TRČANJE I NOVAC: Čisto zadovoljstvo sportskog postignuća

Prilično neobično za današnja razumijevanja profesionalnog sporta djeluju neki slučajevi trkača sa velikim obimom treninga, ali i svim drugim obavezama koje nudi svakodnevica prosječnog čovjeka.

846
Banner

Piše: Ersan Bijedić

Posljednji primjer koji smo spominjali na MT je Sara Vaughn (35), majka četvero djece koja radi kao agent za nekretnine, a trenirala je oko 160km sedmično prije nego je u decembru prošle godine istrčala vrhunski maraton u Sacramentu sa 2:26:53.

– Imam izvrsnu pomoć svoje okoline, prvenstveno supruga, a onda i prijatelja u gradu. Pomažu mi i roditelji prijatelja moje djece, kazala je Sara Vaughn.

Uz posao ili bez para?

Nije ovo izdvojen primjer jer na ovaj način funkcioniraju čak i vrhunski takmičari koji se bave sportovima na margini, neatraktivnim, nefudbalskim disciplinama u kojima nema ni približno toliko novca, ali iziskuju čak i veće ulaganje u trening, trud, disciplinu i posvećenost.

Oni koji su se eventualno trčanju posvetili zanemarujući druge aspekte života, definitivno su u problemu gdje god živili na planeti Zemlji.

– Većina vaših omiljenih trkača su bez prebijene pare i neosigurani, napisao je na Twitteru prošle godine gorku istinu Noah Droddy, Amerikanac sa polumaratonom: 61:48 i maratonom: 2:09:09.

Ne olakšava ni to što je ovo zaista dobrim dijelom psihološki sport jer ne pruža toliko zadovoljstva pri aktivnosti, nije zabava, nije igra. Već samo zadovoljstvo postignućem. Samo za rijetke izuzetke, to je i zadovoljstvo naplaćenim u materijalnom smislu.

Noah Droddy

Primjeri posvećenosti

Drugi često spominjani primjeri izuzetne posvećenosti su također agentica za nekretnine, danas američka rekorderka u maratonu (2:19:12), Keira D’Amato, koja je tek drugu godinu unazad profesionalna trkačica, medicinska sestra Sarah Sellers (2:31 maraton) koja se za trening snalazi između teških smjena, Japanac Juki Kavauči u godinama kad je radio u školi i vezao 100+ maratona ispod 2:20, definitivno trkači iz trail i ultramaratonske zajednice gdje su iznosi nagrada ili sponzorstava još beznačajniji. Iz BiH mi kao odličan primjer trkača sa visokim obimom treninga i punim radnim vremenom, na prvu pada napamet najbolji bh. maratonac, Mladen Stevanović, a iz okoline balkanska prvakinja u maratonu, Ana Štefulj. Ona je i sama pisala za MT (LINK) kako sve te obaveze uspijeva stići izvršiti, ali i na temu koje su razlike između amatera i rijetkih profesionalaca (LINK).

Gdje su novci moji sinovci?

Kad je u pitanju zarada, naravno, ovdje govorimo o uličnim trkačima, jer vrhunska stadionska atletika je ipak nivo više po atraktivnosti za sponzore. Sama činjenica da je moguće sjesti na stadion i gledati dešavanja na stazi, odnosno raditi TV prijenose – predstavlja ključnu razliku. Zarada je tamo gdje je zanimanje publike koju ulično trčanje realno nema. Publika maratonaca nisu čak ni svi maratonci, možda neki manji postotak samo. Ogromna razlika je između onoga što može zaraditi vrhunski sprinter i olimpijski maratonac. Ako nije u rangu olimpijskog maratonca, i to u nekoj uređenoj državi, onda se sponzorstva i zarade svode na spomenutu izjavu Droddyja, ili preživljavanje.

Možda niste ni čuli za Burnley, a pogotovo imena njihovih fudbalera koji trenutno čvrsto drže začelje engleske Premier lige (20. mjesto), a imaju sedmične plate između 20.000 i 55.000 funti. Ovi iznosi su često godišnji sponzorski ugovori za trkače top nivoa u SAD-u. Sedmična plata najbolje plaćenog igrača Manchester Cityja (400.000 funti) djeluje nevjerovatno u odnosu na 3 miliona dolara koje je po procjenama tokom karijere (na stazi i van nje) zaradio danas 37-godišnji svjetski rekorder u maratonu, Eliud Kipchoge. Košarkaš LeBron James je prošle godine zaradio 39 miliona dolara samo od ugovora sa svojim klubom, LA Lakersima.

“Nema rezultat, a ima sponzora”

Ipak čut ćete i: “Ovaj nema nikakve rezultate, a zarađuje najviše”. Za zaradu je vrlo često važnije imati jake kanale na društvenim mrežama, nego biti bolji sportista. Tako funkcionira tržište.

