FRANJO LONČAR: Put od školske trke u Derventi do 280 istrčanih maratona

Nećete na Balkanu (bar još uvijek) naći puno trkača koji imaju stotinu maratona, a pogotovo onih koji su prešli par stotina.

1972
Rimski maraton 16. 3. 1997.

Piše: Ersan Bijedić

Na vrhu liste je Drago Boroja, o kojem smo već pisali šire na Moje trčanje (LINK1, LINK2, LINK3), a odmah uz njega na Ex-Yu prostorima je Franjo Lončar koji je skupio 280 maratona.

Zanimljivo je da su obojica rodom iz Bosne i Hercegovine. Franjo je rođen 10. maja 1954. godine u Lupljanici Gornjoj, opština Derventa. U rodnom kraju je završio osnovnu i srednju školu, a u Zagrebu diplomirao na građevinskom fakultetu 1978. godine. U Zagrebu danas živi i radi.

Počeci u Derventi

Svoj prvi kontakt Lončar je sa takmičarskim trčanjem imao upravo u Derventi.

– Koliko mogu rekonstruirati, bilo je to negdje 1966. godine kad sam bio učenik 5. razreda osnovne škole u Modranu. Radilo se u naravi o uličnoj utrci po središtu grada s velikim brojem učesnika naguranih na uskom prostoru. Prilikom starta došlo je do naguravanja i pada nekolicine natjecatelja, a jednog učenika je “stampedo” doslovno pregazio što mi je do danas najviše ostalo u sjećanju. Na sreću, osobno nisam doživio pad u toj masi niti sam nekog nagazio. Naravno nisam pobijedio, ali sam bio među prvima u svojoj starosnoj grupi, prisjetio se Franjo Lončar anegdote iz djetinjstva.

Njegova želja u srednjoj školi je bila atletska disciplina bacanja koplja, ali za to nije bilo prilike u Derventi gdje je sve bilo okrenuto rukometnom klubu te NK Tekstilac. I sam Franjo se neko vrijeme bavio nogometom.

– Nakon srednje škole s 19 godina otišao sam na školovanje u Zagreb. Već na prvoj godini bio je organiziran studentski kros na kojemu je bilo jako puno učesnika. Iako se do tada nisam uopće bavio atletikom, već sam u sklopu slobodnih aktivnosti odabrao odbojku, morali smo svi istrčati tu masovnu utrku. Kad sam vidio tu veliku masu pred očima mi je bila slika “stampeda” iz djetinjstva, te sam startao među prvima da izbjegnem gaženje. Na moje veliko iznenađenje na okretu sam bio prvi, a kako je sudjelovalo dosta brucoša koji su se bavili atletikom, na kraju sam zauzeo solidno sedmo mjesto.

Atletičar Mladosti

Franjo je kao brucoš bio član AK Mladost u Zagrebu. Trenirao je s bacačima i sprinterima te nastupao u disciplinama bacanja koplja, 400 m prepone, troskoku, štafeti 4×400 m.

– U to vrijeme za Mladost je još uvijek nastupala Đurđa Fočić Šourek, a njen muž desetobojac Branko Šourek nagovarao me da se ozbiljnije počnem baviti desetobojem ili da se usmjerim isključivo na disciplinu 400 m s preponama gdje sam po finskim tablicama ostvarivao najbolje rezultate. U vrijeme studija doista sam svaštario – nastupao sam na utrkama na stazi, krosevima i bacačkim disciplinama.

