BADIĆ O KUROSU: Često kaže da “što si imao teži život i više propatio, bićeš bolji ultramaratonac”

Najbolji ultramaratonac svih vremena, koji i danas drži veliki broj svjetskih rekorda, posebno dominantan u višednevnim trkama, je Grk Janis Kuros (rođen 13. 2. 1956.).

1016
Safet Sani Badić i Janis Kuros

Piše: Ersan Bijedić

O njegovoj dominaciji i popularnosti u ultramaratonu, posebno u periodu između 1983. i 2000. godine, smo već pisali (LINK).

Ukoliko se želite oprobati u trčanju ili unaprijediti svoj trkački trening, učinite to kroz naš MT trening klub.

U ovom tekstu se na njegovu priču osvrćemo kroz sjećanja kolege i bliskog prijatelja u Australiji, Safeta Sanija Badića (LINK), s kojim je često trenirao i koji je bio u njegovom timu, između ostalog, i kad je 4./5. oktobra 1997. godine u Adelaideu (Australija) postavio svoj najvrjedniji svjetski rekord: 303km i 306m u trci na 24 sata.

– Upoznali smo se 1990. godine na Olympic Parku u Melbourneu poslije trke na 24 sata. Ja nisam trčao trku, nego sam htio odraditi 50 kilometara da vidim kako ide na atletskoj stazi. Nisam nikad protiv Kurosa trčao na 24 sata. Jedan protiv drugog imamo samo dvije trke, jednu na 100km koju nisam završio, a on pobijedio sa 6:48 u Sheppartonu, te spomenutu trka na Olympic Parku, priča Sani Badić.

Kuros je popularizirao ultramaraton u Australiji.

– Trku od Sydneya do Melbournea su prenosili na glavnoj australskoj televiziji, mislim da ultramaraton nikad više neće biti tako popularan. Kuros je imao velike dočeke i podršku brojne grčke populacije u Australiji. Bio je kao kralj za njih.

Dva Balkanca u Melbourneu

Vrlo brzo su postali prijatelji.

Badić je na Tajvanu bio jedini kao podrška Kurosu u trci na 24h.

– U timu na trkama na 24 sata je imao maksimalno tri čovjeka. U trkama na 6 dana više, jer se moraju mijenjati. Masaže, prehrana, priprema odjeće, patika, majica, hrane – to su bile naše obaveze. Ili ako treba nešto prenijeti organizatoru. Nekad moraš trčati i po 20-30km. Sve se radi u pokretu.

– Kad se dva Balkanca sretnu u Melbournu, a uz to nijedan ne zna dobro engleski, nađu se zajedničke teme. Malo kroz muziku pošto je Janis i kompozitor, a ja sam u mladosti bio DJ, zatim kroz trčanje i ostalo.

Badić je često bio u Kurosovom timu na trkama od 24 sata i višednevnim trkama jer je za takav poduhvat ipak potrebna podrška. Osim u Adelaideu, bio je s njim i na SP-u na Tajvanu (Soochow, 2002.) i drugim trkama.

Biti dio tima i trčati je skoro isto teško. Moraš biti koncentriran na trkača, također ne spavaš 24 sata, stalno si tu oko staze i paziš na svaki detalj. Na nekim od tih trka bih istrčao po 20 – 30 kilometara za njim. Janis je dosta zahtjevan kad trči 24 sata, hoće da sve bude kako je on zamislio u organizacionom smislu. Npr. ima pripremljenu muziku za svaki sat. Ima određene pjesme koje mu pomažu da iziđe iz krize. Na Tajvanu su mu puštali na razglas grčku muziku, govori Badić.

Grčke poslastice

Velika je stvar biti i u timu onog dana kad je Kuros postavio svoj najznačajniji svjetski rekord na 24 sata (303km i 306m) u Adelaideu.

– Tri dana prije te trke je imao studentsko prvenstvo i tražili su mu da trči trku na 10km. To se nije uklapalo u njegove planove, ali je ipak poslije toga istrčao taj svjetski rekord. Janis uvijek spominje da bi još bolje istrčao 24h da nije morao trčati tu trku na 10km. Ni vremenski uslovi mu se tad nisu poklapali jer je bilo sparno.