– Morate sagledati širu sliku. Kompanije ne daju sportistima novac u dobrotvorne svrhe; oni to rade zbog marketinške investicije i traže povrat investicije. A trenutno oni, što po mom mišljenju nije baš idealno, više gledaju prema društvenim mrežama i influenserima. Oni su vrlo jeftini za marketing, a proizvodi brendova su preko njih pred očima publike. Maratonac sa 2:20 rezultatom koji također ima dron i odličan Instagram ili YouTube kanal bi mogao dobiti publiku, dok 2:05 maratonac naporno trenira i posvećuje se sportu. Prosječna osoba ne razumije tu razliku od 15 minuta. Jedan će tu kompaniju koštati mnogo novca (top trkač neinfluenser), a drugi uopće ne košta puno (trkač influenser). Uz to će skrenuti pažnju puno očiju na proizvod. Morate to shvatiti, rekao je za Runner’s World Ben True, američki dugoprugaš sa ličnim rekordom od 27:14 na 10.000m.

On, Noah Droddy (maraton) i Andy Bayer (3.000m stipl) su prošle godine izgubili sponzorske ugovore iako su sva trojica među 10 najboljih Amerikanaca svih vremena u svojim disciplinama.

Trkači i mediji

S druge strane dobar primjer trkača influensera je Sage Canaday, 2:16 sponzorirani maratonac koji ima odličan Youtube kanal i aktivan je na društvenim mrežama, a jednako tako i njegova djevojka, Sandi Nypaver. Njeni rezultati su na potpuno amaterskom nivou, ali se zajedno bave i poslom trenera te žive od trčanja.

Trkači su praktično primorani da postanu sami svoj medij putem društvenih mreža ili da budu najbolji u svojim disciplinama na svjetskom nivou, pošto značajniji interes medija i sponzora privlače samo pobjednici major maratona, Dijamante lige, Olimpijskih igara… Ukoliko nisu medij ili nemaju top rezultat, neće biti sponzorisani.

Novac u fudbalu nije došao niodakle, već je rezultat zanimanja publike, atraktivnosti sporta u sprezi sa medijima i sponzorima. Prodaja TV prava engleske Premier lige 1992. godine Rupertu Murdochu i njegovoj TV kući Sky je donijela prekretnicu i nevjerovatne iznose novca u fudbal. Danas je engleska liga najbogatija. Ovako nešto nije baš izvodivo u uličnom trčanju.

Gdje smo mi?

Pričati u ovom kontekstu o stanju u Bosni i Hercegovini je gotovo besmisleno, ali se ipak raspreda u nekim mikro okvirima. Osim Amela Tuke, koji je jedini vrhunski atletičar, sa pravim sponzorskim ugovorima.

Sve ostalo djeluje kao nametanje kroz isforsirane medijske priče, često pune namjerno iskrivljenih informacija, što možda iritira i na što reagiraju oni koji u miru rade, a ne dobivaju priznanje za bolji posao na stazi. Poneko se trudi i izgraditi društvene mreže koliko je to moguće u našim okvirima. Svi oni s obzirom na kakav – takav uloženi trud u trening, sigurno zaslužuju šta god su eventualno dobili s tim jer se generalno radi o mrvicama. Možda neki zaslužuju više, ali o principima funkcioniranja “dilova” na relaciji trkači – sponzori smo pisali gore.

Iako možda nekad djeluje kao nepravda, pojedinac se treba prisjetiti koliko je uložio u dva bitna aduta, trčanje plus kreiranje medija od sebe, jer kod nas niko nema rezultat. Jako rijetki su i oni koji su ozbiljno posvećeni treningu.

Za kraj

Prosto je nevjerovatno danas pratiti koliko je ulično trčanje zadržalo nekakav sportsko – romantični nivo, i to u svjetskim razmjerima (OK, sigurno da je ovo malo klimavo radi velikog broja doping slučajeva, ali ni oni neće nešto posebno daleko dospjeti u kontekstu zarade), kakav je sport generalno možda zadnji put imao u 80-tim godinama prošlog vijeka. Bez poimanja sporta kao vrlo unosnog biznisa, gledanja kroz novac, već kao zabavnu, hobi aktivnost – i to je tako za preko 99 posto onih koji se bave trčanjem.

Trkači nisu zvijezde, neće ih baš fanovi okružiti pa ni primijetiti, niti im žuti mediji zadirati u privatnost. Molly Seidel je poslije maratonske bronze na OI u Tokiju prošlog ljeta na letu nazad sjedila sa rekreativnim trkačem. “Krenula je priča o trčanju i počeo mi je govoriti kako trebam trenirati uz visoku kilometražu. Pokazao mi je na telefonu analizu treninga profi trkača koju je pronašao na Internetu. To je bio moj trening. Ja sam bila taj profi trkač. Ali nisam mu imala srca reći”, napisala je na Twitteru.

S druge strane, i ako se prisjetimo koji napori su potrebni za dostizanje maksimuma vlastitih kapaciteta, to je ujedno i mana sporta jer bi svako trebao biti adekvatno nagrađen za uloženi trud.

U trčanju je ta nagrada ipak samo čisto zadovoljstvo sportskog postignuća.

Vaši komentari

Banner