koji imaju:
-Ako bude sve u redu, imamo šansu da osvojimo prvo mjesto na prvenstvu BIH u krosu za seniore, prvi put u istoriji Prijedorske atletike. Uslove nemamo nikakve i pretežno sve sām finansiram. Presvlačili smo se na tribinama gradskog stadiona, cijelu zimu, ali nismo odustali. Vratit ćemo sjaj Kraljici sportova u gradu na Sani koji se izgubio u proteklih 16 godina, a bili smo među najjačim klubovima u državi i šire. Pokušati ćemo za dva četverogodišnja ciklusa da stvorimo bar jednog olimpijca ako ne i više. To su nam dugoročni ciljevi, a u skorije vrijeme idemo na obaranje nekoliko državnih rekorda (za godinu-dvije), zatim juriš na balkanska odličja i ako se posreći neka veća medalja. Isto tako cilj je stvoriti dobar klub, funkcionalan, od mlađih selekcija pa sve do veterana i rekreativaca.
Sve potrebno za registraciju kluba je prikupljeno i registracija uskoro slijedi. Koče ih financije jer rade bez ikakvih sponzora. Ne možemo da pređemo preko naziva kluba „Otpisani“ pa nam Slaviša Bunić pojašnjava detaljnije:
-Zvati ćemo se i službeno Otpisani jer nas već po tom imenu prepoznaju u regiji, pošto smo onako iz inata krenuli sa tim nazivom. Kad sam okupljao ekipu, većina ih je prestala da trenira atletiku, a neki dušobrižnici su rekli da smo mi davno otpisani, pa sam ekipu nazvao tim imenom. Inače smo svi nekada bili članovi AK Prijedor. Dugujem dosta atletici, pa ću naredni dio života posvetiti dosta tome da atletika zaživi, zablista, vrati ponovo stari sjaj jer vjerujem da mi je ona spasila život, pošto sam preživio nesreću zahvaljujući jakom organizmu. Presrećan sam što ponovo mogu da trčim, samim tim sam već pobjednik, bez obzira na postignute rezultate.
Treninzi i oprema
Kako i sām kaže, uvjeti su takvi da su cijelu zimu morali da se presvlače na tribinama stadiona što je nevjerovatna priča o mnogo toga. Prije svega o velikoj želji i upornosti, ljubavi prema trčanju i htijenju da se nešto napravi i pokrene u teškim vremenima za sport u BiH. Ono što je olakotna okolnost za svijet trčanja je to što je ipak lakše pronaći mjesta za treninge, uvijek se negdje može pronaći neka staza, put ili slično gdje se može trčati ako već nema vrhunskih atletskih uslova u vidu profesionalnih staza i terena.
Najbolji rezultati:
Srednje pruge: 1500m 3.49., 3000m 8.17., 3000 stipl 8.59
Duge pruge: 5000m 14.55, 10 000m 31.23, 21 km 1h i 9 min
Najbolji rezultati na dugim prugama ostvareni su treninzima za srednje pruge, što je jedan jako zanimljiv podatak u svijetu trčanja.
-Što se tiče treninga, radim na osjećaj, pratim organizam kako se ponaša i tako prilagođavam treninge. Kao trener pokušavam isto da primijenim na mojim atletičarima i na kraju nam to donosi dobre rezultate. Inače preferiramo lagane dužine u prirodi, fartleke po valovitom i mekanom terenu, po šumama. Dionice kad radimo više ih radimo na mekanoj podlozi jer tako smanjujemo rizik od povreda, kaže Slaviša i na dodatno pitanje o opremi govori:
-Za sportsku opremu gledam uvijek da idem u korak sa vremenom. Oprema je veoma važna, ali patike su ipak najvažnije. One moraju da budu kvalitetne i namjenske za trčanje, kako za trening tako i za trku. Iako, ukoliko nismo dobro utrenirani i pripremljeni, patike nam neće puno pomoći, ali svakako će spriječiti mnoge povrede i neugodnosti, poput žuljeva i slično.
Trčanje prije i danas
Ono što nas je posebno zanimalo, a pronašli smo sugovornika koji nam to može predstaviti, je trčanje prije. Iako, u svijetu je već osamdesetih trčanje bilo hit, u nas tek sada doživljava određene vrste procvat i kad počinje sve više rekreativnih trkača da se pojavljuje.