Janis se tokom trke na 24 sata koncentriše na metafizičke sposobnosti, jer je to specifičan ultramaraton. Trening vrijedi do nekih 100 km, a poslije je to više stvar metafizike i mentalne snage. Janis često kaže: “Što si imao teži život i više propatio, bićeš bolji ultramaratonac”. On je imao dosta teško djetinjstvo. Tu je stekao svoju mentalnu sposobnost.

Izvještaj sa trke na Tajvanu

Badić je bio među onima koji su mu trebali osigurati stručnu medicinsku pomoć, ali i dopunjavanje hranom u toku trke.

– Kod njega nije bilo uključeno puno suplemenata, više prirodne stvari, grčke poslastice, baklave i tulumbe. Sedam dana prije trke je jeo dosta masnu hranu jer se u toku 24 sata procenat masti znatno smanji. Njegova žena mu pravi specijalne kolače, slične našim hurmašicama, samo više suhe, prave se sa medom. To mu je glavna hrana u toku trke. Uzima po potrebi. Samo da znak i uzima u trku, jer kod njega nema stajanja na 24 sata. Jedino kod promjene patika i kad se ide u toalet. A i tad je tražio da se za toalet napravi samo obična cerada, da to može što prije obaviti s noga. Jer ako čučneš na ultri od 24 sata, više nema ustajanja.

Sani ima zanimljivu anegdotu sa SP-a na Tajvanu.

– Kad sam bio podrška u Tajvanu, Kuros je otišao prije mene, a zatim poslao ljude da me pokupe sa aerodroma. Rekao im je da dolazi “moj helper” (pomoćnik na engleskom, nap.a.), Sani Badić. Stižem u Taipei poslije ponoći i očekujem da me neko čeka sa natpisom “Dr Badic”. Izlazim, hodam, gledam… nigdje mog imena. Ljudi se razilaze, niko ne priča engleski, ne znam šta da radim, gdje da idem… Slučajno pogledam, kad jedan čiko drži tablu sa natpisom: “Mr Helper”. “Umro” sam od smijeha.

Kurosove tene u kojima je postavio svjetski rekord u trčanju na 24h su kod Badića

Bez treninga preko 50km

Prolazi po satima najjačeg od brojnih svjetskih ultramaratonskih rekorda Janisa Kurosa.

1h 14,0km
2h 28,0km
3h 42,2km
4h 56,0km
5h 70,0km
6h 83,5km
7h 96,8km
8h 110,4km
9h 123,2km
10h 136,1km
11h 149,0km
12h 161,8km
13h 173,8km
14h 185,8km
15h 198,0km
16h 209,9km
17h 221,8km
18h 233,4km
19h 244,4km
20h 256,0km
21h 267,8km
22h 279,2km
23h 291,4km
24h 303,506m

U jednom od svojih ranijih intervjua je Janis Kuros pričao kako su se ostali trkači zanimali za njegov trening i ishranu da bi došli do sličnih rezultata, ali je on isticao da u tome nije tajna uspjeha u ovim disciplinama.

– U Australiji je studirao muziku, grčku umjetnost i književnost. Zbog zauzetosti nije trenirao redovno. Ponekad bi imao pauze od po mjesec – dva. Onda bi se tri mjeseca pred trku krenuo spremati. On bi radio dva ili tri treninga dnevno, najviše 25-30km dnevno, ali bi ih radio u bržem ritmu. Kraće trke su mu služile kao priprema, maratoni i trke na 50km, prisjeća se Badić i dodaje:

– Vidim da tu neki naši trkači danas pretjeruju, dužine od 50-70km samo izmore organizam. Mislim da to nije potrebno. Trenirali smo dosta zajedno, posebno dužine u prirodi, i nikad nismo išli preko 50km. Najčešće 45 do 48km.

Posljednjih godina Janis Kuros živi i radi u Atini. Grci su mu dali posao u odjeljenju za sport pri vojsci. U Australiju dolazi povremeno jer mu je tu porodica koju je osnovao poslije 1990. godine kad je emigrirao u ovu zemlju.

– Dok je bio tu, bili smo kućni prijatelji, a i dalje smo u kontaktu. Prije godinu i pol je bio zadnji put u Melbourneu jer mu je poginula kćerka koja je imala 21 godinu. Danas trči rekreativno. Vrlo je skroman čovjek i ne voli se eksponirati. U trčanju je sve postigao svojim srcem, bez puno pomoći i podrške, ispričao je Sani Badić.

Janis Kuros i Safet Badić 2019. godine

Vaši komentari