Iz tog perioda nemam dokumentaciju koja mi je ostala u stanu u Derventi, ali po sjećanju bih naveo neke od tih rezultata: 60 m 7,3″, 100 m 12,1″, 200 m 25,1″, 400 m prepone cca 57″, “letećih” 52″ na 400 m na republičkom prvenstvu u Zagrebu (kao druga izmjena u štafeti Mladosti na 4×400 m u utrci u kojoj je za Kvarner trčao Luciano Sušanj), 800 m 2:07 (kontrolna trening utrka u kojoj je kao veteran sudjelovao i pokojni Ivan Starek), treći na republičkom natjecanju na 400 m prepone  u Splitu koncem sedamdesetih (pobjednik Joško Vlašić), pobjeda na 100 m i skoku u dalj na zagrebačkoj građevinijadi, 7. mjesto u bacanju koplja na YU univerzijadi u Celju, ukupna pobjeda na krosu ORA Sava 77…

I dalje je povremeno nastupao na takmičenjima u BiH.

– Sredinom sedamdesetih u BiH bile su popularne tzv. “Seoske partizanske igre” gdje su se nakon općinskih kvalifikacija organizirala republička natjecanja. Jedne godine na općinskom krosu bio sam drugi, a premoćno pobijedio u skoku u dalj s mjesta rezultatom 2,91 m. Na republičkom finalu u Sanici Gornjoj kod Ključa u konkurenciji 47 općinskih pobjednika skočio sam 310 cm što je u tom trenutku bio republički rekord, ali je nakon toga dečko iz Zenice skočio 311 cm, te sam na kraju bio drugi, a trećeplasirani s 301 cm natjecatelj iz Čapljine – bila su to jedina tri rezultata preko 3 m.

Veteranska dob

Po završetku studija Lončar se vratio u Derventu gdje je radio u građevinskoj tvrtki GP RAD, predavao stručne predmete u GTŠ, te kao projektant u PROSTORU Derventa.

– Nakon završetka atletske karijere, trčanje sam upražnjavao povremeno, za svoju dušu – uglavnom 1-2 puta tjedno dužine do najviše 8 km. Poslije “humanog preseljenja” u Zagreb nastavio sam sa svojim povremenim trčkaranjem i od prijatelja iz Siska dao se nagovoriti da 1993. nastupim na kros utrci Brezovica-Sisak dužine 9,3 km što je bio moj prvi dugoprugaški nastup – s prosjekom 4:00 bio sam 19. od šezdesetak natjecatelja. Od deklariranog kratkoprugaša i rjeđe srednjoprugaša u mladosti, praktično preko noći postao sam veteranski dugoprugaš!

Kompletnu statistiku istrčane kilometraže Franje Lončara od 1993. godine možete vidjeti OVDJE. Od 1993. godine do danas je na blizu 60.000km, a pretpostavlja da je prije redovnog bilježenja treninga, napravio još 10.000km.

U jesen 1995. uspostavio je stare atletske veze s prijateljima iz natjecateljskih dana, učlanio se u AK Veteran, počeo nastupati na zagrebačkoj kros ligi (staza cca 8,5 km)…  – Počeo sam malo ozbiljnije trenirati, nakon 2,5 mjeseca 12. studenoga  istrčao svoj prvi polumaraton Starek (1:37), a potom 3. prosinca i maraton u Firenci (3.25). Iz današnje perspektive i meni samome izgleda neozbiljno da sam se usudio ići na maraton nakon samo 3 mjeseca treninga i to sa ukupno istrčanih 250 km u prethodnih 100 dana!

Kad ste počeli razmišljati o broju maratona kao trkačkoj motivaciji, ambiciji i cilju?

– Prijelomna je definitivno bila 1999. godina kad sam u dobi 45 godina istrčao ukupno 17 klasičnih maratona s prosječnim vremenom 3:05, od kojih 5 ispod 3 sata, a najbolji 2:55, te dodatno ultru 12 sati (2. mjesto 123 km, pobjeda Sandra Selmana sa 126 km). Te godine prešao sam brojku od 50 maratona i kao logičan nastavak izazova sljedeći level bio je 100 maratona – i tako je sve krenulo!

Maratoni za pamćenje

Koji maraton ili maratone najviše pamtite i zašto?

