Piše: Ersan Bijedić
Ako govorimo o trčanju u Engleskoj – za regiju, a pogotovo za nas u BiH, se to (i za one rijetke) uglavnom svodi na London Marathon koji je dio Major serije i koji je pohodilo nekoliko naših trkača.
Ali sam dolazak na start trke u Londonu je komplicirana misija, pa još kad se prisjetimo da je potrebna britanska viza koja iziskuje nemale dodatne troškove i da su engleske cijene još jedan nivo iznad država Europske unije, eto par objektivnih razloga za pronaći drugu sportsko – turističku destinaciju.
Kod mene se tu prvenstveno rodio cilj odlaska na ostrvo iz privatnih razloga, pa kad je Edina predložila Manchester, uz napomenu da je staza ravna, odluka je donesena vrlo brzo.
Četvrti u Europi?
A onda vidiš da je Manchester u stvari drugi najveći od velikog broja maratona u Velikoj Britaniji koja ima fantastično razvijenu cestovno – trkaču scenu. Reklamira se i kao četvrti najveći u Europi. London, Berlin, Pariz… i poslije toga nema više maratona koji imaju ogroman broj finišera u Europi (odnosno 30K+). Međutim Valencia (za čije sljedeće izdanje Edina i ja imamo kotizacije) je prethodnih par godina jako narasla (2022. godine je imala 21.628 finišera) i preuzela je to 4. mjesto. Manchester je 16. aprila ove godine imao 18.577 maratonskih finišera. Rotterdam, kao jedan od popularnijih europskih maratona, je istog dana imao manje. Kao raniji učesnik znam da više maratonaca ne bude ni u Atini, Rimu, Beču, Istanbulu, Barceloni itd, a kao nekome ko prati većinu tih trka – sad mi baš i ne pada napamet koji bi to maraton još eventualno mogao imati više učesnika.
Počeci iz 1908.
Manchester se reklamira i kao maraton koji ima veliku tradiciju, iako je u postojećem obliku održan tek 11. put. Ali ulično trčanje je zaživilo u ovom gradu još 1908. godine, dok je prvi maraton održan godinu kasnije. Zanimljivo je da je to prvi amaterski maraton koji je koristio distancu od 42.195 metara (znamo da je konkretno ta dužina prvi put korištena na OI u Londonu 1908. godine, a standard za maraton postala tek 1921.). Na različitim rutama se maraton u Manchesteru održavao sve do 2002. godine, da bi nakon pauze u sadašnjem formatu oživio 2012. Po tome je to tek 11. izdanje.
Snaga Stoca
Manchester Marathon je ulična trka koja potpuno slavi rekreativno – amatersko trčanje bez ikakvog posebnog fokusa na profesionalce. Ako ispunjavate Manchesterove kriterije za „elite field“ (što je sub-2:30 maraton i sub-69 minuta polumaraton za muškarce ili sub-2:50 maraton i sub-79 minuta polumaraton za žene – unazad posljednje tri godine), dobivate besplatnu kotizaciju, pristup elitnom startu i elitne okrepe tokom trke. To je sve. Nagrade nisu ništa posebno jer najbolji u muškoj i ženskoj konkurenciji dobivaju po 2.000 funti. Prethodnih godina nagrada je bila 750 funti, ali je nagrađivano po prvih deset, umjesto ovogodišnjih po prvih pet u obje kategorije.
Prevedeno na bh. uslove, puno veća stvar je što npr. Stolački cener daje po 500KM za pobjednike svoje trke (iako ti trkači nemaju ni približno rezultate nivoa onih u Manchesteru). Zato u Manchesteru nema afričkih učesnika, već je fokus na razvoju rekreacije i amaterskog sporta, usmjeravanju što više ljudi u zdrave životne stilove. Događaj redovno svojim posebno organiziranim akcijama skupi i ogroman novac u humanitarne svrhe. Osim toga, jedna funta od svake kotizacije ide u humanitarne svrhe.
Odlični rezultati
Sve gore spomenuto ne znači da nema dobrih rezultata jer su pobjednici ove godine ipak bili vrhunski atletičari, Ignas Brasevicius (Litvanija, 2:16:27) i Naomi Mitchell (V. Britanija, 2:31:26).
– Puno mi znači pobjeda, pogotovo jer me porodica ovaj put čekala u cilju. Moj sin je fan Manchester Uniteda, rekao je Ignas Brasevicius po ulasku u cilj, a malo kasnije je podijelio par fotografija u trkačku Facebook grupu podrške Manchester Marathona, kao i svi ostali učesnici maratona.
Bilo je 15 trkača sa rezultatom ispod 2:30, a 1225 trkača koji su trčali maraton ispod 3 sata, što je 6.5 posto od ukupnog broja finišera.
Rekorde staze su prošle godine postavili domaći atlete, Jonny Mellor (2:10:46) i Becky Briggs (2:29:06). Tad je Manchester Marathon ujedno bio i kvalifikaciona trka za Igre Komonvelta, pa su postignuti malo jači rezultati.
Moja trka
Ranije sam na MT objavio dnevnik priprema koji detaljno govori o onome što je prethodilo samoj trci. Trenirao sam za 2:55 – 2:57 maraton, ali nisam znao šta konkretno na kraju očekivati jer je povreda poremetila dvije sedmice, a onda je uslijedilo dosta improvizacije. Zato sam prezadovoljan da sam uspio istrčati lični rekord: 2:57:26. To je po GPS-u trka na 4:11/km, a trenirao sam za 4:08 – 4:10. Time sam super zadovoljan, pogotovo s obzirom na probleme tokom priprema. Ali i time da mi je to 24. maraton pa mi odavno više nije baš tako lako probiti limit. Uz bolje proveden trening ipak vjerujem da mogu spustiti na 2:55.
