DIJANA KONTA MANĐERALO: Trčim po osjećaju i nisam od onih koji idu svaki vikend na trku

Razgovarao: Nicolae Golea

Lucia Kimani, bh. trostruka olimpijka, jedina može biti pomenuta u kontekstu profesionalne atletičarke u našim tabelama dok se za ostale djevojke i žene može reći da se bave poluprofesionalno ili rekreativno atletikom.

Jedna od njih je i Dijana Konta Manđeralo (23.12.1980.), primalja (babica) na ginekološko-porođajnom odjeljenju Kantonalne bolnice Livno i majka četvero djece, te uz to i strastvena rekreativna trkačica koja je zadnjih godina nerijetko na trkama završavala na postoljima, a nedavno je na Ramskom polumaratonu popravila svoj lični rekord – 1:31:15 i završila na trećem mjestu. Ovim posljednjim rezultatom na polumaratonu nastavila je konstantan napredak u najpopularnijoj disciplini među rekreativcima.

Rođena Livanjka potiče iz mjesta Trčić što odmah na početku razgovora registriram kao znakovitu i simpatičnu informaciju koju valja naglasiti. Već u osnovnoj školi je počela učestvovat na školskim trkama, a kasnije i u srednjoj sa dosta uspjeha. No, nažalost, to ju nije odvelo u neki atletski klub da se ozbiljnije okuša.

– Livno je oduvijek bilo siromašno po pitanju atletike, jedina vrsta atletike bila su sportska natjecanja u osnovnim i srednjim školama. Tako sam i ja počela s trčkaranjem u osnovnoj školi. U srednjoj školi bila bi organizirana ulična utrka za Dan grada na 800m, gdje bi bila prva ili druga. Poslije srednje škole nisam se imala prilike više natjecati i uglavnom sam imala običaj otrčati nekih pola sata po prirodi gledajući da me nitko ne vidi jer je tada to bilo jako čudno, imala sam dojam da misle kako nisam normalna. Sada je stanje mrvicu bolje, samo sad trčim gdje god me volja jer me ne zanima tuđe mišljenje, priča Manđeralo.

Podrška muža

Nakon učešća na spomenutim srednjoškolskim trkama čekala je sve do 2011. godine kada prvi put učestvuje na jednom polumaratonu, onom Šujičkom koji je ugašen nakon 11. izdanja.

– Uz muža sam počela trčati duže relacije i uzbrdice bez stajanja, bez zabušavanja. E, onda sam 2008. rodila svoju Naomi pa 2009. sina Ivana i onda se uz podršku sestre i muža odlučujem na moj prvi polumaraton u Šujici 2011. Već iduće godine trčim Šujički za 1:37 i osvajam 3. mjesto. Zatim, 2013. su na svijet došle moje blizanke Lana i Lorena. Njihovi prvi dani su bili jako teški i stresni jer su bile dosta nezrele. Tad sam mislila da je trčanje za mene stvar prošlosti. Ali nakon 3 mjeseca zahvaljujući mom suprugu Jakovu, koji me ohrabrio da opet krenem trčati navlačim tenisice i vraćam se u život. Poslije treninga bi bila puno smirenija i lakše bi se nosila sa brigom za 4 male djece. I već u 8. mjesecu 2013. opet trčim Šujički polumaraton, objašnjava svoje trkačke povratke Manđeralo.

Najbolji rezultati:

– U Tomislavgradu svake godine nastojim otići na Duvanjsku desetku, gdje mi je najbolje vrijeme bilo 43:20 i to je moj rekord na 10km. U polumaratonu sam 2017. godine u Mostaru sa 1:33:36 zauzela 3. mjesto da bi ove godine u Rami ostvarila novi osobni rekord 1:31:15. Prošle godine sam se okušala i u trail trčanju, koje je jako zanimljivo i uzbudljivo. Na trail trci Mostar Challenge 22km sam osvojila 1. mjesto, a na Čvrsnica ultra trailu na 50km 3. mjesto.

Dovoljno je pomisliti na svakodnevne obveze, a onda dodati napor i trud koji treba uložiti ukoliko želite postići ozbiljan rezultat, koliko iziskuje odricanja i volje da na duži period održite sve to na nivou pa da rezultat dođe na koncu svega kao šlag na tortu. Tu svi možemo osobno svjedočiti, svatko na svojoj razini mogućnosti. Ali uvijek se pitamo kako uspijevaju drugi, imaju li neki tajni recept?

– Jako volim svoje zanimanje koje zna biti dosta stresno, a trčanje mi pomaže da se lakše nosim sa stresom. S obzirom na obiteljske obaveze i posao moram sve dobro organizirati da bi ulovila vrijeme za trening. Proljeće i ljeto su mi najdraži jer je dan dug, a vrijeme je lijepo i mogu naći vremena za sve. A jeseni i zimi trčim kad mi se ukaže prilika, nekad ujutro, nekad u podne ili poslijepodne. Sad kako djeca rastu dosta je lakše što se tiče treninga, nerijetko ih povedem sa sobom da i oni trče.
Uglavnom trčim na osjećaj jer ima dana kad smo jači nego inače. Kad se osjećam odmorno, snažno, onda idem dosta brzo. U suprotnom trčim eto tek toliko da odradim trening i uživam u prirodi.
A uvijek volim pročitati i nešto o trčanju, npr. kako unaprijediti trčanje itd. Moje trčanje ima dosta dobrih članaka koje vrijedi pročitati. Isto u razgovoru s iskusnim trkačima čovjek uvijek može nešto novo naučiti, kaže vlasnica trenutno 4. najboljeg polumaratonskog rezultata u 2018. godini.

10-godišnja Naomi ide maminim stopama

Rekreativno trčanje se dosta omasovljuje kod nas i u okruženju. Nadamo se da će to doprinijeti na neki način i atletičarima da dobiju bolje uvjete za rad. U Livnu za početak, kako kaže naša sugovornica, bila bi potrebna škola trčanja ili atletski klub koji bi na lokalnoj razini animirali djecu da se počnu baviti trčanjem.

– U zadnje vrijeme primijetila sam porast rekreativnih trkača, pogotovo žena, većina ih se još drži gradskog stadiona. Vidim da je trkačka zajednica u BiH dosta napredovala zadnjih godina, lijepo je što postoje škole trčanja. Žao mi je da i kod nas u Livnu nitko nije pokrenuo školu trčanja ili bar da se osnuje atletski klub da bi djeca na vrijeme krenula s treninzima i na vrijeme se talent prepoznao. Moji se polako navlače na utrke, sviđaju im se medalje. Moram pohvaliti svoju Naomi koja u komadu može istrčati 6 km.

Maraton

Kako u Livnu nema kluba niti škole trčanja upoznala je kolege iz Tomislavgrada i postala članica AK Puls.

– Kroz trčanje sam upoznala dosta dragih osoba koje rado srećem po utrkama. Tako sam upoznala trkače iz AK Puls iz Tomislavgrada, koji s obzirom na ne tako veliki grad ostvaruju dobre rezultate i na njihov poziv odlučila sam postati njihov član, kaže Manđeralo i za kraj najavljuje svoj novi izazov – prvi maraton:

– Maraton još nisam trčala i to planiram trčati u Zagrebu 14. 10. To je za sada jedini plan, a dalje ćemo vidjeti. Nisam od onih koji idu svaki vikend na utrku, ipak sam ja rekreativac i mislim da tijelu treba vremena da se oporavi. Par utrka godišnje je dosta, jer onda svaka ima svoje čari.

Vaši komentari