U OMIKRON TRKAČKOM RITMU: Kad ne možeš da “zagrabiš” dovoljno kisika

Piše: Ersan Bijedić

Čitavu pandemiju koronavirusa sam prošao bez ijedne izolacije, pogotovo virusa, ali sam eto došao na red kod omikron varijante koja izgleda slabo zaobilazi narod.

Ovaj virus jeste blaži, ali vas ipak može jako unazaditi u trkačkom treningu, što sam i sam iskusio.

Startna pozicija

Nakon jesenje egzibicije sa tri maratona u mjesec i pol dana, gdje mi je doduše stvarno bitan bio sam onaj prvi u Banjaluci (dok je ostalo bilo eksperimentiranje), malo sam odmorio i odlučio se posvetiti treningu kako bi što bolje trčao Mostarski polumaraton 19. marta i Bečki maraton 24. aprila. Htio sam trčati lične rekorde na obje trke. Plan je bio dotad dobro trenirati, bez da išta kvarim ulaskom u bilo kakve druge trke, i stvarno je odlično išlo. U šest sedmica sam postavio super temelj za najteži dio u koji sam tek trebao ući. Onda sam dobio koronavirus. Uslijedila je kratka družba sa omikronom.

Covid-19

Osjetio sam veću slabost u ponedjeljak u jutro 17. januara. I prije sam u grlu osjetio da nešto nije OK, čak i dan prije treninga za tempo maratona gdje sam 15. januara išao 17km na 4:10. Ponedjeljak je bio najlošiji dan, ali sam navečer izmjerio temperaturu od okruglo 37°C. Dakle ništa strašno opet. Možda je koji sat prije bila i veća, ali nisam mjerio. Drugi simptomi bolesti su bili opšta slabost i kašalj. Već sutradan se snaga dobrim dijelom vratila pa sam bio iznenađen da sam navečer još jednom izmjerio povišenu temperaturu od 37°C, koja se potom više nije vraćala. Osjetio sam tih dana i taj neobičan simptom omikrona na koji se mnogi žale – bol u donjem dijelu leđa. Moja terapija je bila ukupno dva paracetamola.

Uglavnom bolest je protekla stvarno bez puno problema, i u poređenju sa ljudima koji su bolovali od delta virusa i nekih prethodnih oblika, ovo je bilo kao za poželjeti ako si već morao pokupiti virus. Ne smije se tu čovjek puno žaliti ako vidimo šta se sve izdešavalo. Ali ovo je priča o trkačkom post-covid treningu.

Očekivanja

Imao sam pauzu od ukupno četiri dana netreniranja, ali sedam dana netrčanja. Tri dana u izolaciji sam radio snagu prije nego sam se vratio u trkački trening. S obzirom da su stvari protekle kako jesu, mislio sam da ću se brzo vratiti u redovnu trening rutinu. To su samo 4 dana i osjećam se dobro!? Računao sam i sa silnim napisima o tome kako je omikron blaži virus i da uglavnom ne napada pluća. Naravno i sa zaštitom od dvije vakcine koje sam primio (booster dozu sam trebao dobiti u sedmici kad sam se razbolio). Tako je djelovalo da će biti i po treninzima snage, jer sam se tu osjećao dobro i na svom. Kao da nije bilo bolesti, samo pauza.

Stvarno stanje

Prvi trkački dan je bio težak, ali sam računao da je možda stvar i pauze od sedam dana, plus normalno da je nakon bolesti teže. Drugi dan sam vidio da nije to – to, već ja ne mogu da udahnem zrak punim plućima. Siguran sam da bih bolje trčao da sam, umjesto ovoga, imao potpunu pauzu od mjesec dana, ali bez bolesti. Jer ovo što trčim je nešto na nivou početaka 2013. ili 2014. godine. Svaki produžen korak nosi teže disanje i mučenje. A trčim na oko 4:55, onako kako godinama radim svoja spora trčanja.