Franjo Lončar je konkretno istrčao 269 klasičnih maratona i 11 ultramaratona. Od toga 24 maratona ispod 3 sata. Iza njega je i 80 polumaratona. Sve njegove trke možete vidjeti u OVOM detaljnom statističkom prikazu.

– Izdvojih bih sljedeće vezane maratone – Zagreb 2001. godine u vremenu 2:49:38 zbog izvrsne strategije gdje sam negativnim “splitom” (prolaz 1:24:58 i drugi dio 1:24:40) neočekivano srušio dotadašnji osobni rekord za više od 5 minuta, te primio nagradu za najboljeg Zagrepčanina, Ljubljanu iste godine zbog neplaniranog rušenja PB-a za pune 2 minute (2:47:39) i to samo 2 tjedna nakon rekordnog Zagreba, te Gorizia maraton 3 tjedna nakon Ljubljane, gdje sam ciljao dostići 2:45, odlično provukao za nestvarnih 1:20:58, ali u drugom dijelu zbog jakog vjetra i zamora nisam ostvario plan – rezultat u cilju 2:49:09. Posebno mjesto zauzima i Ljubljana 2017. kad sam istrčao svoj jubilarni 250. maraton, te osvojio medalju i pokal za pobjedu u kategoriji M-60.

Koji maraton/maratone bi preporučili našim trkačima – čitaocima?

Nedvojbeno Ljubljanu! Za taj maraton sam posebno emotivno vezan – u Ljubljani sam istrčao ukupno 20 maratona, osobni rekord, jubilarne 200. i 250. maraton, a plan je da 2022. upravo u Ljubljani ostvarim san i istrčim svoj 300. maraton! No nije to jedini razlog preporuke – ovaj maraton je definitivno izrastao u jedan od većih i najbolje organiziranih maratona u širem okruženju, a zbog blizine destinacije, jezika i u konačnici relativno niskih ukupnih troškova za trkače je iznimno povoljan. Od hrvatskih maratona interesantni za preporuku su Zagreb, Rijeka i Crikvenica, a nakon perfektnog ovogodišnjeg izdanja svakako i Split. Od ex Yu maratona moj izbor je Novi Sad gdje sam istrčao 8 maratona. Moj plan je iz lokalpatriotskih razloga malo “podebljati” statistiku BiH maratona gdje sam istrčao Cazin, Banjaluku i Novi Grad, ali definitivno status, a u prvom redu masovnost tih maratona u razvoju, je još daleko od razine jedne Ljubljane.

Franjine dojmove sa maratona u Cazinu smo 2018. godine za MT zabilježili na licu mjesta (LINK).

Najbolja godina

Franjin vrhunac po ostvarenim rezultatima je 2001. godina, kad je nakon 6 godina treninga u dobi od 47 godina istrčao osobne rekorde u polumaratonu  (1:18:29) i maratonu (2:47:39). Prolazna vremena s rekordnog polumaratona vodi kao osobne rekorde na kraćim dionicama jer ih u pravilu ne trči na natjecanjima – 5 km 18:30 i 10 km 37:03.

U koliko zemalja vas je odvelo trčanje maratona i imate li neki maraton kao zasad neispunjenu želju?

Franjo je sa svojim prijateljem i kolegom trkačem, Jurajom Evačićem iz Koprivnice (koji je sa 181 maratonom drugi u Hrvatskoj), istrčao 125 zajedničkih maratona.

– Svoje maratone trčao sam u ukupno 10 država – od toga najviše u Italiji 114 klasičnih i 1 ultru, Hrvatskoj (84 klasična i 10 ultri) i Sloveniji (43 maratona). Ostale države su redom Srbija 11, Austria 9, BiH 3, Češka 2, te Njemačka, Nizozemska i Mađarska sa po jednim istrčanim maratonom. Za sad je cilj istrčati 300 maratona i time ući na prestižnu svjetsku rang listu “300+”.

Cilj je bio da 2022. dođete do 300. maratona, a pandemija je tu sigurno poremetila računicu. Kakav je sad plan?

