DR. MARKOTIĆ I PRVA POMOĆ: Nesvjesno stanje

U ovom serijalu članaka pokušat ću u kratkim crtama opisati najčešća hitna stanja s kojima se možete susresti na utrkama te kako pružiti prvu pomoć trkačima koji se nađu u nevolji.

4035

Obradit ću teme koje se tiču hipotermije i hipertermije, epileptičnog napada, gušenja, uganuća, iščašenja i prijeloma, dok u ovom tekstu govorimo o nesvjesnom stanju.

Pored prethodno navedenog, u tekstovima ću navesti i nekoliko osobnih doživljaja s utrka na kojima sam sudjelovao u proteklih pet godina.

Nadam se kako ćemo ovim serijalom uz nedavni članak o zdravstvenoj sigurnosti na utrkama potaknuti razvoj možda i najvažnijeg segmenta u organizaciji trkačkih događaja.

GUBITAK SVIJESTI

Do gubitka svijesti mogu dovesti mnoge bolesti i stanja od kojih su neka bezazlena (npr. prolazni pad tlaka), a neka vrlo teška (npr. zastoj srca, ozljeda glave, veći gubitak krvi, otrovanja, toplinski udar, pothlađivanje, utapanje, strujni udar, nagla bolest itd.). Kod trkača su vodeći uzroci toplinski poremećaji, dehidracija i hipoglikemija. Dubina besvjesnog stanja može biti različita i može se mijenjati kod istog bolesnika.

Kako provjeriti da li je osoba bez svijesti?

Uvijek provjerite sigurnost na mjestu nesreće. Tek kad ste sigurni da ne postoji neposredna opasnost, pristupite unesrećenom. Ako naiđete na čovjeka koji nepomično leži ili se u vašem prisustvu iznenada sruši na tlo, lagano ga protresite za ramena i uputite mu nekoliko pitanja npr: “Što se dogodilo? Čujete li me? Kako se zovete?” Kod plićih gubitaka svijesti onesviješteni može pomicati pojedine dijelove tijela ili povraćati. Ako nema nikakve reakcije, osoba je u stanju najdubljeg gubitka svijesti i ne reagira ni na bolne podražaje (koma).

POSTUPAK POMOĆI

Kratkotrajna nesvjestica

U pojedinim situacijama (npr. kod naglog pada tlaka) poremećaj svijesti može biti vrlo kratkog trajanja (tzv. kolaps ili sinkopa). Naime, tada osoba izgubi svijest i sruši se na pod. U horizontalnom položaju tijela opskrba mozga krvlju postaje dostatna pa onesviještena osoba u tom trenutku dolazi k svijesti. Takvu osobu treba ostaviti ležati u položaju u kojem ste je zatekli dok se u potpunosti ne oporavi, biti uz nju i pratiti njezino stanje (reagiranje, disanje, rad srca) te svakako pitati osobu za postojeće bolesti. Poseban naglasak na slijedeća pitanja: „Da li imate šećernu bolest?“; „Da li imate srčanih tegoba?“; „Da li imate epilepsiju?“. Ova pitanja nužno je postaviti kad je osoba pri svijesti jer već po dolasku ekipe hitne pomoći ili do transporta u bolnicu osoba se opet može onesvijestiti, a onda ove važne podatke nećete moći prenijeti medicinskoj ekipi. Ukoliko se stanje pogorša, treba pozvati hitnu medicinsku pomoć, a do njihovog dolaska pružiti svu potrebnu prvu pomoć. Učinkovit postupak u tom slučaju je i postavljanje osobe u položaj autotransfuzije (podignute noge i ruke).

Dugotrajniji gubitak svijesti

  1. Pozovite liječničku pomoć ili, ako je moguće, pošaljite nekoga da to učini da ne gubite vrijeme.
  2. Život svakoga unesrećenog u besvjesnom stanju dok je na leđima je ugrožen gušenjem. Gušenje jezikom nastaje zbog gubitka tonusa mišića (mlohavosti) što dovodi do izravnavanja fiziološke zakrivljenosti vrata, spuštanja donje čeljusti i jezika koji pada u ždrijelo i zatvara dišni put. Provjerite disanje i krvotok i po potrebi započnite postupak oživljavanja. Gušenje povraćenim sadržajem, slinom, krvlju ili predmetima nastaje zbog odsutnosti refleksa kašljanja i gutanja. Stoga otvorite dišne putove. Pritiskom dlana na čelo zabacite glavu. S dva prsta postavljena na bradi istodobno podignite bradu. Usta osobe bez svijesti držite otvorena. Zubnu protezu koja nije slomljena i čvrsto stoji na svom mjestu ne vadimo.
  3. Provjerite disanje prislonivši svoj obraz iznad usta i nosa unesrećenog, glavu okrenite prema prsnom košu. U tom položaju treba: a) gledati odiže li se prsni koš, b) slušati diše li unesrećeni i c) osjećati dah na obrazu. Provjera disanja traje do 10 sekundi.
  4. Ako unesrećeni diše, okrenite ga u bočni položaj. Povremeno provjeravajte disanje. (Ako sumnjamo da je unesrećenom ozlijeđena kralježnica, stavljamo ga u trbušni položaj s rukama pod glavom.) Prije okretanja na bok skinite unesrećenom naočale (ako ih nosi) i klonite druge predmete s tijela (npr. čvrste predmete u džepu) koji bi unesrećenom koji je okrenut na bok mogli naštetiti.
  5. Pokrijte unesrećenog da spriječite pothlađivanje.
  6. Unesrećeni se smije transportirati samo u ležećem (bočnom) položaju.
  7. Ne pokušavajte unesrećenom davati hranu ili piće!
  8. Ne ostavljajte unesrećenog bez nadzora!