Uz sve to posebno zadovoljstvo je što je Edina istrčala trku potpuno po planu, a nakon što je u kompletu ispoštovala napisani trening plan sa startom u januaru, o čemu je već pisala OVDJE.
Man U legende
Edina i ja smo došli u Manchester dan prije trke, sat i pol je potrebno vozom iz Birminghama. Smješteni smo u hotelu koji je u ulici „Sir Alex Ferguson Way“, na čije table sam ostavio dva stikera Moje trčanje, što je odmah preko puta stadiona Old Trafford. Odatle se prema startu/cilju maratona krećemo pored „Teatra snova“ kroz ulicu „Sir Matt Busby Way“. Dvije ulice sa (možda) dva najveća imena Manchester Uniteda među tolikim velikanima sporta koje je klub iznjedrio. Puno velike fudbalske istorije je nakrcano u tom malom prostoru. Edina kaže da nam je smještaj oko 10 minuta hoda do starta/cilja maratona, ali sam ja od starta/cilja do hotela hodao nekih 30-tak minuta. Malo je drukčiji pješački ritam poslije istrčanog maksimalnog maratona.
Altrincham na 26.
U zonu starta se ulazi isključivo iz Talbot Road jer se tako kontroliraju valovi starta. Imao sam priliku krenuti iz „Red A“ zone, odmah iza elite, a to je značilo da smo samo mi iz te zone mogli proći kroz ulicu Talbot od 8:30h. Krenuli smo u 9:13h, odnosno sa tri minute zakašnjenja od predviđenog.
Start i cilj nisu ništa posebno spektakularni, a prvih oko 15km se trči po gradu. Manchester nije tako veliki (ima oko pola miliona stanovnika) pa se dalje trči kroz šire područje, odnosno Greater Manchester. Ipak trkači dobrim dijelom duž staze imaju i podršku navijača. U Facebook grupi podrške za Manchester 2023. pišu uglavnom da je ravna staza, druga najravnija u Britaniji, i stvarno jeste tako u prvom dijelu. Ali svi upozoravaju i na nezgodan uspon na 26. kilometru u Altrinchamu. I u jednom trenutku se baš vidi rijeka ljudi koji se u daljini ispred penju uzbrdo. Dva kilometra se kruži po Altrinchamu i onda se vraćamo u Manchester. Tu je dosta valovito, a nešto blažih, valovitih dijelova ima i kasnije. Primjećujem da sam definitivno trčao i ravnije maratone (Zagreb, Berlin, Zurich…). Ali staza je ipak jako dobra za brzu trku, većina ovdje dolazi po lični rekord, a nigdje nema idealno ravno.
Znao sam da ću imati dobru trku kad mi je disanje na 25. kilometru bilo sasvim OK i osjećao sam se jako. Poslije 30. km počinje sve boliti, ali uspijevam držati tempo negdje do zadnjih 5km. Tu sam malo pao, ali uz maksimalni ulog ne tako dramatično, odnosno dovoljno da uspijem skinuti 30 sekundi s prethodnog ličnog rekorda.
Dopuna energije
Ovaj dio mi nekad stvara probleme, a na ovoj trci je prošlo dobro, ohrabrujuće za ubuduće. Koristio sam 6 Maurten gelova po uputama na njihovoj stranici, naizmjenično – prvo kofeinski (bijeli), pa obični (crni) i tako počevši od 6. kilometra (pa svakih 5-6km). Uz to sam uzeo i dvije tablete soli. Uzimao sam nekoliko gutljaja vode na svakoj okrepi. Problem je što mi dopuna pri maksimalnom ritmu ponekad izazove bodac, pa moram prohodati dok bol prestane (tako je bilo u Banjaluci kad sam trčao 2:57:56), ali ovaj put se nije desilo, iako sam na 40. kilometru osjećao kao da bi me moglo uhvatiti ako imalo probam ubrzati. Ovaj put sam uzimao svaki gel jako postepeno, neke od njih po dva i pol kilometra. Mislim da je dopuna ukupno bila dosta uspješna jer nisam ostao bez energije u zadnjih 12km, već je trening bio nedovoljan da se potpuno održim na zadanom ritmu.
Old Trafford
Imali smo malo vremena u Manchesteru, dan prije samo posjetiti zonu starta/cilja, poslije proslaviti u jednom popularnom pubu u centru, The Wharf, koji je na ulazu dočekivao goste uz poruku: „Sretno svima koji trče maraton ovog vikenda“. Tako se turistički dio u Manchesteru svodio na obilazak Old Trafforda dan poslije trke. Nimalo loša opcija za moje preferencije. Jednosatna tura sa vodičem po legendarnom stadionu košta 27 funti (tačno 60KM), a uključuje i posjetu muzeju Manchester Uniteda. Moguće je saznati puno detalja na koje generalno ne obraćamo pažnju, ali to je moja tema za jedan drugi medij. Kao što bi to mogla biti i black metal scena u Birminghamu.
Zaključak
Maraton je za mene disciplina koja u sebi ima sve za potpuni trkački ispit, a nastojanje da napreduješ pruža mogućnost da naučiš uvijek više i bolje o svemu što mu prethodi ili ga prati. To je ono što trčanje meni i dalje čini uzbudljivim i zanimljivim.
Četiri dana poslije Manchestera i dalje osjećam da me ovaj maraton „prebio“ više nego je to uobičajeno, ali se ipak radujem tome da bi do kraja godine trebao istrčati još tri.
Vaši komentari
