Piše: Alina Abdurahmanović
Situacija me vraća u prošlost. Prije mnogo godina raspakujem ja torbu, jedna od mnogih pošiljki ‘humanitarnog’ karaktera, koje bi mama slala busom iz Tuzle.
U torbi sve hrana jer u Njemačkoj se nema šta jesti. Svega ima tu, od bureka, ajvara, meda, suhog mesa, kolača. Između ostalog, vadim i karton svježih jaja. Kristijan sav u čuđenju pita: ‘Pa zašto jaja i to cijeli karton, pobogu pa toga ima u Njemačkoj’? Ja se neubjedljivo pravdam govoreći: ‘Pa domaća su’. Ništa mu nije bilo jasno.
E tako je i sada, 17 godina kasnije. U 21. vijeku, ljudi lete na mjesec, a ja zamotavam zglob u liske kupusa. Istina, čovjek već navikao na balkanska posla, ali ostala je mala doza nevjerice, čisto kulturološki da smo ipak sa dvije različite planete. On njemačke, a ja bosanske.
Duga hladna zima
Prvi put da treniram u zimskom periodu jer Boston pada polovicom aprila. Koliko ljeti bježiš od sparine i vrućina, toliko ti zimi dosadi borba sa višeslojevitom odjećom, ustajanjem po mraku u pola šest i trčanjem po minusu, salaukovinama, ledom, borba sa gripama i konstantnim slinama. Preživjelo se i to. Ciklus je išao dobro sa prosjekom od 70-75km treninga sedmično. Nisam imala nikakvih malaričnih misija po Afrikama, ukućani su maksimalno trpili vikend pripreme za dugi trening, nije bilo prekida osim desetak dana kad me smlatila viroza u februaru, nije bilo ozbiljnih povreda i sve dužinske treninge sam ispoštovala u tempu maratona. Zadnji dužinski trening od 34km u pejsu 4:50 je bio dobar znak da sam spremna za 3:25 – 3:30. U mjesecu martu sam trčala ukupno 320km. Bez nekog razmišljanja da se išta može poremetiti, nosila me neka energija skoro pa do kraja.
Taper
Nakon 14 sedmica treninga ulazim u zadnje dvije sedmice ‘tapera’. Sada nakon otrčanih pet maratona mogu reći da mi je mrzak taj ‘taper’. Najradije bih ga preskočila jer kreću da igraju živci, skoro na kraju si cilja i pokušavaš da držiš sve pod kontrolom, a to je nemoguće.
Tog jutra trčali smo intervale 800m i samo je presjeklo u lijevom zglobu, užasna bol. Znala sam da se aktivirala stara povreda, koju sam nakon NY maratona u jesen 2016. i mjesec dana nošenja longete, nonšalantno zaboravila. Totalno je ignorisala jer su me ljekari slali na operacioni stol zbog fuzije dvije kosti u zglobu. Bila sam svjesna da se zglob neće smiriti do Bostona. Za to bi bilo potrebno apsolutno mirovanje. Pitanje je bilo samo koliko će boliti?
Koliko sam u prvoj sedmici poricala nastalu situaciju, u sedmici prije Bostona počela sam da se mirim i pravim plan B. Idemo za Boston i trčim koliko mogu i dok mogu trpiti. Malo je to teško prihvatiti, ali prijatelj i ex-profi trkač Roberto me dozvao k’ svijesti. Na moj komentar: ‘Pa trening ciklus mi je išao tako dobro, zašto sad da mi se ovo desi?’, on je rekao: ‘Zamisli da treniraš četiri godine za Olimpijske’. Javlja se i ekipa iz Tuzle, Miči savjetuje da trčim na jednoj nozi ako ne mogu na obje ‘jer Boston je to jarane’. Znam da je ozbiljan. Obećavam da hoću.
Nedjelja
Krećemo za Boston u nedjelju jutro, nekih 4 sata vožnje od New Yorka. Maraton je sutradan na Patriots Day. Ja sam na kupusu uz maksimalno mirovanje. Kada bi smirili bol na nivo 5/10 trčala bih Boston s pjesmom. Usput nam je ruta, te ćemo se provozati stazom koja kreće iz Hopkintona i ide kroz sedam gradova: Ashland, Framingham, Natick, Wellesley, Newton, Brookline i Boston. Iako sam napamet znala elevaciju svake milje drugačije je bilo vidjeti stazu u stvarnosti. Staza je teška, valovita i stalna priča o nizbrdici u prvoj polovici trase je zapostavila činjenicu da i u tom dijelu postoji par dobrih uspona. Mislim da su i NY i Boston trase iste po težini, ali na drugačiji način.
Stižemo u Boston, jako sparno i neuobičajeno toplo vrijeme (20C) za New England. Idem direkt na Expo koji je lociran tik do finiša na Boylston street. Posjeta Expu je trajala kratko, ništa mi nije trebalo osim broja. Čuvene Boston Adidas jakne su bile rasprodate, a i nije mi bilo do kupovine uzimajući u obzir sve okolnosti.
