19. SPLITSKI POLUMARATON: Neplanirani povratak cilju

Piše: Adnesa Buhić

Čak su me i u sportovima kojima sam se bavila usmjeravali da idem na atletiku, koliko sam bila sretna kada je trebalo trčati.

Nikada ne biste za mene rekli da sam introvert, ali trčanje mi pruža te trenutke kada sam sama sa sobom, jednostavno bivam. Zato mi nikada nisu godili trčanje u društvu i motivacijsko dovikivanje na trkama. Kada mi je teško, kada sam dokona ili jednostavno kada se zaželim, navučem patike i pravac Vils.

Nebitno je hoću li ići brzo ili sporo, tri ili deset kilometara, bitno je da se super provodim. U rekreativnom trčanju, naročito kada sebi kažete da ćete istrčati neku utrku u određenom vremenu je jako teško zadržati tu osobinu igre. Tu su planovi, prevencije povreda, kako jesti, kako spavati… Za Sarajevski polumaraton pretprošle godine sam po ko zna koji put počela da provodim plan treninga. Već ranije sam odustajala da stanem na startnu crtu, jer nisam dosljedno slijedila planove. Jednostavno opterećavali su me, kvarili mi trčanje. I tog puta sam uspijevala da većinom slijedim plan, ali sam se sedam dana pred trku povrijedila. Ipak sam, ne slušajući razum nego ambiciju, krenula na trku. Sparina, pomjeren start, povreda i nedovoljna spremnost su učinile da ne završim u limitu. Dobila sam medalju, ali taj umor i patnja su mi skoro ogadile trčanje. Neko vrijeme ga nisam mogla smisliti, ali stara ljubav je ipak bila jača i polako sam se vratila i išla na manje dužine.

Prošle godine sam dobila dijagnozu inzulinske rezistencije (IR), poremećaja metabolizma inzulina. Kod IR vaše ćelije ne primaju energiju dinamikom kojom bi trebale, te je svaka aktivnost dodatno naporna, iscrpljujuća i teško je održati motivaciju. Zahvaljujući terapiji sam počela da gubim kilograme i da imam više energije. Trčanje je postalo ponovo zabavno. Moje patike i ja smo se ponovo zavoljele baš u pravi trenutak, kada se u decembru ekipa iz grupe Trčanje i to počela dogovarati za put na Splitski polumaraton.

Odlučila sam da ga istrčim. Split uvijek godi nakon tmurnih i zagušljivih sarajevskih zima, staza je sličnog profila kao u Sarajevu, pa mi je to mentalno odgovaralo. I krenula sam da se spremam. Treninzi snage i dužine na traci su bili moja taktika. I išlo je to do kraja januara kada je bio moj zadnji trening trčanja. Život se desio, pa sam treninge svela na minimum, a za trčanje nisam imala vremena. Ipak sam došla u Split. Sunce, pogled na more i čist zrak su godili, iako je vjetar bio nemilosrdan. Vrijedilo je doći samo zbog tog gušta.

Trčat ću peticu, govorim sebi zadnjih par dana. I spremna za kratki trk krenem prema startu (čitaj: nisam se obukla za vjetroviti polumaraton, brzo ću nazad). Ne osjećam neku krivnju što ću trčati petaka. Pa trčala sam i štafetu u Banjoj Luci iako sam imala uplaćenu i startninu za polumaraton. Odradim zagrijavanje sa grupom, pa pravac da poželim sreću raji koja ide na polumaraton. Naravno, na meni je polumaratonski broj kog sam ambiciozno prijavila. Stajem da se pozdravim sa Selmama, Lejlom, Mirzom i Saninom, koji stoje na začelju u startnoj zoni. Uvjeravam ih kako ću ja peticu i želim im sreću.

Tri minute je do starta. Svako po rečenicu-dvije, ubaciše mi bombonice, magnezij i nešto kuna u ruku, te to stavljam u torbicu… Čuje se start. I ja krenem trčati. Sasvim neplanirano, kao iza sna, noge same idu jedna ispred druge. Nije bilo teško dok nije vjetar počeo da me vuče nazad na šestom kilometru. Odlučim prošetati dok ne bude lakše za kretati se. Sat ionako ne pokazuje drastičnu razliku između brzine kojom sam ubrzano šetala i trčanja, jer me je svakim korakom vjetar vukao nazad. Valja i štedjeti energiju, jer niti sam planirala da ću trčati niti sam mogla raditi poznati carbloading zbog inzulina, a ispred mene je još petnaest kilometara. To je trajalo stotinjak metara kada sam nastavila trčati lagano, štedeći se, a pri tom uživajući.

U jednom trenutku primijetim ispred mene trkačicu, koja je trčala jednoličnim ritmom bez stajanja, približno tempom kojim sam i sama trčala i u tom trenutku odlučim da me ona vodi, baš kao ona tačka u koju se zagledam dok trčim na traci i upadnem u “zonu”. To je godilo mojoj psihi i sva razmišljanja o kilometrima ispred mene, energiji, vjetru, svemu onome što unosi težinu u trku su u tom trenu prestala. To me držalo dosta do Poljuda na kome su se ispred mene našla dva trkača koja su skupa trčala. Oni su svako malo zastajkivali da se uslikaju, uredno me prestizali nakon toga, nastavljali da trče mojim pejsom i onda opet tako pod noge da škljocnu. To mi je malo poremetilo ritam, a počinjala se osjećati i težina u nogama. U torbi imam bombone glukoze, ali ne usuđujem se da ih uzmem. Bojim se glikemijske reakcije, koja me čini slabom, nekada imam i blaže nesvjestice. Odlučujem još malo trčati na vlastitom gorivu.

Petnaesti kilometar na Marjanu, to je dužina do koje sam maksimalno trčala na traci, mentalni i fizički izazov na toj famoznoj dionici trke. Energiju mi je malo poremetio komadić banane kog sam uzela na jednoj od okrepnih stanica. Noge kao da su tuđe. Kontam, moram malo jače potegnuti ne bi li isforsirala porast energije. Na Marjanu tako nešto ipak nije bilo moguće. Počinjem se vrtjeti oko toga da li uzeti onu bombonicu ili ne. Noge sve teže i teže. Ipak uzimam glukozu i odmah mi se počinje blago nesvijestiti.

Ispred sebe vidim Zlatana, momka iz Bihaća, koji je oličenje ustrajnosti. Njegova pojava mi daje motivaciju da malo ubrzam i sustignem ga. Razgovor s njim mi skreće misli sa problema i malo po malo vratim energiju. Usput susrećemo još raje sa kojom smo došli u Split, oni i vesela ekipa sa okrepnih stanica na Marjanu, te prekrasni pogled na more pomažu da izguram do dvadesetog kilometra.

U tome i Riva, te najdraža pojava, Nudžejma. Iznenađena što me uopće vidi trči prema meni, okreće se i pomaže mi da izguram zadnjih stotinjak metara do ciljne ravnine. Uspjela sam završiti sa vremenom 2:37:52, moje prvo službeno polumaratonsko vrijeme, ali to ne bi bilo moguće bez silnih ljudi koji su se čisto našli na stazi i pored nje, onih koji su doprinijeli da uopće krenem i idem naprijed.

Medalja jeste dokaz istrajnosti, ali Splitski polumaraton je učinio da budem otvorenija za društvo na trčanju i da prekinem niz odustajanja od polumaratonskih trka.

Vaši komentari