Piše: Ersan Bijedić
Đugum (rođen 1. 6. 1960.) je iz Oplećana, opština Duvno (današnji Tomislavgrad), gdje je i otkrio svoj potencijal za atletiku na sličan način kao Vinko Pokrajčić (višestruki bh. rekorder u srednjim prugama) ili Simo Važić (olimpijac iz Tokija 1964.) koji su također iz tog kraja.
– Na krosevima 70-tih godina u osnovnim školama sam pokazivao znake talenta, a usput igrao fantastično fudbal u juniorskoj ekipi tadašnje Budućnosti iz Duvna, jednako kao i moja braća Šaban i Ahmed. Bio sam talentovan, uporan, pobjeđivao na tim krosevima i svatovskim trkama, priča Islam Đugum.
“Ovaj mali će nešto napraviti”
Prvu ozbiljniju trku je imao u Kulen Vakufu gdje je bio šesti.
– Vidio sam gdje sam i to me nije pokolebalo. Iako sam dobro igrao fudbal, osjetio sam koliko mogu i opredijelio se za atletiku već u srednjoj školi. Igrao sam i dalje fudbal, ali i trčao po Duvanjskom polju koje mi je bilo malo.
Poslije završene Gimnazije u Duvnu, Đugum je otišao u vojsku i služio kao tenkista u Karlovcu. U vojsci je trčao i počeo praviti ozbiljnije rezultate, a kao svoju prvu veliku pobjedu ističe uličnu trku u Karlovcu 10. aprila 1980. godine.
– Poslije vojske dolazim studirati u Sarajevo pa sam se pridružio AK Sarajevo. Pokojni Lazar Ćirović je bio trener. Prvo me “snimio” na 400m, trčao sam 59 sekundi. Rekao je: “Ovaj mali će nešto napraviti”.
“Trčao sam sve”
Đugum se kroz atletsku karijeru takmičio na skoro svim distancama.
– Nastojao sam podići svoju brzinu. Trčao sam sve od 400m, 800m, srednjih pruga do dugih. Kad sam tek došao u AK Sarajevo mojih prvih 3km sam trčao za 9:35, da bi poslije nekih mjesec dana treninga spustio na 8:35. Radio sam stalno na brzini da bih došao do dužine i “Kumrovečkog maratona”, odnosno zadnjeg pehara pobjednika 1987. koji sam donio u Sarajevo, ističe Đugum.
Od prijeratnih rezultata ističe i to da je bio reprezentativac bivše Jugoslavije tri i pol godine u krosu. Ipak najveći rezultati su došli tokom i poslije rata, iako je trenirao u ratnom Sarajevu.
– To je bilo teško. Svakodnevno sam trenirao čitav rat. Tad mi je trener bio Sead Kondo. Nije se imalo šta jesti, piti, pucalo se i ginulo, a ja sam trenirao. Ali šta ćeš, takva je sudbina. Čovjek mora vjerovati u sebe i to što radi, jer ako ne vjeruje, on je bezvrijedan sam za sebe, a kamoli za drugog. Uspijevao sam povremeno izići iz grada sa tadašnjim selektorom atletske reprezentacije, Nusretom Smajlovićem, prvo 1994. na Europsko prvenstvo u Helsinkiju pa 1995. na Svjetsko prvenstvo u Geteborgu.
O atletici danas u BiH
“Mi smo jako talentovani u BiH, to pokazuju brojni sportski primjeri. Ali omladina treba uzeti stvari u svoje ruke. Nema ništa od toga da se čeka kad će biti bolje. Sve što se radi ima smisla, svrhe i koristi. A ako ne radiš, onda možeš sve okačit mačku o rep. Najlakše je reći ne mogu, neću ili govoriti o tome kakva je situacija. Pa danas imaš sve uslove u odnosu na ono što smo imali mi. Uporan rad daje rezultat. A rezultat je sve. Sve ostalo je “šuplja”. Lično sam znao trenirati tri puta dnevno i do 40-50km trčanja.
Olimpijac iz Atlante
Njegov najveći uspjeh je nastup na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine. B normu za OI je istrčao još za rata, 10. maja 1995. sa 2:24:01 u Ananji (Italija).