Odsjedamo u hotelu koji je 30km od Bostona jer sam željela izbjeći sat vožnje busom iz Bostona za Hopkinton, kao i dodatnih 1km hoda od atletskog sela do startnih korala. Tako da ću ujutro autom do buseva za prevoz gledalaca, koji voze direkt do startnih korala. Ova opcija je poznata lokalcima, a ja sam ‘nabasala’ na informaciju čitajući objavu jednog veterana. Noćenje van Bostona je uz to tri puta jeftinije, odlična opcija ako putujete autom.
Ostatak dana provodim u ležećem položaju, ide carb loading, hidracija, nove obloge i fokus. Nisam sigurna šta će biti ujutro jer nisam stala na nogu punom snagom već dva dana. Plan B je da idem u maraton tempu prvu polovicu, ništa brže, kontrolišem pejs nizbrdo i čuvam snagu. Jasno mi je da je plan B borba za opstanak i ne razmišljam više o rezultatu 3:25, samo da me malo popusti zglob. Svaka milja trase mi je memorisana u glavi i gasim svjetlo u 22h.
Dobrodošli u New England
Budi me jako nevrijeme, 6h sati je, kao da je smak svijeta. Jučerašnji topao sunčan dan zamijenila je oluja, gromovi i kiša, koja neumorno tuče po prozorima. Hm. Da li imamo reprizu Bostona iz 2018.? Ne ako ćemo po toploti zraka jer je napolju 18C. Da, ako ćemo porediti kišu i vjetar. Nije mi tada upalila crvena lampica zbog 18C, ali još uvijek sam početnik u maratonskim vodama. Palim TV, još je rano da se dižem jer treći val starta u 10:50h. Na lokalnim stanicama sva priča je o vremenu i maratonu. Kafa, doručak, spremanje. Oko 7:30h situacija sa vremenom postaje alarmantna i trka se stopira do daljnjeg. Trkači koji su već stigli u maratonsko selo se evakuiraju u školu zbog kiše i grmljavine, a ostali čekaju u Bostonu. 075TZHC tim je na vezi, zezamo se, i dalje čekam. Nevrijeme se smiruje iza 8h i trka ide sa malim kašnjenjem.
U 8:30h izlazim iz hotela pa ćemo autom do obližnjeg punkta koji ide za Hopkinton. Sve je jako blizu, nema gužve, vožnja 10 minuta do Hopkintona te već u 9:15h sam kod startnih korala. Kiša je stala. Nalazim klupu kod jedne benzinske pumpe, tu ću da čekam dok ne krene moj koral. Sjedimo ja i jedan Kinez, koji baš i ne priča engleski, i pokušavamo da komuniciramo. Srećem jednog starijeg trkača koji mi jako liči na Genea Dykesa, 73-godišnjaka koji je trčao sub-3. Gospodin kaže da ipak nije dotični, mada se poznaju i da će ga u narednim maratonima stići sa rezultatom. Respekt za gospodina. Posjeta obližnjem toaletu i u 10:35 ulazim u koral. Vedri se, izlazi sunce, toplo je, a ja nesvjesna da će mi ova ugodna temperatura doći glave.
Plan C
Krećemo u 11h, gužva je, pravi stampedo, odmah strmina i teško je naći ritam. Ne trčim punim osloncem na lijevoj nozi, bol je podnošljiva 5/10. Vruće mi je, a nismo ni krenuli. Još nisam svjesna da se temperatura popela na 20C i da je vlaga preko 90%. Poređenja radi, 7C je bio najtopliji dan u cijelom ciklusu treninga. Na petom kilometru moram stati na WC, u stomaku uzbuna. Gubim minutu koju stižem kasnije. Narednih sat vremena pokušavam naći ritam, mada mi je puls jako visok što nije dobar znak tako rano u trci. Znam da srce radi ekstra otkucaje zbog hlađenja, jer tijelo mi je u šoku od vlage i vrućine.
Na 16km kroz Natick jasno mi je da se topim. Bacam NYC maraton kačket jednom klinji za uspomenu, da mogu bacila bih i majicu, toliko mi je vruće. Već je podne, zvizdan, ima i 25C, a od vlage kao da sam u sauni. Zglob me probada, ali još uvijek smo na 5/10. Približavamo se Wellesley ‘tunelu vriske’ gdje djevojke sa ženskog koledža svake godine oduševe učesnike maratona. Njihova vriska se čuje puno ranije kroz daljinu. Meni nije do poljubaca te trčim sa vanjske strane, svašta mi prolazi kroz glavu. Boston staza je pravi monstrum i jasno mi je zašto svi pričaju o uništenim kvadricepsima. Kvadricepsi me tako bole, a tek smo na pola puta. Prolazim polovicu ispod 1:45, nije to loš prolaz uzimajući u obzir saunu i nedostatak kisika. Sunce prži bez imalo hlada dok prolazimo kroz Wellesley. Uzimam drugi gel i salt sticks tablete za elektrolite. Znam da neću izdržati ovim tempom jer će motor da prokuha. Plan C je (i) smanjiti tempo jer noga već probada intenzivnije 7/10 i stajanje na svakoj okrepnoj stanici i hlađenje. Stajem i polijevam se vodom po glavi. Još manje od 5km do čuvenih Newton Hills brda kad kreće stvarni maraton.
