Piše: Ersan Bijedić
To su rekordi na 50 milja (atletska staza): 5:18:20, 50 milja (cesta): 5:26:40, na 100km (cesta): 6:37, na 100km (atletska staza): 7:02*, te i dan – danas aktuelni rekord u trčanju na 6 sati: 87.372m.
Badić je 1984. godine diplomirao na Rudarsko-geološkom fakultetu u Beogradu, a
*Kad je u pitanju rekord na 100km na atletskoj stazi, Badić tvrdi da je trčao 7:02 i da će radi toga reagovati prema Australskom ultramaratonskom savezu koji kao rekord na 100km na atletskoj stazi vodi 7:15 Janisa Kurosa (LINK).
2002. godine u Melbourneu (Australija) doktorirao na fakultetu Kineske medicine. Danas radi kao doktor kineske medicine u Wheelers Hillu (država Victoria, Australija) gdje vodi vlastitu kliniku.
Otkrio ga Mihalić
Svoju trkačku karijeru je gradio u bivšoj Jugoslaviji, a onda i u Australiji.
– Sa trčanjem sam počeo dosta kasno, tek kad sam otišao u Beograd na studije. To je 1979., dakle sa 19 godina. Prethodno sam bio u skroz nekom drugom svijetu, u rock muzici, pušio, pio… Htio sam da promijenim navike. Poslije tri mjeseca trčanja osjetio sam da to dobro izgleda, pobijedio sam i na studentskom crossu na 1.500m. Tad me je zapazio Franjo Mihalić i pitao koliko dugo treniram. Nije mogao da vjeruje da je to samo tri mjeseca. Odmah mi je kazao da dođem u AK Partizan i tako je u oktobru 1979. godine sve krenulo, priča Sani Badić.
Već sljedeće godine, u septembru 1980. kaže da je u Segedinu (Mađarska) svoj prvi maraton istrčao za 2:29.
– Imao sam samo nekih 11 mjeseci treninga iza sebe. Kad me Mihalić poslao, tražio je samo da probam trčati ispod 3 sata.
Tih godina se najviše takmičio na 5.000m i 10.000m, da bi 1988. godine bio treći na prvenstvu Jugoslavije u maratonu iza Tomislava Aškovića i Stane Okoliša. Prvak bivše države u maratonu je Badić postao 1992. godine.
2:50 maraton sa 60 godina
Danas šezdesetogodišnji Badić je prije nekih mjesec dana istrčao virtuelni New York Marathon za 2:50 (STRAVA LINK) što mu je donijelo prvo mjesto u kategoriji od 55 do 64 godine. Sa 50 godina je istrčao 2:50 Melbourne maraton 2010. godine.
– To su neki moji ciljevi danas. Sa 70 godina ću probati trčati maraton ispod 3 sata.
Odlazak u Australiju
Kao reprezentativac Jugoslavije je otputovao u oktobru 1989. godine u Australiju. Prilike u bivšoj zemlji već tad nisu bile obećavajuće.
– Došao sam u Melbourne na trku i pripreme za Mediteranske igre u Splitu 1990. godine. Odlučio sam da se ne vraćam pa sam bio suspendovan. Kasnije sam se vratio jer mi je otac umro, i tad sam pobijedio na maratonskom prvenstvu. Onda sam opet otišao 1993. godine u Australiju, govori Badić.
Prelaz na ultramaraton
Najduži trening – 3 i pol sata
Kaže da je u pripremi radio treninge najduže do tri i pol sata.
– Sve ultramaratone sam trčao iz maratonskog treninga. Ponekad bih uradio 3 do 3 i pol sata kao najduži trening. Radio sam to malo brže sa promjenama tempa. Mislim da je sve preko toga nepotrebno gubljenje vremena, smatra Badić ističući i da je njegov prijatelj, legenda ultramaratona, Janis Kuros, radio slično.
– Mjesec prije trke on bi trenirao tri puta dnevno, po 10km u jutro, poslije podne i u ponoć. Ali bi išao dosta brzo. Najduže je u pripremi trčao do 3 sata.
Čekajući papire za Australiju, šest mjeseci je proveo u Švicarskoj. Tamo je prvi put nastupio na ultramaratonu.
– Čuo sam za trku na 100km u Montreuxu, pored Ženevskog jezera. Trebali su mi novci, a saznao sam da su dobre nagrade. Nisam trenirao za ultramaraton, nego iz maratonskog treninga istrčao 100km za 6:48 i pobijedio.
Radi se o trci Port-Valais Bouveret, održanoj 21. 9. 1991. godine gdje je drugoplasirani stigao za 7:45.
– Tu sam prepoznao da imam više izgleda biti na svjetskom nivou u ultramaratonu, nego u maratonu. Tako sam se više okrenuo na ultramaraton. Kad sam došao u Australiju, upoznao sam Janisa Kurosa, provodili smo dosta vremena zajedno družeći se i trenirajući. Trčao sam srednje ultramaratone, do 100km. Imao sam samo jedan pokušaj u trčanju na 24 sata kad sam htio oboriti svjetski rekord. Istrčao sam 126km i poslije 10 sati i 52 minute samo stao. Nisam bio psihološki spreman za to, ispričao je Sani Badić.