-Što se tiče trčanja kada sam ja počinjao i danas, razlika je velika. U moje vrijeme više je bilo profesionalnih trkača, a uslovi su sigurno bili bolji. Klubovi su bili jači. Danas nekako, u većini slučajeva, pojedinci iz klubova pokušavaju profitirati, a atletičari nemaju ni osnovne uslove za rad. Ne misli se dugoročno, nažalost. Samo u Prijedoru koliko je talentovanih atletičara i atletičarki propalo zbog prepotentnih trenera koji vode računa isključivo o sebi. To u moje vrijeme nije bilo. Dobro, možda jeste ali u puno manjim razmjerima. Ali, isto tako danas su utrke masovnije, što me raduje. Uključeno je dosta rekreativaca, polumaratoni prelaze 1000 trkača, što je za svaku pohvalu. Konkurencija je bila jača kad sam ja trčao, mada i sad ima dosta dobrih pojedinaca i dosta jakih utrka.
Odustajanje zbog podrške trenera i iznenađujuća pobjeda
Za kraj smo našeg sugovornika, i pored toliko izrečenih zanimljivosti do sada, poželjeli upitati da nam ispriča neku iz karijere sa utrke:
-Bilo je dosta zanimljivosti iz moje karijere pošto sam bio veoma nestašan (smijeh). Prvo mi padne na pamet kros RTS-a u Sremskoj Mitrovici. Konkurencija je bila veoma jaka, a u zadnjem krugu sam ušao sa vodećima uz velike šanse za pobjedu. U tom trenutku moj trener je počeo da se dere na mene, onako navijački, ali ja sam to tada shvatio potpuno drugačije i nakon par koraka sam stao i izašao sa staze. Zatim sam mu prišao i rekao da se više nikad ne smije derati na mene. Bio sam nezavisan i nisam živio od atletike, nisam dozvoljavao da se na meni trenira strogoća, otuda takva reakcija, govori Slaviša Bunić i nadodaje još jednu interesantnu zgodu:
-Na izbornom prvenstvu SR Jugoslavije za reprezentaciju, trčali smo u dvorani 3000m. Pošto nisam bio baš najbolje pripremljen u hotelu mi je trener počeo da prigovara. Pitao sam ga šta će biti ako pobijedim, na što je rekao da nemam nikakve šanse. Baš je bio razočaran. Odlučio sam da idem na sve ili ništa, jer nisam imao šta da izgubim. Na samom startu trke odmah sam izbio na čelo i krenuo veoma jakim ritmom te prvih 1000m odvojio sam se skoro 100m. Plan mi je bio da steknem veliku prednost na početku i čekam završnicu. Očekivao sam da će me zadnjih 1000m prestići. Izdržao sam dosta duže i do kraja utrke ostala su još dva kruga (400m). Bilo je jasno svima da ću pobijediti jer je razlika bila velika, s oduševljenjem se prisjeća atletičar koji unatoč svim preprekama i padovima nije odustao nego je iznova pronašao snagu i motivaciju da nastavi.
Veliko mi je zadovoljstvo predstaviti na stranici trcanje.net ovaj razgovor u kojemu svako može pronaći veliku motivaciju. Posebno raduje da ima ljudi koji žele napraviti nešto i to čak onda kada se čini da je nemoguće. Iz njihove velike želje čvrsto vjerujem da uspjeh neće izostati i da će „Otpisani“ ostvariti svoje namjere da oforme profesionalni klub koji će u budućnosti izroditi dobre trkače.
Veliku zahvalnost dugujem mom treneru Čabrilu. Pomogao mi je puno tokom bavljenja atletikom, zbog nesreće nismo mogli ostvariti ono sto smo planirali, ali postigli smo dosta i ovako. Nastavio mi je pomagati i kao treneru i sve što sam naučio to je u većini slučajeva od njega. Pored njega zahvalnost dugujem i mom profesoru fizičkog Tomi Paviću, koji me je uveo u svijet atletike i našao način da me zadrži, na čemu sam mu beskrajno zahvalan. Zahvalio bih se mojim atletičarima koji su mi pomogli da se pripremim za mnoga takmičenja i to: Tanji Keranović-Kantar, Saški Jeličić Nataši Malinović, Milici Živković, Sender Nemanji, Saši Dobrijeviću, Božidaru Vujiću, Branimiru Satari, Saši Kragulju, Dejanu Vuleti i Rajku Gajiću.
Vaši komentari