Sve je na rizik
Nakon prvog Newton uspona (oko kilometar dužine na 4%) na 26km očekujem Kristijana. Vidim ga sva uplakana i ne bih dalje. Ne mogu, vruće mi je i teško dišem. Boston me sažvakao i pljucnuo. Stajem, a on viče: “Idemo još malo, još samo malo”. Banana za okrepu i idem dalje. Drugo brdo (kraće, oko 500m) ali jače na 5.6%. Stajem na okrepi i polijevam se vodom. Treći uspon cijeli kilometar na 4.5%. Ljudi hodaju stazom i nikom nije ni do čega. Ja odbijam da hodam, guram lagani tempo i penjem se. Konačno četvrti uspon na 5.5% dužine 800m, čuveni Heartbreak Hill. Dozivam se da sam na 34km. Još samo 8km do kraja. Treći gel i dosta vode.
Dok trčimo nizbrdo, svaki korak bolan, u daljini opet vidim uspon. Nemoguće – pomišljam, pa niko to nije spominjao nakon Heartbreak Hilla. I još jedan nakon njega. Noge već ne osjećam, zglob više ne osjećam. Ulazimo u predgrađe Bostona, 37km, par ljudi u nesvjesti na stazi i hitna pomoć. Publika vrišti, a ja sam u zoni sumraka, želim samo da se ova patnja okonča. Prolaz 3:24 na 40km, dobijam lakši napad astmatičnog disanja, stajem minutu, obuzdavam paniku i smirujem disanje. Nastavljam dalje, još samo 2km. Idemo jako 075TZHC.
Sjećam se čuvene izreke za kraj: ‘Right on Hereford and a left on Boylston’, skrećem desno i još jedno skretanje lijevo kada ulazim na Boylston Street. Hiljade ljudi te bodre i finiš je blizu. Nestvarnih par stotina metara, ne mogu da vjerujem da postajem dio Boston maraton istorije. Prelazim cilj 3:35:16. Poredak: 2915. u ženskoj kategoriji i 220. u starosnoj grupi. Kvalifikovala sam se za Boston 2020. i očekujem revanš dogodine. Sada slijedi rehabilitacija.
Lekcija iz Bostona?
Nikad ne smijemo zaboraviti šta znači maraton. Na stranu naši ciljevi, pejs, trening… ne zaboravite respekt prema maratonu jer ne znate kako će se završiti. Nekada on pobijedi, a neka je pobjeda i tvoja. Na kraju, opet smo svi pobjednici. Druga stvar, nikada nemojte odustati. Mene je vodila volja i želja do zadnjeg koraka.
Napomene za Boston maratonce
– Ne gledati vremensku prognozu sve do 24h prije trke. Boston je specifičan po vremenu koje može da se preokrene u par sati i diskutovanje o vremenu je gubljenje vremena.
– Planirati odjeću za sve vremenske uslove. Većina se spremala za oluju i kišu, a dočekalo nas je sunce i tropska vlaga.
– Patike koje su za dodatni broj veće. Iako trčim u patikama koje su za broj veće, za Boston to nije bilo dovoljno. Ako biste da sačuvate nokte na nogama, trebaće vam jos više lufta.
– Aklimatizacija u sauni minimalno dvije sedmice prije maratona. Čak da sam trčala potpuno zdrava uništila bi me vrućina i vlaga, tijelo nije moglo da se prilagodi. Čitajući komentare učesnika shvatila sam koliko je ekstremna razlika u temperaturi između zimskog treninga i vremenskih uslova na dan trke uticala na rezultate svih učesnika. Čak 40 trkača je dobilo sunčani udar. Par iskusnih veterana na forumima preporučuju saunu ako trenirate u krajevima gdje je zimi nula Celzija.
– Posvetiti se treningu nizbrdo. Nizbrdica je važnija od uspona u pripremama za Boston. Moji treninzi u Central Parku su po dužini i stepenu uspona skoro pa isti kao Newton Hills brda, bila sam fizički spremna za veranje. Ono što je nedostajalo je kontinuirana nizbrdica od preko 5km i dodatni stres za kvadricepse u još jačem pejsu.
MT NAPOMENA: Alina Abdurahmanović je jedina iz BiH sa istrčanih pet major maratona (New York 3 puta, Berlin, Boston). Njeni rezultati: 4:22:25 (New York, 2016.), 3:49:44 (New York, 2017.), 3:39:43 (Berlin, 2018.), 3:38:05 (New York, 2018.), 3:35:16 (Boston, 2019.).
Vaši komentari