– Pred Olimpijske igre u Barceloni 1992. nisu znali da sam živ, bio sam po brdima, u odbrani grada, priča Đugum koji je na otvaranju OI u Atlanti nosio bh. zastavu.
– Toga se najradije sjećam, kao i susreta sa Muhammadom Alijem koji je zapalio olimpijski plamen. Bila je čast biti tu uz njega, jer je primjer ljudskosti i vrhunskog sportiste.
Đugum je maratonsku trku u Atlanti završio za 2:47:38 i na 107. mjestu od 111 finišera (13 atletičara nije završilo trku).
82 maratona ispod 3 sata
Tako je njegova karijera i ostala obilježena nastupom na Olimpijskim igrama, ali i inače na maratonskim trkama za koje tvrdi da ih ima istrčanih preko 90.
– Od toga sam 82 maratona istrčao ispod 3 sata. Npr. 1997. godine sam istrčao 7 maratona.
Trčao je New York 1994. godine, a između ostalih i Rim, Istanbul, Berlin, Lyon, niz maratona u regiji…
– Berlinski maraton sam trčao 1997. godine i to mi je najbolja staza za trčati. Drago mi je bilo trčati New York jer je to najveća stvar u ovom sportu poslije Olimpijskih igara. Ali to je težak maraton, jednako kao i Istanbul ili Beograd. Dok npr. Hannover i Lyon također imaju dobru, ravnu stazu, priča Đugum svoja iskustva.
O rekreativnom trčanju
“Kad sam ja trčao, pokušavao sam animirati ljude, a govorili su “j… Đugumovo trčanje, vidi ga, budala, ko ga ganja, ko ga tjera”. Da bi sad došli svijesti i vidjeli šta nam sjedilački život donosi. Sad je u trčanju stvarno strašna ekspanzija i meni je drago da se to događa. Ne bih nikoga podcjenjivao, ali atletika iz toga teško može nešto dobiti. Jedino što djeca koja treniraju mogu uzeti neke nagrade jer ima dosta tih trka. Ostali su ipak u poznim godinama. Sportski vijek, koliko god traje, je ipak relativno kratak, i brzo se završi. Ako niste krenuli na vrijeme, teško da ćete stići. Za vrhunski sport nema sutra, samo danas. Ali rekreacija je fantastična, to je lijepo i treba raditi na sebi”.
“Trčat ću maraton ove godine”
Nije se zaustavio na dugim prugama nego je otišao i korak dalje, u ultra discipline pa je tako dugo bio rekorder BiH na 50km sa rezultatom: 3:10:11 (danas je to Mirza Nalić sa 3:10:07).
– Ultramaraton sam trčao preko deset puta. Osam puta samo trku na 50km Ostrožac – Velika Kladuša koju je organizovao Sandro Selman od 2001. do 2008. godine. Sedam puta sam pobijedio, jednom sam se opustio i bio drugi. Trčao sam i Zagreb – Čazma, a najduža distanca koju sam istrčao je 90km na trci u Alanji (Italija). Dosad neostvarena želja mi je da istrčim dionicu Sarajevo – Mostar, ispričao je Đugum.
Još nije odustao od ove ideje, ali se ove godine zasad priprema za nešto realnije ciljeve.
– Ne odustajem nikad od atletike, planiram ove godine polumaraton u Sarajevu debelo ispod 2 sata i maraton, vjerovatno u Zagrebu. Za mene bi sad bilo dobro sve ispod 4 sata, ali osnova je istrčati maraton. Ipak sam ušao u 59. godinu. Sprema me na jedan drukčiji način Edin Krupalija, naš olimpijac u bobu.
Već 21 godinu Islam Đugum je atletski trener u AK Bosna.
– Radimo na tome da učenici prevaziđu svoje učitelje, ali sve je teže i teže. Uslovi su bolji nego što smo mi imali, ali je teže naći kvalitet, pogotovo dijete koje hoće da radi i trenira. Ja sam učio, radio, a uspijevao i dobro trčati. Morate voliti taj sport. Ako ne volite, nego to samo onako odrađujete… od toga nema ništa, zaključio je Islam Đugum.
Vaši komentari