Više o povratku u trening poslije Covida saznajte iz ovog teksta: LINK, kao i kroz ranija iskustva trkača (ali prije omikrona): LINK.

Gledam u statistiku na Statshunters: mojih 25.400 istrčanih kilometra sam prošao na prosjeku od 4:55. Sad mi ovaj ritam nosi osjećaj kao da trčim tempo trening. Ne prihvatam to samo tako, već sam nastavio i sljedećih dana forsirati ovaj ritam (koji inače ne predstavlja forsiranje) jer uvijek rizikujem više i moram ispitati teoriju na sebi (naravno da sam se savjetovao, čitao dosta o iskustvima i povratku u trening nakon Covida, a i na MT smo ranije obrađivali ove teme). Tako (uz veći rizik) funkcioniram i u drugim trening aspektima, iako ne preporučujem takav pristup.

Nakon četiri dana sam prihvatio da je trčanje na oko 5 minuta po kilometru trenutno težak trening za mene. Peti dan sam popustio i trčao 11km na 5:39. Prosjek otkucaja 148 (po monitoru na zapešću), konačno nešto ugodno i po trenutnom stanju sposobnosti. Tu se osjećam dobro, ali i dalje primjećujem da ne mogu duboko disati.

Frustrirajući dio

Trenutak prihvatanja da ne mogu značio je ujedno i prihvatanje da mi je jako upitan pokušaj da se pripremim za planirane ciljeve. Izgubio sam sedam dana zbog bolesti, a sljedećih sedam uvidio koliko sam daleko od forme u kojoj sam bio prethodno i da više jednostavno nemam vremena vratiti se na raniji nivo, plus odraditi trening nužan za ostvarenje ciljeva. Ali OK, trčanje na duge staze nas prvenstveno uči strpljenju.

Druga sedmica

Covid-19 je lijepo upao u raspored, na ponedjeljak, i u sedmici od 17. do 23. januara nije bilo trčanja. Ali odradio sam tri treninga snage. Potom su uslijedile dvije sedmice trčanja. Za ovu drugu sedmicu je bilo planirano da budem na 100+km sa puno zahtjevnijim treninzima, ali šta je tu je. Ciljevi su preformulirani za trenutni nivo. U utorak sam pokušao raditi fartlek i bilo je katastrofa loše. To je bio 12. dan od povratka u trening. Moj trening se uvijek odvija statistički kontrolisano, tako da je sigurno da me Covid-19 do ovog trenutka usporio za oko 30 sekundi po kilometru na svim treninzima. Već u četvrtak sam imao ohrabrujući trening, dakle 14. dan od izlječenja i povratka u trening. Bolje je bilo i sljedeća tri dana, ali sam još daleko od forme u kojoj sam bio prije bolesti. I dalje osjećam da mi disanje nije kao prije. Doktorica mi na kontroli kaže da su iskustva takva da se ljudi potpuno vraćaju u periodu između jedan i tri mjeseca. Nadam se da bih u najboljem slučaju za dvije sedmice mogao biti na pred-Covid nivou, što će opet značiti da sam izgubio pet sedmica.

Oprez

Pošto radim dosta sa sportistima, pogotovo iz kolektivnih sportova, primijetio sam da je veliki broj njih u posljednje vrijeme zaražen koronavirusom, i to po dva puta u dva mjeseca, ili u nekom kraćem periodu. U isto vrijeme znam da dosta ljudi računa u smjeru: “OK, prebolio sam, sad me neće neko vrijeme”, a onda su malo opušteniji u svom ponašanju. Sa virusom koji trenutno kola očito oprez ne treba spuštati na rezervu.

Zaključak

Omikron je blaži i zarazniji virus sa bolešću koja može proći uz vrlo malo problema, ali ipak ostaviti jako nezgodne posljedice za one koji se bave sportom. Nekoliko sedmica Covid ritma trčanja i truda da se vratite na raniji nivo, može potpuno poremetiti planove za čitavu trkačku polusezonu.

Vaši komentari