Piše: Dragan Ljubinković – Ugljo
Sve boli, prsti, nokti, tabani, listovi, tetive, zadnja loža, kukovi, kvadricepsi…
Da krenemo iz početka, kad sam ove godine istrčao moj najbolji polumaraton u Beču u aprilu 2024., donio sam odluku da se pripremim i istrčim maraton. Skontao sam da to bude Valencia Marathon jer je u decembru i imaću vremena za pripreme i trening. Prvi problemi počinju oko prijave jer pola godine prije starta su sva mjesta rasprodata!
Ipak nalazim rješenje preko Active Traveling – trkačke agencije koja ima dodatna mjesta na svim važnijim maratonima koja se održavaju u svijetu. Tako se prijavljujemo Mladen Stevanović, već poznat svim trkačima u regiji i moja malenkost. Program za treninge i pripreme kupujem od jednog olimpijskog trkača i krećem sa pripremama 1. avgusta. Ponovo problem, posle 10-15 dana treninga puca mi mišić na listu i pokušavam da saniram što prije koristeći 4-5 raznih krema, obloge od luka i kupusa, kao i fizikalnu terapiju – magnet, struje, laser i ultra zvuk. Zbog svega toga propuštam trku na 5k u Ugljeviku i mukama nema kraja jer mi se javlja alergija na listu od svih krema i terapija pa mi noga otiče i završavam u hitnoj na injekcijama pa kod dermatologa i nakon par dana situacija se smiruje i kreće nabolje te ponovo počinjem trenirati, ali je već mjesec dana izgubljeno.
Ipak nastavljam sa programom malo lakše i pojačavam intenzitet te u sklopu treninga odrađujem trku na 5k u Bijeljini pa još jednu cross trku na 5k, trku OCR Fruška gora na 19k sa preprekama i polumaraton u Tuzli. Dolazimo na mjesec dana pred Valencia Marathon i trudim se da radim sve po planu i da se hranim zdravo, ali sve bi bilo dobro i idealno da nema stresa i obaveza na poslu oko djece, kuće i ostalog…
Dobijamo potvrdu hotela u Valensiji (NH Hotel Valencia), odlična lokacija, nalazi se na trasi maratona, a oko 1,5km do starta i cilja. Krećemo iz Budimpešte sa Wiz Airom i stižemo 2 dana pred start trke, odrađujemo sutradan ujutro trening i krećemo na Expo po startni paket oko 10h ujutro. Svi taxiji su zauzeti i krećemo sa autobusom kojega smo čekali sat vremena jer su prepuni autobusi, svi idu na Expo! Dolazimo na sajam oko 12h i tu nas dočekuje red gdje su napravljene staze cik-cak kako bi smanjili protok. Ulazimo u Expo oko 13:30, leđa i noge bole, a povratka nema.
Unutar Expa sve perfektno organizovano, podižemo Mladen i ja pakete za nekih 10 minuta, malo razgledavamo štandove i kupujemo po koju sitnicu, konačno krećemo nazad u smještaj oko 15h, ali kako nazad… Svi busevi su puni, taxiji takođe. Ugledamo tramvaj i vidimo gužvu, ali se ukrcavamo, ne može više ni šibica stati u njega, idemo prema centru pa ćemo pješke do hotela. Usput jedemo u nekoj pizzeriji, odlicna pizza i konačno stižemo nazad u hotel na zasluženi odmor u 17h, na satu stoji preko 20 hiljada koraka, a to je trebao biti lagan dan za odmor pred trku.
Dan trke, ustajemo u 04:30, jutarnje pripreme pred trku, doručak, hidriranje, wc – nekoliko puta, priprema gelova i ostalog što stavljamo u pojas i krećemo iz hotela oko 07:15. Još je mrak. Mladen startuje u 08:15 a ja u 08:35. Krećemo sa laganim trčanjem od hotela do starta i kako se približavamo samo ljudi nadiru sa svih strana. Sve je organizovano besprekorno, svako sa svojim brojem ide u već unapred određene grupe za start. Mladen – Manja ide u najbržu grupu među prvih 3.000 trkača, ja idem u treću grupu koja je od 5.000 – 10.000 prvih i za koju se predviđa da će završiti trku u razdoblju od 3h do 3h i 15min.
Atmosfera je nestvarna, vrijeme prelijepo, oko 11 stepeni i krećemo.
Prvi osjećaj odličan, gužva je sa svih strana, svi trčimo rame uz rame cijelom dužinom trke od preko 42k. Vidim pejsera koji je na 3h, ali posle prvog kilometra čini mi se da je njegov tempo prespor te krećem brže… to mi je sad vidim velika greška – krenuo sam prebrzo. Ali ide mi dobro, prva polutka prolazi bez problema za 1h27min i 30sec, razmišljam dobro ide, sad ću održavati sličan ritam i tempo. Publika i volonteri su odlični, okrepa idealna – dijelili su vodu u plastičnim flašicama – idealno, trčimo uzduž i popreko po cijeloj Valensiji, srećemo se i sa bržim i sa sporijim učesnicima. E onda počinje kriza, noge su sve teže, roje se svakakve misli, a kilometri sve teže i sporije prolaze. Uzimam i okrepu i gelove i urme, ali džaba je, ne prestaje kriza, ali držim se. Popuštam tempo, sve boli jos više i molim se da ne otkažu noge. Trenirao sam puno i jako, ne smiju otkazati.
Kako se približavamo završnici sve više učesnika odustaje i šetaju, razmišljam da li da i ja prošetam malo, možda će biti lakše, ali onda se trznem i kažem – ne odustaj, izdrži. Na 35. kilometru prolazi me pejser na 3h koji mi je bio prespor na početku, govorim u sebi, “Dragane konju jedan hoćeš ti brže, eto ti sad”. Pokušavam da se držim uz njega i grupu koju pejser vuče, ali posle 300 – 400 metara ne mogu da pratim taj pejs. To je bio kraj moje ideje da završim u prva 3 sata, ali sad mi to nije problem jer trka i borba još traju, valja izvući jos 6-7 zadnjih kilometara.
Dolazi zadnji kilometar, trčim, ne dam se i stižem na cilj konačno posle 3h 04 min i 15 sek. Posle cilja sve idealno ponovo organizovano, dobija se voda, voće pa onda medalja, platnena kesa sa još sitnica za oporavak. Ja ne smijem stati jer ako stanem neću više moći ustati. Pješke idem direktno do hotela jer druge opcije nema i posle još sat pješačenja stižem u hotel. Manja već odavno stigao, čestita mi, on kao da nije trčao, a završio za 2h39min.
To je to od mene, nezaboravno iskustvo koje ostaje za cijeli život. Lijep pozdrav i idemo dalje.
Vaši komentari