– Pandemija je itekako sve poremetila, ali plan ostaje nepromijenjen – u Ljubljani u listopadu 2022. istrčati jubilarac. Iz moje perspektive to je apsolutno izvedivo, jer bi u naredne 2 godine trebalo istrčati po 10 maratona, što je manje od mog godišnjeg prosjeka. Ipak se ovdje ne pitam ja kao planer, nego sve ovisi o razvoju ove pošasti, a definitivno i o mom prilično načetom zdravstvenom stanju i starosnoj dobi. Nada umire posljednja!

Kako je bilo trčati u ovoj godini, koliko ste se uspjeli baviti trčanjem?

Ne ponovilo se, ovo “novo normalno” po meni definitivno nije uopće normalno! U ovoj godini istrčao sam jedan jedini maraton i to Split u veljači, a kako stvari stoje na tome će i ostati. Razlog više leži u činjenici da sam zbog ozljede morao obaviti operaciju koljena, tako da sam u fazi oporavka i upražnjavam samo brzohodačke treninge. Ako se uspijem oporaviti i ako ova situacija s pandemijom malo uspori, možda do kraja godine istrčim jedan ili najviše 2 maratona.

Koje svoje rezultate bi izdvojili kao najvrijednije ili najvažnije za vas?

– Pobjeda na 12 satnom ultramaratonu Forrest Gump u Zagrebu 20. 05. 2000. s pretrčanih 131,5 km i prolazom na 100 km 8:43, pobjeda na ultramaratonu Knin-Biograd u dužini 90 km 02. 08. 1998. u vremenu 8:02:58 u uvjetima ekstremno visoke temperature, druga mjesta u ukupnom plasmanu na maratonima Scandiano 2006, Poreč 2008, te Goričan 2014 i 2015, najbolji Zagrepčanin na maratonu Zagreb 2001. s vremenom 2:49:38, ukupna pobjeda u disciplini 400 m na PH za veterane 25. 09. 1999. u vremenu 59,6″, pobjeda na prvenstvu RH za veterane u sprint duatlonu 08. 05. 1999., te 12. mjesto u bacanju koplja na prvenstvu Europe za veterane u Ljubljani u kolovozu 2008. godine (39,31 m).

Iz Večernjeg lista i Sportskih novosti

Kako vam se čini trkačka scena u BiH i kompletnoj regiji?

– Koliko pratim, trčanje u BiH definitivno ima uzlazni trend, a tome u značajnoj mjeri doprinos daje MT portal. Slična situacija je i u ostalim istočnim bivšim republikama (Srbija, Makedonija, Crna Gora) – još je to po masovnosti i kvaliteti daleko od tretmana trčanja u usporedbi s ostatkom Europe i svijeta. Nešto bolja situacija je u Sloveniji, te Hrvatskoj gdje izvrstan posao radi Dragan Janković, poglavito u ženskom trčanju gdje se već godinama ostvaruju zapaženi rezultati na svjetskoj razini, a masovnost podiže populariziranjem trčanja u široj populaciji putem škola trčanja.

Unatoč svemu, postoji znatna razlika u odnosu na jednu Italiju – samo Club Super Marathon Italia ima preko 500 članova sa 100 i više maratona, a ja sam primjerice kao član tog društva sa svojih 280 ispod prvih 50 na ljestvici. Nedavno je i vaš portal pisao o tome spomenuvši činjenicu da je vodeći u tom klubu s preko 1.300 maratona! A trkački bum u Italiji je nastao prije dvadesetak godina osnivanjem pomenutog Cluba. Proporcionalno sličan učinak na popularizaciju trčanja u Srbiji radi Klub 100 maratona što je jako pohvalno, te bi takve klubove trebalo osnovati i u Hrvatskoj i BiH kako bi se iskoristio postojeći uzlazni trend popularnosti trčanja.

Sa Nikolinom Šustić

Vaši komentari