Ovaj pokušaj je imao u martu 1990. godine, a tad je Kurosov svjetski rekord iznosio 286km. Kuros i danas drži većinu najboljih rezultata u trčanju na 24 sata, a najboljih pet su: 303km, 295km, 294km, 290km i 286km.
Učesnik Comradesa
Badić je 1997. godine trčao i jedan od najmasovnijih, najpopularnijih i najvećih svjetskih ultramaratona, zaista jedinstveni Comrades u Južnoafričkoj Republici.
– Tamo se nisam proslavio jer sam imao problema sa patikama. Izgubio sam sve nokte, stigao u cilj sa krvavim patikama i puno problema. Htio sam se pojaviti na bini gdje je bio Nelson Mandela, ali trka nije protekla po planu.
Najbolji rezultat
Badić je tri puta postao prvak Australoazije na 100km (1995., 1996., 1997.), dok je 1994. bio drugi. Ukupno iza sebe ima 8 ultramaratona na 50km, 6 na 100km, 4 na 50 milja, te po jednu trku na 6 sati i na 24 sata.
Badić je tri puta pobijedio na Warrnambool Marathonu gdje je 1992. godine istrčao 2:19, ali tad staza nije bila certificirana, odnosno bila je kraća i sa dosta spusta.
– Smatram da je moj najveći rezultat 6:37 na 100km, to je bio jedan od boljih rezultata u svijetu 1995. godine. S tim da je ta trka u Novom Zelandu bila na dosta teškoj stazi. Mislim da bi na ravnoj trčao ispod 6:30. Poljak Andrzej Magier, koji je bio aktuelni europski prvak, i ja smo ušli zajedno u finiš, ali su organizatori nakon pregleda snimka pobjedu dodijelili meni.
Zajedno sa Badićem je u Australiju 1989. godine otišao i njegov klupski kolega iz AK Partizan, Dragan Isailović, 2:15:48 maratonac (Istanbul, 1988.). Isailović je 1993. godine oborio Badićev rekord na 50 milja istrčavši 5:15:00.
– On se na tu trku prijavio da vuče mene 50 kilometara. Međutim ja sam imao probleme s mišićem i počeo posustajati. Dragan se dobro osjećao, nastavio i oborio taj rekord. To je i jedini ultramaraton koji je on istrčao. I danas živi u Melbournu, viđamo se i družimo, ispričao je Badić.
Neke od najvažnijih rezultata Sanija Badića možete provjeriti na OVOM LINK-u.
U redovnom treningu
Prestao se aktivno takmičiti 2002. godine.
– Na svjetskim veteranskim igrama u Brisbaneu 2001. godine sam na maratonu morao odustati poslije 20km, a onda sam malo kasnije odlučio prekinuti sa takmičenjima, kaže Badić koji je, naravno, nastavio redovno trenirati.
U svojoj klinici Sani Badić posjeduje zanimljive eksponate, patike od Hailea Gebrselassiea koji ga je jednom prilikom posjetio zbog povrede na trci u Australiji, patike legendarnog Franje Mihalića, te patike Janisa Kurosa u kojima je postavio svjetski rekord u trčanju na 24 sata (303.506m).
– Trčim redovno, pet do šest puta nedjeljno. Po mom dnevniku trčanja sam istrčao preko 6 puta oko planete Zemlje, odnosno 242.000km. Ili dvije trećine puta do mjeseca. Ostao sam u redovnom treningu, osim godinu i pol dana kad nisam mogao radi povrede.
Badić je zbog nezgodnog pada u svojoj kući imao tešku povredu koljena, iščašeno rame i kontuziju glave.
– Morao sam raditi tretman sa matičnim ćelijama i akupunkturu, ali sad sam dobro.
Danas Badić kao doktor kineske medicine u Wheelers Hillu ima vlastitu kliniku, “Holistic Body Health Care Clinic”, gdje je tretirao i neke poznate atletičare.
– To je moja profesija, i ono čime se danas bavim. U Melbourneu sam se zainteresirao za kinesku medicinu, a tad se i otvorio fakultet, pa sam se upisao i završio. Potom sam magistrirao i doktorirao 2002. godine, na temu “Hronični umor kod vrhunskih trkača”. Radim dosta sa sportistima, a neki od njih su bili Steve Moneghetti (2:08:16 maratonac, drugi svih vremena u Australiji, državni rekorder u polumaratonu), i Lee Troop (australski olimpijac na 5.000m i 2:09 maratonac). Uz to sam i terapeut u jednom klubu australskog fudbala, zaključio je Sani Badić.
Nema više kvalitetnih trkača
Sport na Balkanu Sani nije prestao pratiti.
– Pratim trkače iz BiH, najviše ono što je moguće preko društvenih mreža, npr. Aliju Imamovića, pa gledao sam film o Džemalu Jašareviću… a ovdje u Australiji sam dobar prijatelj sa Alijom Kajanom (rođeni Sarajlija, 2:18:08 maratonac, op.a.) koji živi u Sydneyu. Mislim da je trčanje bilo puno kvalitetnije 70-tih i 80-tih godina. Sad nema puno kvalitetnih trkača iz bivše Jugoslavije, pogotovo u muškoj konkurenciji, naročito ne trkača tipa Seada Konde. Mada sad 2:15 ili 2:20 maraton nije ništa posebno. Sad za nešto ozbiljnije treba trčati ispod 2:10.
Vaši komentari
