Piše: Ersan Bijedić
Ona nije običan trkač, ne puše dok trči, ona šuška.
Nisam znao kako je “vući” na trailu po divljem terenu gdje ne možeš trčati zacrtani tempo, pa sam pomislio da osluškujem kako diše. Normalno da nisam predvidio opciju sa šuškanjem (mislim da mi je kasnije čitav dan šuškalo u glavi). Pripremila me na to da će bit ters, ono što piše na Trčanje Moje je otprilike tako. Iskrena je. A nije lako sa Hanifom.
Nemoj samo olimpijskog spusta
Trčao sam prvo izdanje Vučko Traila, dionicu na 15km, slalom sa vrha Opservatorija (2.067m) do Babinog dola pa sam sa olakšanjem prihvatio što neću raditi taj olimpijski spust, makar smo ovaj put udarili na Plavu stazu, odnosno veću dužinu – 37km sa 1.500m uspona. Daj uspona koliko hoćeš, samo nemoj olimpijski spust.
Vučko je sazrio
Već pregled prijava me oduševio zbog porasta broja trkača na tri dionice. Od prvog izdanja trka je sad već narasla na tri staze sa vrlo pristojnim brojem učesnika, gdje nikako nije zanemariv broj stranih državljana. PD Željezničar očito radi dobro, a sigurno treba posebna doza sportskog entuzijazma za organizovati trail trku. Dovoljno je samo pomisliti na posao koji treba uraditi da se obilježi staza, a na dionici koju smo trčali je bila tako markirana zastavicama i trakama da su šanse za pogriješiti svedene na minimum. Onaj minimum uvijek ostaje nama kojima koncentracija poslije 25 – 30km bude svedena na đuturumsku.
Jadi mladog cestovnjaka
Kaže nam lik u 9:50 da je neki sastanak u 10, a u 10:15 start. “Zar ne čitate?” Sjetim se da nisam baš toliko čitao upute, samo o obaveznoj opremi. Hajde, barem onda Hana može zapalit jednu na tom sastanku. Dolazimo na start tačno u 10 i normalno da nije bilo nikakvog sastanka. Kakav je to uopšte šupljak? Ako trkači generalno nisu dobre glave, nije čudo da trailaše smatraju posebnom podvrstom puklaša.
Hani baš i ne ide skakanje po kamenju. Prirodno nema osjećaj za kretanje po tom terenu, a nije ni vježbala. Još je na 12. kilometru izvrnula zglob i povrijedila ionako krhku tetivu. Normalno da joj je onda još ostalo samo udarit po meni. “Ne udaljavaj se ako hoćeš da pomogneš!”, “Da mogu uzet taxi, sad bih odustala”, “Neću nikad više ovaj trail”, “Trčiš brzo gdje ja ne mogu, a tamo gdje mogu, hodaš”, ponavlja pobjednica prošlogodišnjeg Vučka na dionici od 15km. Onda nešto promrmlja. “Molim?” – “Ostavi me na miru sad!” Ne znam kako, ali opet uspijeva bit i simpatična.
Ranjenik – prvoborac
Negdje na 21. – 22. kilometru srećemo Faruka Čolakovića, taman sam ga to jutro upoznao kao mog Čapljinca, a nastradao je dobro. Kao scena iz nekog partizanskog filma, umotane krvave glave sjedi usred planine, drhti od hladnoće i čeka pomoć. “Zvao sam GSS, sve je u redu, samo pičite!” On se stiže i našaliti nad svojom pozicijom, a mi ostali kao da tek u takvoj situaciji primjećujemo kakvoj se opasnosti izlažemo. GSS je reagovao relativno brzo, sreli smo ih nekih 500 – 600m dalje kako se kreću prema mjestu na kojem ih je čekao ranjenik – prvoborac.
Foto: Dado Veron/Vučko Trail
“Ovo je nešto najljepše”
Na okrepama u Lukomiru i na Gradini trailaši uredno “kampuju”, a na okrepi Stubo (33. kilometar) neki se teška srca rastaju od šatora. Na okrepama ima sve potrebno i više od toga, a volonteri su odlično raspoloženi i susretljivi.
Staza pokazuje četiri uspona na 37km, ali svi koji trče ovakve terene znaju da trčanje nizbrdo nije nimalo lakše. Upravo suprotno, za one koji ne vježbaju spustove, to je teži dio. Zato je tu Srđan Bašić, predsjednik AK Sloboda Novi Grad i organizator jedinog maratona u BiH (Stazama Branka Ćopića) da nas bodri poslije 30km. “Ovo je nešto najljepše za trčati”. Zanijemili smo od čuđenja.
Oprezno po rasterećenje
Trčanje kroz prirodu i po planini stvarno ima svoje čari. Nepredvidivo je, uvijek nosi različite izazove, nikad ne znaš šta te očekuje, ali je i opasno. Na nekim mjestima pogrešan korak vodi u bezdan provalije. Treba biti oprezan, ali ima smisla. Čak i ako vam kao cestovnjaku ne ide, vrijedi uraditi kvalitetan, sigurno koristan trening. Hana i ja se slažemo u jednom: jak trening psihe. Ali i snage. Nema trčanja na potrebnom tempu i ne koristi puno za specifični maratonski trening, ali za nas je pet i pol sati aktivnosti mentalna rezerva za podsjetit se na nekoj ciljanoj cestovnoj trci.
Ulazak u cilj Vučko Traila je svakako posebno iskustvo rasterećujućeg karaktera.
Vaši komentari
