Piše: Jelena Kuljiš
Napetost je u zraku..posvuda nervoza, iščekivanje…još trideset sekunda…
Ovoga puta sam se smjestila bliže startnoj poziciji. Zamislila sam si da sam sada brža i iskusnija te sam odlučila pobijediti samu sebe u odnosu na prošlu godinu. Mnogo sam hrabra. Toliko sam hrabra da ovoga puta odlučno ignoriram knedlu u grlu koja sve više raste.
Promatram trkače oko sebe dok žustro zagrijavam gležnjeve i poskakujem…svi su mnogo fit, svi su uzbuđeni, nasmijani, veseli, dovikuju nešto nekome, svi su nestrpljivi i jedva čekaju znak za polazak.
Uzbuđenje je na vrhuncu i odjednom, graja dostiže vrhunac, gužva se poveća, snažno zatrubi reska truba i sve se odjednom pokrene, odlučno i snažno trkači krenu… utrka je počela! Dok još uvijek odjekuju zvuci glazbe i navijanje gledalaca, polako odmičem naprijed, stavljam slušalice na uši, puštam si omiljenu play listu i prepuštam se svijetu u koji nitko osim mene nema pristupa, koji je samo moj i kojega nikome ne dam!
Promatram ljude uz cestu koji se smiješe i mašu, promatram radoznale glave koje proviruju kroz prozore, promatram one koji misle da smo “mi”, trkači, neka posebna, čudna vrsta kojoj se dive, ali im ne zavide. Oni to ne bi htjeli, oni bi samo gledali i navijali.
Trčim tako dalje i vidim vozila osiguranja, policiju i prvu pomoć i osjećam se posebno, sigurno i posebno, jer oni su tu zbog nas, da nam pomognu i da nas prate, da nas čuvaju i dovedu do kraja, do cilja.
Trčim i dalje i razmišljam…tek je počelo, a već mi je teško…još kilometar ili dva, i postat će lakše, znam to, ali sada, treba istrčati prvih par kilometara dok se zagrijem kako spada. Hrabrim samu sebe kao što se hrabri malo dijete. Potražim na mobitelu pjesmu koja mi posebno daje adrenalin da mi bude lakše, i zaista, poletim brže i zaboravim na umor.
Nakon petog kilometra utrke, postaje mi divno. Hedonistički i proračunato znam da moram iskoristiti uživanciju do nekog petnaestog kilometra gdje mi je granica za koju znam da ju nisam uspjela pomaknuti i da ću se tu početi mučiti da i dalje održavam isti tempo.
Tih desetak kilometara se smiješim, mašem prolaznicima, zahvaljujem se volonterima što mi pružaju vodu i voće na opskrbnim punktovima, iščekujem trenutak kad ću ugledati članove obitelji koji će mi uz put mahati na dogovorenom mjestu, osjećam se tako dobro da ću moći ovako čak i do kraja… zaista sam sretna i vrlo sam bitna…
Međutim, točno na istom mjestu, već tko zna koji put uvijek na istom mjestu, osjetim da sve više mislim na trčanje, a sve manje na okolinu. Osjećam da mi postaje teško, osjećam težinu svih udova, osjećam da gubim brzinu i počinjem se živcirati. Ljuta sam na sebe što se nisam bolje pripremila, što nisam u pripremama bila organiziranija, što nisam više puta otrčala ciljanu udaljenost, što mi je granica glupih petnaest umjesto dvadeset kilometara. Bijesna sam na sebe jer si još k tome tražim opravdanja… pa djeca, pa obitelj, pa obaveze, pa suprug…pa sve gluplja opravdanja od glupljih… Svaki put iznova odlučim da će sljedeće godine biti bolje, da ću se bolje pripremiti, da ću možda ići čak i na maraton!
S takvim razmišljanjem nastavljam svojih posljednjih pet, šest kilometara do kraja. Sada sam apsolutno koncentrirana na trčanje, disanje, na tehniku, na eliminaciju svih boli i nelagode koja se svakim kilometrom povećava.
Još kilometar, samo kilometar i gotovo je… Još samo devetsto sedamdeset metara… trgam slušalice s ušiju, sve mi smeta, sve me umara i sve mi je teško… još osamsto pedeset metara… ovo je kao dva kruga i još pedeset metara, a pedeset metara je pola od šprintanja na sto… još samo malo, Bože pomozi mi… samo da ne pređem dva sata, bude li mi trebalo više od dva sata, nema šansi da ikome kažem rezultat… da bar bude sat i pedeset devet min…još četristo metara… sad već vidim i cilj… još samo malo…
Uprem zadnjim atomima snage da tih zadnjih par sto metara odradim dostojanstveno, kao trkač, a ne kao jadna izmučena životinja.
I, napokon, još uvijek, za divno čudo, trčeći, uletim u ravnu liniju zadnjih sto metara do cilja zadihano i pogledom tražim supruga koji mora biti tu negdje, u toj masi ljudi koja navija, viče, dovikuje, plješće i bodri… tražim ga pogledom, bit će na desnoj strani, on će mi dati snage da napravim tih zadnjih dvadeset koraka… i zaista, eno ga, gleda ravno u mene i smiješi se, nešto dovikuje i maše…nasmiješim se i ja njemu, mahnem mu, a onda dignem pogled i fokusiram se samo na ona velika crvena slova koja gore negde vijore razapeta – CILJ… i zaista zadnjim snagama što mogu brže potrčim do samog kraja, protrčim kroz cilj i svjesna sam – gotovo je, uspjela sam!
Dok vlada silna galama, buka, gužva, glazba, trube i veselje… vidim kako mi se neka cura smiješi, prilazi mi i stavlja mi medalju oko vrata dok mi istovremeno prilazi neka druga djevojka i pokazuje mi štand s vodom i sokovima te mi i ona čestita nasmiješena.
Dok polako dolazim do daha, ugledam supruga koji se probija kroz mnoštvo sretan i uzbuđen, te me snažno zagrli, zavrti po zraku i izljubi čestitajući mi i govoreći mi koliko je ponosan na mene!
U tome trenutku, znam zašto trčim, zašto se mučim, zašto ustrajavam, zašto sam dio toga divnoga trkačkog svijeta!
Ne znam to opisati riječima, ali u svome srcu znam da ću uvijek, koliko god bila slaba ili spora, nepripremljena ili nemoćna, znam da ću unatoč svemu, dok živim, uvijek biti i ostati trkač!
Vaši komentari
