Piše: Davor Vidović
Trka nije bila nimalo naivna, ali za razliku od ostalih trka osjećao sam se neočekivano smireno i usredotočeno na tih 42.2 km koji su veliki izazov svakom trkaču.
I krenulo je, svi smo pojurili ka istom cilju: biti brži, bolji, jači. Ali samo su trojica na postolju i toga smo svi bili svjesni. U glavi mi je bilo dosta toga, moje pripreme za tu trku, ljudi koji me gledaju i podržavaju, očekivanja. Osjećao sam najmanje 3 krize tokom same trke, bilo psihičke ili fizičke.
U početku trke, u njenoj prvoj četvrtini, sve je izgledao tako lagano. Zažmirio sam, dok su se noge i ruke nekako same od sebe pomjerale. Prošlo je pola trke, počinju prve krize. Jedan od konkurenata za postolje je otpao iza mene, drugi mi je daleko ispred. Čini se nedostižan. Ali koncentrišem se dalje. Trenutno sam 4. Prolaze mi kroz glavu svi oni silni kilometri priprema upravo za ovu trku. Želim to postolje, želim biti među 3 najbolja maratonca u BiH. Prolazimo Istočno Sarajevo i ulazimo ponovo u Sarajevo, protivnik ne popušta, još uvijek je daleko ispred mene.
Razmišljam u jednom trenutku da mi je dosta i lični rekord ako istrčim, ali brzo izbacujem te misli iz glave, lični rekord imam, a sada želim i postolje. Apetiti su veći. Dolazim do “olimpijskih krugova”, prolaze mi kroz glavu riječi organizatora trke: “Koju poziciju imate do “olimpijskih krugova”, (koji se nalaze na vrhu uzbrdice) tu poziciju zadržavate do kraja trke”. No, prolazi mi kroz glavu i slogan Olimpijskih igara: CITIUS, ALTIUS, FORTIUS (BRŽE, VIŠE, JAČE).
Dodajem “gas” i idem dalje. U jednom momentu osjećam kako se približavam “meti”. Ulazimo na stadion Grbavica (negdje oko 38. kilometra), njegova prednost je još uvijek velika, ali manja, i sada je 200 metara. Primjećujem kako usporava, osjećam sada da bih, ako pojačam tempo, mogao da mu se još više približim. To se i dešava na 40. kilometru, kada sam mu se skroz približio. Tada mi moja “meta” govori da idem i da ću biti drugi, jer je drugi odustao. To mi daje dodatnu motivaciju, te jurim kao lud, ne osvrćem se na bilo šta. Odlučio sam da, iako iscrpljen, dam svoj krajnji maksimum u posljednja dva kilometra. Ta su mi dva kilometra bila najbrža na čitavoj trci.
Ulazim u cilj, klecam, ali neopisivo dobro se osjećam.
Od nekoga ko nije bio favorit za postolje, dolazim do titule viceprvaka Bosne i Hercegovine u najtežoj i najdužoj atletskoj disciplini. Kakav fenomenalan osjećaj. Ne može se kupiti, samo osjetiti.
Ovo je posvećeno svim ljudima koji su vjerovali u mene, davali mi podršku i navijali za mene. Hvala im.
Vaši komentari
