ALMIR PANJETA: Trčanje je iz mog života odnijelo 30 kilograma viška

Almir Panjeta je jedan od onih rekreativaca koji je svojom transformacijom motivisao mnoge da obuju patike i pokušaju i sami da savladaju prve kilometre na stazi. Za Moje trčanje priča o omiljenim trkama, postignućima i motivaciji. Njegova trkačka priča počela je u kafani, uz pivo…

1815

Razgovarala: Ljilja Lukić

Almir je više od 20 godina u novinarskim vodama, a u trkačkim – četiri.

– Počeo sam trčati u ljeto 2016. godine nakon što smo prijatelj i ja u kafani uz koje pivo ‘razglabali’ (ne)uspjehe bh. sportista čudeći se kako mnogi od njih na takmičenjima budu među najlošijim. Teza je bila da nedostaje motivacije i treninga, i da bismo čak i nas dvojicam koji smo u to vrijeme imali mnogo kilograma viškam uz nekoliko treninga sedmično i puno volje bar uspjeli ne biti zadnji u bilo čemu. Pao je izbor da pokušamo s trčanjem, jer smo računali da zahtijeva najmanja početna izdvajanja – tene, šorc i majica. Dogovorili smo se da idemo za dva dana na atletsku stazu na Koševu, već nekim prijateljima najavili da počinjemo trčati, oni nas naravno ismijali, i kad smo došli u dogovoreni termin – nakon dugo vremena baš tih dana su ‘digli’ atletsku stazu da renoviraju. Niko živ nam ne bi povjerovao da baš zbog toga nismo trčali, pa smo otišli na Vilsonovo šetalište, usput skinuli neke aplikacije za trčanje jer nismo imali pojma koliko je 1.500m koliko smo odlučili da pokušamo prvi put. I preživjeli.

Ukoliko se želite oprobati u trčanju ili unaprijediti svoj trkački trening, učinite to kroz naš MT trening klub.

Da li si se ranije bavio nekim sportom?

– Nikada, rekreativni sport sam smatrao beskorisnim i gubljenjem vremena, a za profesionalni mi je već bilo kasno.

Imaš li još neku aktivnost osim trčanja?

– Zimi sam išao u teretanu, ali ove sezone izbjegavam zbog trenutne situacije pa se ipak trudim da trčim kad god vremenske prilike dozvoljavaju.

Šta je trčanje donijelo u tvoj život?

– Trčanje mi je donijelo pozitivne promjene koje sam vrlo brzo primijetio nakon što sam počeo trčati, i iz mog života je odnijelo više od 30 kilograma viška koje sam imao i neke negativne navike, najviše glede prehrane.

Da li si postao jedan od onih trkača koji stalno pričaju o trčanju i nagovaraju ljude da se pokrenu?

– U početku jesam stalno pričao. Nisam nikoga nagovarao, ali s obzirom da sam aktivan na društvenim mrežama gdje sam postavljao svoje fotografije s trčanja, promjena koju su mogli vidjeti kod mene mnoge je motivisala da počnu s trčanjem, mnogi od njih su aktivni, neki su me u međuvremenu prestigli, organizuju trke u svojim gradovima, motivišu druge da trče, i ponosan sam na taj dio svog malog učešća.

Kako gledaš na trkačku zajednicu u BiH, ekspanziju rekreativaca, trka (bar do ove godine), škola trčanja…?

– Na trkačku zajednicu gledam s prezirom (šala za jednu grupu trkačih tersova). Na trkačku zajednicu gledam kao na jednu od najpozitivnijih kojoj sam imao sreću da se pridružim. Ljudi koji su u nogama imali desetine maratona, polumaratona i vrhunske rezultate na početku su me jako puno podržavali, ohrabrivali, kad sad vidim neka vremena koja sam objavljivao, a na koja sam od njih dobijao ‘aplauze’, tačno me bude stid. Prijatelj s početka priče nakon nekoliko mjeseci je odustao s trčanjem, i otad trčim isključivo sam, ali škole trčanja smatram sjajnim za one koji radije trče u kolektivu i koje kolektiv motiviše, i posebno je bitno imati ih upravo zbog ekspanzije rekreativaca kako bi na počecima imali savjete iskusnijih i izbjegli ozbiljne povrede koje bi ih na početku mogle odvojiti od trčanja.

Ponestane li nekad motivacije?

– Dešavalo se i dešava se da motivacije nestane, ali uvijek sam sebi postavljao neke ciljeve koji su me motivisali – spustiti neki pace, povećati dužinu, oboriti lični rekord, i za svaki od ciljeva trebalo je vrijeme, uvijek sam se spremao za neku trku – kojih nisam trčao puno, nekoliko godišnje, tako da je uvijek tu neka ‘tenzija’ i razlog da se izađe na trčanje. Ove godine zbog specifičnosti situacije nisam prijavio ni jednu trku, iako su mnoge od njih organizirane odgovorno i uz poštivanje svih epidemioloških mjera, ali imao sam neke svoje razloge, tako da je bilo malo teže naći motivaciju, manje su mi mjesečne kilometraže, ali zadovoljan sam.

Da li je bilo problema sa povredama?

– Do sada nije. Na samim počecima otkrio sam atletsku stazu u Sportskom centru ‘Safet Zajko’ gdje sam isključivo trčao, lagano sam podizao dužine, kada sam došao do 10 kilometara nisam htio ni metra više dok ne spustim kilažu ispod 100… Nakon toga je krenulo, ne mogu reći da se nešto posebno čuvam, lijen sam kad je zagrijavanje u pitanju, ali gledam da se ne preforsiram i trčim u skladu s mogućnostima i onako kako se osjećam, nije mi problem ni odustati ako vidim da nisam raspoložen iako se to ne dešava često.