Bočni položaj

U stanju duboke nesvijesti, za razliku od sna, svi tjelesni mišići omlohave. Ako unesrećeni leži na leđima, dolazi do spuštanja donje čeljusti i jezika koji može zatvoriti dišni put. Moguće je i gušenje vlastitim povraćenim sadržajem. Stoga onesviješteni mora ležati na boku, poduprt jednom rukom i nogom, s glavom zabačenom prema natrag. Time se osigurava prohodnost dišnog puta jer se jezik odmiče od stražnje stjenke ždrijela i omogućava se istjecanje sline, krvi i povraćenog sadržaja iz usta.

Korak 1. Ruke unesrećenog stavite u položaj kao na slici.

Korak 2. Koljeno na suprotnoj strani podignite tako da stopalo bude ispruženo na podlozi.

Korak 3. Okrenite unesrećenog povlačeći ga za rame i za bok ili natkoljenicu.

Izvor uputa: Skripta za prvu pomoć, Zdravstveno učilište Zagreb

Korak 4. Gornju nogu povucite prema naprijed i gornju ruku stavite ispod obraza da podržava glavu u zabačenom položaju.

Svrha bočnog položaja

1. Mora trajno održavati prohodnost dišnih putova; 2. mora omogućiti istjecanje tekućine iz usta – drenažni položaj; 3. mora biti stabilan; 4. treba izbjeći pritisak na prsni koš, periferne živce i krvne žile; 5. treba osigurati pregled i dostupnost nadzora dišnoga puta i krvotoka, kao i mogućnost brze intervencije; 6. treba promijeniti stranu nakon 30 minuta!

Napomena trkačima koji imaju bolesti poput dijabetesa, multiple skleroze, epilepsije ili nekih drugih kroničnih bolesti koje se mogu manifestirati tijekom utrke jeste da isto prijave direktoru utrke, a najbolje medicinskom direktoru ili voditelju zdravstvenog/medicinskog tima utrke. Ove informacije mogu im spasiti život za vrijeme utrke.

Doživljaj sa utrke

Polumaratonska utrka, vedar i sunčan dan, temperatura zraka preko 25 stupnjeva (atipično za doba godine u kojem se utrka održava). Trkač je na tempu kojim bi utrku završio ispod 1h i 30 min, isti održava do cca 15. kilometra utrke kada gubi svijest, pri padu ga uspije uhvatiti osoba koja se nalazila u neposrednoj blizini što sprječava udarac glavom o pločnik i težu ozljedu. Prvi koji pomažu opisuju kako je trkač zbunjen i dezorijentiran te da bunca i ne može se pridići. Trkač je u skupini onih koji su se izdvojili naprijed, a za vodećima kasni nekih 2-3 kilometra. Događa se situacija u kojoj je ekipa hitne pomoći koja ide na čelu utrke već poprilično odmakla, a svakako ne mogu dobiti informaciju sa staze jer u blizini mjesta gdje se nalazi unesrećeni trkač nema volontera na stazi, a svakako ne postoji mogućnost uvezane komunikacije svih volontera i medicinske ekipe. O svemu informaciju dobiva policijska ekipa u blizini te žurno svojim vozilom prebacuju unesrećenog u stanicu hitne pomoći, a zatim vozilom hitne medicinske pomoći i uz liječničku pratnju, istog prebacuju u hitni bolnički prijem. Sve je potrajalo poprilično dugo za ovakav nivo hitnosti.

Mogući razlog gubitka svijesti vjerojatno je kombinacija više faktora; visoke temperature zraka koja je svakako bila atipična za doba godine kada se trka održavala tako da trkači nisu imali vremena ni uvjeta za adaptaciju; dehidracije, a obzirom da trkač nije uzimao vodu niti ikakve napitke na okrijepnim stanicama; trčanje iznad svojih mogućnosti, a obzirom da je trkač na prvoj svojoj utrci ove distance pokušao ići debelo ispod 1 sat i 30 minuta. Unatoč višemjesečnoj dijagnostičkoj obradi nije se došlo do konkretne dijagnoze, a trkač je odustao od sudjelovanja na cestovnim utrkama te povremeno rekreativno trči kraće dionice.

Organizacijski nedostaci bili su nemogućnost direktne komunikacije svih volontera i zdravstvenih/medicinskih timova direktnom radio vezom i nedostatak medicinskog direktora utrke koji bi vodio računa o organizaciji svih aspekata koji se tiču zdravstvene sigurnosti trkača.

Vaši komentari

Banner