Šta smatraš svojim trkačkim postignućima?

– Najvećim postignućem smatram to što četiri i pol godine nakon što sam izašao na ono prvo trčanje – i dalje trčim. Prva trka za koju sam se pripremao bio je FunRun 2016. i meni tada nedostižna četiri kilometra, i već tu sam postigao cilj postavljen na onoj pivi s prijateljem – nisam bio zadnji. Na svaku trku sam išao da pobijedim sebe, da postavim bar za sekundu-dvije bolje vrijeme od onog na prošloj trci, pa sam osim što nisam bio zadnji uspio biti i 21. na uličnoj trci na 5k u Sarajevu od više stotina učesnika, 49. mjesto u Banja Luci isto među više stotina učesnika…, a rezultat s prvog maratona koji sam istrčao u Ljubljani svrstao me na 48. mjesto na listi bh. maratonaca za 2018. godinu.

Sarajevo 2016. – FunRun prva trka

Koje su ti omiljene distance?

– Od kraćih distanci volim 5k jer je uvijek izazov otkinuti koju sekundu na ipak ne tako maloj dužini kako se na prvu može činiti, a od dužih gledam da bar jednom mjesečno istrčim 21k. Ostalo zavisno od raspoloženja i rute, imam jednu rutu kroz Sarajevo, krug od 15k koji uključuje i dosta brda, i s vremena na vrijeme je ‘odradim’.

Da li vodiš evidenciju o istrčanim trkama, treninzima?

– Nisam učestvovao na puno trka tako da ne vodim ni posebnu evidenciju, o treninzima brigu vode GarminExpress i Strava i tu imam sve zapisano pa mogu pratiti.

Koje trke pamtiš?

– Nekako pamtim sve, jer svaka ima neki detalj zbog kojeg je posebna. Rado se sjetim tog prvog FunRuna 2016., koji mi je tada bio veliko postignuće, drag mi je uvijek prvi istrčani Sarajevo Half Marathon 2017., super mi je bilo u Mostaru 2018., Banja Luci 2019. na polumaratonu s kojeg i dalje imam najbolji lični rezultat, a najveća lična priča mi je i dalje moj prvi maraton koji sam istrčao u Ljubljani 2018. godine koji smatram nekim svojim trkačim hodočašćem za koje sam se posebno pripremao. Drag mi je i drugi maraton u Ljubljani prošle godine na kojem sam se čak prestigao za tri minute, ali onaj prvi uvijek ostaje poseban, režiser Nedžad Begović je dokumentarac snimio o tome.

Ljubljana 2018. – prvi maraton

Gdje bi volio da trčiš?

– Volio bih trčati neki od velikih maratona, ali nije pod moranje. I volim kad dobijem priliku da trčim po drugim gradovima, puno putujem poslom po BiH i kad god sam imao vremena nosio sam opremu sa sobom i nalazio vremena za bar 5k, pa sam tako trčao po Bihaću, Trebinju, Brčkom, Bijeljini

Koliko često treniraš? Imaš li neke omiljene trkačke rute?

– Trudim se da organizujem obaveze tako da treniram najmanje tri puta sedmično, Radnim danima koliko mogu, vikendom dužine. Imam razrađeno nekoliko ruta po gradu zavisno od kilometraže, i njih se manje-više držim. Kad sam počeo trčati ozbiljnije shvatio sam koliko je grad mali, ali kombinujem i nije dosadno. Trčim uglavnom sam, vrlo rijetko u društvu i bez muzike. Vrijeme trčanja mi je jedino kada mogu da odmorim mozak od svakodnevnih obaveza, nekada čak i tu moram razmišljati o nekoj temi i tekstu ali rjeđe, tako da mi je bitno da čujem vanjske zvukove čisto da me šta ne pregazi.

Koliko je situacija sa pandemijom ove godine uticala na tvoje trkačke navike? Kako se motivišeš kada nema trka i šta misliš o tzv virtuelnim trkama?

– Uticala je tako da nisam trčao ni jednu trku, iako je bilo nekoliko njih koje su zaista sjajno organizirane i uz poštivanje svih mjera, i bilo se teže motivisati što se odrazilo i na neka lična vremena. Mislim da će mi trebati dosta treninga da stignem, a kamoli da prestignem neka od vremena koja sam postigao na trkama, tako da mi je to već jedan od motiva da nastavim trenirati.

Poruka onima koji se još uvijek dvoume da li je trčanje za njih?

Ne dvoumite se – trčite. Ako vam je dosadno trčati, izaberite bilo koju aktivnost koja vam odgovara i na kojoj možete provesti pola sata – sat dnevno, bilo to plivanje, trčanje, bicikl, kombinacija svega…

Vaši komentari

Banner
Podijeli objavu
Prethodni članakSTOVRELA ULTRA TRAIL: Prvo izdanje na rasporedu 4. aprila 2021.
Sljedeći članakTRAKA VS. CESTA: Prednosti i nedostaci
Moje trčanje trcanje.net je prvi bh. specijalizirani web portal o trčanju. Cilj nam je popularizacija i promoviranje trčanja prije svega u Bosni i Hercegovini. Osobit naglasak stavljamo na promociju prirodnih ljepota i kulturno-istorijske baštine naše zemlje.